Voila! Poslije 2 mjeseca, konacno turizam! Tko je kriv? Sestricka...
Krenuli smo u posjetu muzeju za kojeg pise da je zatvoren radi renovacije u jednom vodicu od prije 3 godine. Muzej je jos uvijek zatvoren, pa smo krenuli u razgledavanje rijeke. Ime ove rijeke je prva ili druga rijec koju imate u glavi kada dobijete pitanje: Koja je najpoznatija svjetska rijeka? Nakon toga smo otisli u muzej koji je smjesten u dijelu predsjednicke palace, a predstavlja svojevrsnu povijest vladara tog grada i drzave. Na ulazu u glavni dio muzeja (koji je bivsa Anglikanska crkva), nalazi se ostakljeni salon s bivsim drzavnickim autima, pocevsi od Rolce Roycea iz 1925 pa preko Lincoln limuzina nadalje. Uz svako auto pise kada je prvi put uneseno u drzavu, tko se njime najvise koristio, kao i neki od najznacajnijih svjetskih drzavnika koji su se vozili u njemu. Na jednom iz RR-ova iz 60-tih pise da se njime, uz Englesku kraljicu i taj rang, vozio Jugoslavenski predsjednik Joseph Broz Tito! (mozemo dodati: "from Kumrowetz"... da Joseph... tc tc tc...) Sunce je ucinilo svoje, pa smo otisli na najcistiji i najveci bazen u 4-miljunskom gradu. On se ne nalazi u hotelima nekog od razvikanih medjunarodnih hotelskih lanaca, vec u jednoj povecoj, ali starijoj hacijendi koja sada funkcionira kao hotel i izgleda prilicno zanimljivo. Meni je imala smek latinske Amerike, prije nego bilo sta drugo. Upad 10 doalra. Gulp! Ovo "gulp" je nestalo s prvim dodirom ugodno rashladjene vode 20x10 metarskog bazena pristojne cistoce. "Sreci nije bilo kraja i tako su oni sretno zivjeli do kraja dana... " Za ocekivati, i sve ostalo je bilo jako skupo, kao npr. boca obicne negazirane vode od pola litre kosta 2 dolara, drugo da ne spominjemo. Pored bazena ima i bazencic za djecu dubok samo 40 cm, ali posto ovdje bazene posjecuju samo rijetki bijelci s dovoljno novaca, onda nema nikoga u njemu. Malo sam ga promatrao i odlucio da kupujem loptu za picigin i iduci vikend, inshallah, dolazim s jos nekim tko je voljan isprobavati akrobatske sposobnosti bacanja za lopticom. Picigin je inace moj omiljeni sport i mislim da nema radosnijeg sporta na svijetu. Eh, kasno je za prijavu na Olimpijadu :-)) Kao i uvijek, nisam se dao izvuci iz bazena, sve dok mi ruke nisu pocele otpadati s ramena, sto od "veslanja" uzbrdo - nizbrdo, sto od pretjeranog klora. Srecom, sestricka je imala cvike za bazen...
Nakon bazena smo pokusali posjetiti mjesto zvano Kalifova kuca, ali je bilo zatvoreno. Znate ono: dobrocudni Kalif i njegov veliki vezir Iznogud (Iz No Gud :-)). Zato smo si priustili dugotrajnu voznju uz samu obalu rijeke sa dzipom. Iako mnogi vec znaju, a pogotovo Rokica K., nakon kratkog vremena voznje Toyotinim dzipom, opet se stvorila neka posebna atmosfera i ljudi su rekli da bi zeljeli da ih nastavim voziti jos dugo. Ne znam sto je to s tim dzipovima, kao da smo rodjeni jedno za drugo. Kad je to zavrsilo, otisli smo k dervisima, na ceremoniju koju odrzavaju svaki petak na groblju(!) prije zalaska sunca. Ove se ljencine nisu skoro uopce vrtile, ali bilo je zanimljivo za vidjeti sto se sve tamo desava. Stalno sam si mislio da nema tu neke bas duhovnosti, no ritam bubnjeva i njihovo pjevanje su me nekako osvjezili iznutra. Tijelo je skoro potpuno obamrlo od sunca i plivanja, ali iznutra se raspolozenje promjenilo iz iscrpljenosti u vedri mir. Za vrijeme obreda, u guzvi nam je prisao jedan mladic obucen u ceremonijalnu nosnju i na bazicnom engleskom i francuskom objasnjavao neke osnove sufizma i islama. U guzvi je do mene stajala jedna mlada majka sa bebom od mozda najvise godine dana. Ona i ja smo gledali prema krugu, a malu je drzala u rukama. Izgleda da je jadnoj bebi to bio prvi susret sa bijelom rasom, tako da je netremice gledala u moje lice, potom je pocela prstima dodirivati moju podlakticu i cuditi se, pa opet dodirivati, pa gledati svoju ruku. Poslije nekih 15-ak minuta majka je shvatila sto se desava pa je otisla dalje. Bilo je za umrijeti od smijeha. Odmah mi je pala na pamet prica kada je kenijski bataljun UN-a otisao iz Knina prema Grahovu na snijeg. Otisli su s prevoditeljima u neko zabito Dinarsko selo. Bilo im je prvi put na snijegu, a djeci iz tog sela je bio prvi susret s crncima. Djeca su plakala i bojala se, dirala prstima njihovu kozu pa provjeravala svoje ruke imaju li tamnih tragova na sebi. Prevoditelji su samo lezali u snijegu, bespomocni od smijeha. Jadna djeca... Jadni roditelji...
Post je objavljen 07.08.2004. u 00:24 sati.