Tamo gdje se desio nemili dogadjaj, u firmi imao pravilo da moramo biti doma u 20 h, dok sluzbeni policijski sat pocinje u ponoc. Kako su mi rekli, u tom gradu, koji je na obali rijeke, neprijatelji su odmah s druge strane rijeke i lako je preci s jedne strane na drugu. Zato je policijski sat po noci, da se bad boys nebi uvukli. Te veceri ja sam zatrazio posebnu dozvolu od sefice (prekrasna signorina de Bologna, temperamentna, inteligentna, radosna, jaako duhovita, 32 godine) da ostanem raditi do ponoci, jer meni ide brze kad nema dosadnih humanoida u blizini. Oko 23 sam se mislio da li da udrem zavrsni udarac velikom poslu ili da odem u miru i da nastavim sutra ujutro. Zivac mi nije dao mira i poceo sam. Minute su isticale nevidjenom brzinom, u 23.35 bio sam jos budoko u poslu, iako je vec vrijeme za izlazne poteza, kako bih otisao 23.45 i bio doma u ponoc. Pustio sam da se desi i sjeo u auto samo par minuta proije ponoci. To je bio jedan pick-up dzip koji nema nutarnje svijetlo za kabinu. Prekrasno. Mislim se da li da upalim 4 zmigavca i vozim polako. Ne, nema smisla bez nutarnjeg svijetla. Krenem tako polako, nabrijan na posao, nesto mrmljam u sebi jer sam dobio jedan los mail od vrlo bliske osobe i dobijam flesh slike od onoga sto se moze desiti veceras. Ma, nece, nece, biti ce sve u redu. How yes no. Put kojim trebam proci prolazi pored ograde rezidencije covjeka koji je predsjednik nekoliko manjih drzavica unutar velike i jako je vazna faca. Dolazim na taj put, skrecem, poslijednja misao za 4 zmigavca, opet odbijena, idemo dalje. Krecem naprijed i vidim u odsjaju nesto kao ogrtac, zastaje pred auto, sire se noge i zauzimaju stabilan polozaj za nisanjenje i cijem dugi povik. Ukopan u mejstu. On vice nesto ne jeziku kojeg nemam pojma. Osjecam da je mitraljez uperen u mene. Vicem "Hello, good evening!!!" Vadim lijevu ruku van a desnu nad volan da vidi da nisam naoruzan. Ali mislim da tesko nesto vidi jer jedino svijetlo su moji farovi u suprotnom smjeru. Vicem opet "Hello" i gledam kako mi se priblizava s uperenom puskom. Osjecam citavim bicem kako je on svakim korakom sve uplaseniji, napetiji i sve spremniji da reagira na bilo koji moj pokret ili da mu jednostavno pregori osigurac od straha i da otvori vatru. U jednom trenutku dolazi do vrhunca napetosti, on je pred okidanje, meni pucaju osiguraci, budi se ceona cakra, krajnjim naporom volje kontroliram se da ne upadnem u vikanje i histeriju, celicnom silom drzim zivce na okupu. Kazem par rijeci na lokalnom jeziku, to jest ime firme koje bi trebalo bit prepoznatljivo. On je sada na metar, metar i pol od mene i pita me nesto. Pokusava me vidjeti, pokusava shvatiti da li sam bijelac ili ne. Mislim da me pita dokumente. Kazem mu da nemam, I am sorry. Pada mu na pamet spasonosna ideja. Krece do pocetka auta, naginje se preko farova i provjerava moje rijeci. Ugledao je naljepnicu s logom firme na autu. Spas! Barem me nece ubiti. Ispitivanje i zatvor su dobre opcije. Pusta me da idem, vice dalje da me puste. Vozim, jos uvijek dobrano kontroloiranih zivaca. Ulazim u rezidenciju, odlazim do objekta gdje jedemo i imamo dnevnu sobu. Pozdravljam svog imenjaka, kirurga i kazem mu ukratko sto se desilo. Uzimam voce i idem u svoj bungalov. Tusiram se hladnom vodom. Lijezem u krevet. Pocinjem se opustati, istovremeno se pocinje odmotavati film svega sto se desilo. I svega sto se moglo desiti. Najprisutniji je taj osjecaj kad znas da je metak u cijevi uperen u tebe. Osjecas ga u grudima, osjecas ga duboko u grudima, osjecas ga u svom centru.
Sad sam izlijecen.
Post je objavljen 14.08.2004. u 12:22 sati.