Jučer je bio moj Dan Žena. Znam da kalendarski kasni jedno pola godine, ali šta je tu je, "dogodilo se na današnji dan..."
Prije par dana sam imao malu introspekciju i uspio sam doživjeti sebe izvan svojih predstava (dobrih i loših), iz kuta kako drugi djelomično doživljavaju moje društvo, moj karakter, prijateljstvo itd (da ne bude zabune – samo dio njihovog doživljaja, ne potpunu sliku). Postalo mi je poprilično jasno (čččččč – "beskrajna" hvala za upute, Keopsova :-))))) kako to izgleda s njihove strane i koliko je to miljama daleko od moje percepcije našeg druženja. Uz to, posebno jasno sam doživio odnos sa sestruškom, naklonost i pažnju koju dobivam od nje. Zato sam jutros bio vrlo dobro raspoložen (usprkos ciglama koje mi šetaju trbuhom zadnja dva dana) i na ulazu u ured sam sreo sestrušku i pozdravio je: prekrasnaja djevuška! zdravstvujte! kak djela? ja tebe ljublju! To sam rekao onako neopterećeno, ne očekujući baš ništa osim možda smijeha i komentara na ludost. Ona se jest nasmijala, ali su joj se presjekle noge. Nije očekivala, taj pozdrav je odjeknuo negdje duboko u njoj, negdje gdje nije mislila. Potpuno se razniježila iznutra, dok je izvana zadržala formu uobičajene prvojutarnje ćakule – ali sada s rukom u mojoj. Bez nježnih pogleda, bez izlijeva neznam čega – ali dotaknuta.
Negdje oko ručka, nešto sam je trebao pitati i pošto ne znam broj njenog lokala, odoh se spustiti do nje. Silazim dole, kad iz ureda Bog bossa izlazi moja stara ljubav iz Makedonije od prije 3 godine – Svicarka filmske ljepote i šarma, ne znam kako bih opisao tu pojavu. Prelijepe crte lica, sitne pjegice na obrazima, nešto jednostavno preslatko. Imala je uvijek krda muškaraca oko nje, gdje god da se pojavila. Ne radi već dugo za nas, prije godinu i pol sam samo čuo nešto o njoj i ništa od tada. Sada je došla s jednom drugom firmom na kratki sastanak s nama. I eto, na samom izlasku sa sastanka, ja "moram" ici baš tamo gdje ona prolazi. Pet sekundi prije ili poslije i bilo bi nikome ništa – ne bih nikada saznao da je bila toliko blizu, da je uopće bila ovdje, nitko nema pojma da se nas dvoje poznajemo. Susret je bio velika radost za oboje. Ona izgleda savršeno, još bolje nego u Makedoniji. Kaže mi da je udata. Izgleda da joj godi. Radi u Ženevi. Upravo kreće na aerodrom. Pokušavamo dogovoriti sastanak sredinom idućeg tjedna u Ženevi, ali ništa od toga jer neće biti tamo, već na putu u nekoj drugoj Afričkoj zemlji. Šteta. I njoj je žao. Ostavlja svoju vizitku i želi mail. Pozdrav. Uhhh... Ne znam što ću sa sobom, puknut ću od uzbuđenja. Produžavam kod sestruške i pričam joj što se desilo. Ona je hoće vidjeti, ali je već prekasno, otišla je...
Sat vremena poslije toga, stiže sms. What the hell, tko je sada, nisam dobio privatni sms već mjesec dana. Pošto ne mogu sms-ati s Balkanom, imam jednog dobrog sms anđela u Švicarskoj. Ne samo sms-anđela, imamo jako i iskreno prijateljstvo, dizala me iz mrtvih par puta. Njoj pak, skoro svaki dan dan nude brak, žena je prilično visoko na ljestvici ljepote, što bogate nutrine, što prekrasne vanjštine – tek ukratko da ju ne opisujem dalje. Danas je jako inspirirana, gleda nebo i Alpe, ima osjecaj da ce zagrliti čitav svijet i šalje mi svoje "most inner, tender and powerfull wishes", "loving you my brother" i tako dalje. Normalno, mene to dira, zelim biti tamo sada i pocinje polusatni ping pong sa njeznim porukama.
Nakon posla, odlazim s poslijednjom kilom Frey čokolade kod sestruške doma jer njen sustanar ide danas na teren s priručnim hladnjakom, a ja sretan da imam kome utrapiti poslijednje zalihe. Ona opet sretna što sam tu, smije se iskreno, lijepo. Sprema se za dečkov rođendan. Ja želim ići doma, ona inzistira da ostanem dok se ne spremi. Pitam je: pa što ću te čekati, pa onda izađemo zajedno 12 metara dok ti ne sjedneš u auto i toliko. Nema smisla. - Ne, ne i ne, ostani pa ostani, 12 metara su 12 metara. Ništa ne razumijem. Ostajem, otopila me iznutra, dok je čekam gledam na MTV-u ludoga Ashtona Kutchera kakve marinade radi drugim glumcima... Dolazi, spremna je, opet izvana sasvim uobicajeno poluhladno ponašanje, a iznutra milina božja. - Sigurno nećeš da te vozim doma? - Neću, ima samo 250 metara, taman da protegnem noge. - Sigurno? - Da. - Ali...
Dan završava sa zatvaranjem Olimpijade, ljepota neviđena. Ta žena, Giannopolous ili kakolisevećzove, odgvorna za Olimpijske igre u Atheni, ona me fascinira. 8 godina rada, 8 godina na čelu najodgvornijeg mjesta u državi – promijenile su im se vlade i sve ostalo, a ona je ostala na čelu najvećeg, najskupljeg i nadugoročnijeg pametnog projekta kojeg neka zemlja može imati. Kakav karakter, kakva volje, kakva gordost zrači iz nje.
Žene ove Planete, skidam pred Vama kapu i predajem se u Vaše ruke! U Vama je puno više ljubavi i osjećaja za ljude i za stvari koje nas okružuju. Mi muškarci imamo puno toga učiti od Vas. Za početak, bilo bi lijepo prestati beskonačno ratovati i time naučiti kontrolirati agresiju koja iste nedvojbeno uzrokuje...
Post je objavljen 30.08.2004. u 01:35 sati.