Peti uzastopni dan prisilnog odmora. Mucili su me svijetlom, strujom, batinama, prijetili obitelji, cistaciama i oduzimanjem aviokarata kako bi me potjerali s posla. Zezam se. Htio sam reci da mi se cini da od jutros ovaj odmor dobija svoje dublje i dusevnije znacenje, da je sisao u plave dubine tisine, spokoja, meditacije. Do sutra ujutro. Zahvalan sam i za ovo, jaka lekcija. Od nove godine sam uzimao po nekih 5 - 6 dana slobodno, dugi vikend, uskrs itd, ali u tih 5 dana bih obisao barem 2 grada (ako ne i drzave) i 15 ljudi, naravno, bez 2000+ predjenih kilometara da ne pricamo uopce. Ovo bivanje u celiji odavno nisam imao. Dobra priprema za vracanje doma u normalnijem stanju, ako opet ne pogrijesim u iduca 2 tjedna. A mogao bih, u ponedjeljak letim na jedno mjesto na obali rijeke, zeleno, super izgleda, a na teren se ide brodom. Samo, tamo uredom vladaju dvije zene, a jedna od njih izgleda jaaaakooo frustrirana. Vidio sam je prije 2 tjedna kad smo sletjeli po gorivo i jako je pulsiralo iz nje da joj treba netko, bas onako fizicki da se istrosi s njim (njom) u krevetu, ne samo dusevna razmjena. Samo je kritizirala, brundala, mrstila se, uzasna jedna slika, a subtitlovi su pricali neku sasvim drugu pricu. Posto je priroda mog posla vrlo plodno tlo za istresanje svakojakih tudjih frustracija, uglavnom potpuno nevezanih sa mnom i s mojim dijelom posla, cesto, "od prevelike dobrote", postanem vrc u koji se pocnu ulijevati njihovi otpadi. Moram to nauciti zaustaviti, traje vec predugo, godinama. Mislim da ce potrajati jos dugo, dok stvarno ne sazrije odluka u nutrini da bude stroga, no prijateljski nastrojena i pravedna, prema takvim ljudima. Nema svrhe da uzimam njihove frustracije i da im tako olaksavam, jer oni ionako nikada ne uce lekciju o potrebi promjene vlastitiog ponasanja, vec su nakon par dana opet puni i spremni za nove kritike. Netko im mora reci sto rade, oder? Zato cu biti dovoljno bezobrazan pa cu napisati da ovaj put nosim i paket kondoma, pa ako mi pocne gaziti po jetri - zna se: sok terapija. Tolerancija na stres mi je jos uvijek na niskim granama i bas me briga - zelim biti zdrav. Ziv zav, ziv zav, glavno da sam ziv i zdrav... (za Lucy i njene cure :-))). A ako vidim kokondrila (splitski izgovor za krokodila) obecavam reportazu.
Post je objavljen 21.08.2004. u 10:22 sati.