s u d b i n a - "GOLA ŽENA", promocija treće zbirke pjesama pisanih od 1969. do 1999.
Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira.
Nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme.
U tom trenu, kad se tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne.
I ostaje čudo, zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju.
Sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu.
Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice.
Zaustavila sam vrijeme – na trenutak.
Vječnost u sekundi, utopljena, pronađena...
U tom trenu tišine, kao zlatan prsten na ruci voljene osobe, jasno je zasjala misao: spojene duše...
A iza ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja, doplovile su i moje sjene...
Iz tih dubina bezdana, kad su zvijezde najsjanije i najjasnije, prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: ''ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni crta svoju dalju sudbinu?''
I tako, dok u čovjeku gledam pticu što je svila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila sa usnama od meda, zaustavila sam vrijeme na trenutak.
U tom trenu objave tajne nisam znala ništa.
«Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...
dragi blogeri, želim svima sretnu Novu 2013. godinu, uz obilje zdravlja, blagostanja, sreće, duhovnog mira, novih poetskih i proznih inspiracija...
Shadow
P R O M O C I J A
http://www.digitalne-knjige.com/najave.php
http://www.digitalne-knjige.com/varga3.php
http://www.digitalne-knjige.com/p153.php
Podaci o knjizi
Autorica: Jadranka Varga
Naslov: Gola žena
Naklada: vlastita naklada
Tisak: Grafika d.o.o., Strossmayerova 295, Osijek
Urednik: Nenad Grbac
Recenzent: Zlatan Gavrilović Kovač
Autori slika: nepoznati autori sa interneta
Lektura: prof. Olgica Smolčić
ISBN: 978-953-7889-34-0
Objava:
http://www.digitalne-knjige.com/najave.php
http://www.digitalne-knjige.com/varga3.php
http://www.digitalne-knjige.com/p153.php
O autorici
Moje ime je Jadranka Varga.
Rođena sam 5.5.1957. u Zagrebu, gdje sam završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stečena stručna sprema VŠS. Od 1976. godine sam zaposlena, živim i radim u Zagrebu, udata sam, bez djece.
Poeziju pišem od 1969. godine kad sam napisala moje prve tri pjesme i od tad se nisam zaustavila, a ova zbirka pjesama je iz razdoblja od 1969. do 1999. godine.
Riječi, koje sam zapisala 27.5.1998. u 23.00h:
Ove sve pjesme su pisane mnogim mojim ljubavima, dječjim ili mladenačkim ili čak ljubavima u zrelijim godinama, moji supruzima, ljubavnicima ili tek ponekim simpatijama.
U svakoj od tih pjesama krije se dio moje duše, dio moga neprosanjanog sna, dio moga plavog neba, dio nečijeg plavog ili crnog oka.
Oči moje zelene gledale su mnoge oči, ljubile su mnoge usne, grlile su me lijepe ruke, mlađe ili starije, ali nakon svega ovog, u 42. godini ostajem sama… sama, kao što sam i bila dok sam pisala sve ove stihove.
Čekam nekog… sve ove živote i živote… hoće li me naći… prepoznati… zaustaviti na cesti?…Ne znam…
Sunce moga neba sjat će dok i moje oči gledaju, muzika moga srca pjevat će meni, a kad zapjevam sebi, tada ću zapjevati i tebi, jer tada ćeš tek doći…
Tako je i bilo. Dana 15.8.2004. započela sam predivnu vezu, koja se okrunila i brakom i napustila sam ovaj stil pisanja te se okrenula drugačijem poetskom nebu.
Ova zbirka mojih ranih mladalačkih pjesama, «Gola žena», nastajala je u razdoblju od 1969. do 1999. godine i prožima rane godine mog života, kad sam pisala isključivo ljubavnu poeziju i to većinom u formi rime. Neke od ovih pjesama sam objavila na internetu, ali većina je još uvijek skrivena po bilježnicama i rokovnicima ispisanim u školskim, gimnazijskim, studentskim i osamljenim danima.
Z A H V A L A
Kako je ovo moja treća knjiga, a trebala je biti prva, željela bih se zahvaliti sljedećim osobama koje su mi bile velika pomoć oko stvaranja te izdavanja Gole žene:
1. moja mama, koje više nema, uvijek je vjerovala u mene i podržavala moje pisanje, govoreći mi kako sam poetsku nit naslijedila od njenog starijeg brata Josipa,
2. moj tata, kojeg isto više nema, vjerovao je u moju upornost i temeljitost,
3. moj Davor, inspiracija većine tekstova Sjene duše i Predvorja bijele tišine, uz čiju pomoć i vjerovanje mogu sada prolistati i ovu Golu ženu,
4. gospodin Zlatan Gavrilović Kovač, koji je svojom recenzijom obogatio ovu knjigu moje mladalačke poezije,
5. teta Ramona, vječna prijateljica, moja druga mama, koja je uvijek vjerovala u mene i podržavala me u svemu, jer je znala da ću ono što odlučim i provesti u djelo,
6. moj izdavač, Nenad Grbac i tvrtka „Grafika“ d.o.o., Osijek,
7. ... i na kraju... Ljubav, kao Ljubav, koja mi se poklonila u svojoj uzvišenosti i koja je uvijek bila inspiracija za cijeli život.
Jadranka Varga
RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE "GOLA ŽENA'' GOSPOĐE JADRANKE VARGA
Nije moguće izraziti to silno zadovoljstvo koje sam osjetio čitajući treću zbirku poezije gospođe Jadranka Varga pod naslovom ''Gola žena''. To je, također, naslov i jedne pjesme, koja se nalazi u ovoj zbirci i taj naslov kao da kani iskazati kako je autorica ogoljena do svoje totalne nagosti poezijom koja se u svojoj biti pojavljuje kao žensko štivo.
I nama ne preostaje drugo nego da empatijom pokušamo zaviriti u tu dramu ženskoga srca koje voli:
''kada se skine i šminka sjena,
stajat će samo jedna gola žena''.
Ima mnogo toga šekspirijanskoga u ovoj strofi jer i kod Shakespearea ima: ''vidim da se mažete, Bog vam je dao jedno lice a vi sebi pravite drugo''. Kao da se kazuje jedna Istina da iza svih naših privida postoji esencija koja istrajava.
Ljudski život kao da je neka vrsta greške i to mora biti jasno kod ljudi, koji su oblikovani svojim potrebama, koje jako teško mogu zadovoljiti ili ako pak uspiju zadovoljiti to uspijevaju sa silnim bolom.
Tako se nekako čini da naša svakodnevna egzistencija nema vrijednosti i da jako teško prelazimo prag na kojem osjećamo prazninu našega života.
Odatle pitanje gospođe Varga:
''što je praznina?'', '
'što je bolna duša?'',
''da bi potekle ove suze
s boli što mi tijelo uze''.
I da li konačno možemo pobjeći od biti naše suvremene egzistencije, od naše mizerije svakodnevnoga života u neku bolju realnost?, ''malo nježnosti a puno bola'' ili je naša volja za životom pokušati čovjeka gledati u oči neposredno i u konkretnom životu osjetiti jedinstvo u ljubavi, povjerenju, pouzdanju, ciljevima i radnjama.
Ono što sačinjava unutrašnju nadu i čežnju čovjek nalazi u religioznoj usrdnosti, kao život u carstvu Boga, u zajednici sa Crkvom i svojim narodom i sa svojim ljubavima, bez obzira kakve one zapravo stvarno bile.
Otuda duševnost i blaženost koje počivaju na religijskoj usrdnosti, koja je takoreći svjetovna, koja je svakodnevna i koja je praktična.
Odatle tolika svjetovnost poetskih slika koje nam autorica nudi, odatle tolika običnost doživljaja, koja pored duševnosti ispunjene Bogom ima sadašnjost i konkretan osobni život kao osobnu slobodu:
''sve ove silne živote,
prolazeći sama, jadna i bijedna,
ali još uvijek čvrsto uvjerena
u krajnji odsjaj sudbinske ljepote''.
Čime je ispunjeno naše srce? Ako promotrimo stvari malo pobliže onda vidimo da u ovoj poeziji postoje uglavnom tri osjećaja koja determiniraju autoričin osobni život: bol, ljubav i običnost. To, u stvari, nisu moralne osobine ili vrline, to su stanja naše duše ili usrdnosti čovjeka ispunjena sviješću o vlastitoj slobodi.
Može se dogoditi da iz ove slobode proističu ova stanja, iz slobode našega izbora ili iz slobode čovjeka ispunjena samim sobom.
Odatle, zapravo, poezija: to je ta bolja realnost, koja raste iz mizerije našega svakodnevnoga života, iz praznine naše egzistencije.
Odatle ljubav, koja čini središte autoričinih pitanja, jest slučajna, strast žene prema muškarcu i obratno pa čak kada je mašta i produbi i proširi, ona nije moralni odnos braka ili obitelji, ona se pokorava nekoj drugoj volji ili želji i time se odriče sebičnosti i vlastite posebne volje, ali u osjećajima vjernosti i ljubavi dostiže konačnu slobodu, koju ne pronalazimo niti u zajednici, niti u porodici, niti u državi.
Ona, u neku ruku, koleba između religijskih predstava i šarolike pojedinačnosti svjetovnoga života.
Odatle istina da je od svih pojedinačnih umjetnosti upravo poezija najvještije umjela ovladati ovim gradivom, jer je u slučaju gospođe Varga ona najsposobnija izraziti tu unutrašnju duševnost, koja se bavi samo sobom, a isto tako i njene ciljeve i činjenice.
To je gradivo koje čovjek uzima iz svoje vlastite duše, iz čisto ljudskoga svakodnevnoga svijeta, koja isto toliko polaže interes prema biblijskoj povijesti kao i prema čisto svjetovnoj tematici kao što je odnos roditelja i djece, odnos ljubavnika, odnos ljudi u nekoj socijalnoj zajednici gdje je individualna sloboda područje opterećeno trpljenjem i požrtvovnošću i koja se pojavljuje sasvim slobodno kao stvaralačka i produktivna osobna djelatnost pa, ako hoćete, i moralni imperativ.
Odatle tolika refleksivnost poezije gospođe Varga, koja nije jasno prepoznatljiva, nego tek iz druge ruke kao što njena poezija nije zbirka opisa slučajnih susreta, nego supstancijalni odnos autorice bolno usmjerene u svojim potragama za smislom života.
Odatle tolika hrabrost da se progovori o tako intimnim stvarima, tolika prirodna odvažnost, koja se zasniva na zdravoj valjanosti osobnih odluka, ali i grešaka jer i po njima jesmo to što jesmo - samo ljudi, a ne Bogovi.
Zlatan Gavrilović Kovač,
Adelaide, 19.12.2012.
napiši nešto, ako želiš: (24) * ispiši * #
magnet srca
U mramornom podzemlju naslonila sam se na zid.
Vrijeme je za početak drugog poglavlja života.
Magnet srca još uvijek privlači pogrešne ribare što bacaju mreže u moje more i uvijek me žele uhvatiti privlačnim bojama svojih obećanih svjetova.
Tvoj potonuli red u neredu mi se objavljuje i nastanjuje se u šumama mojih snova koji gospodare noćima punog Mjeseca.
Okružio si moje tijelo neprekidnim lancem neprilagođenosti drugim muškarcima, zaobišao si sva pravila dobrog ukusa i odvojio me od stvarnosti u neka davna vremena, stavio svoj žig i nestao.
Kamen uronjen u dno teško se otkopava, a da ne ostavi svoj trag u pijesku.
Što dublje silazim, bliža sam padu u nepovrat.
Zavladao si jezikom ptica u mojoj svijesti i znaš da ti ne treba puno vještina da bi opet zauzeo svoje mjesto tamo gdje je već dugo nemir novog bića, koje nastanjuje šumovite predjele opustošenog srca.
napiši nešto, ako želiš: (5) * ispiši * #
postoji vrijeme za sve
Gledala sam sinoć Mjesec u oblaku, umotanog prozračnom prozirnošću.
Oči su mi zalutale na neke prekogranične ceste, usnula polja i kad se noć razlomila na svoje dvije polovice, u snu su sve linije na dlanu mirovale.
Čula sam da misliš: «nisi ona ista».
Znaš da sam ostala uvijek ista.
Ne prepoznajem tvoje misli.
Ne prepoznaješ moj dah.
Tješila me hladnoća noći i glazba što se razlijegala uskim prostorom mog automobila.
Neke lagane stvari su se vrtjele, a ja sam sve dublje tonula u vodene dubine, kojima kraja nikada nisam vidjela.
Ne poznaš detalje odraza u zrcalu.
Ne vidiš taj odsjaj mene u svojim očima.
Postoji vrijeme za nas.
Postoji vrijeme za nadu.
Postoji vrijeme za ljubav.
http://shadowofsoul.blog.hr/2005/09/1615120918/postoji-vrijeme-za-sve.html
napiši nešto, ako želiš: (4) * ispiši * #
zatvorenih očiju
Obojit ću riječi tamom paučine što je ispletena oko mog srca, za utjehu jeftinim pokušajima lažnog zlata da se proda pod dragocjenost.
Iz trojstva svetosti neću izuzeti ništa...
Tamo gdje se nebo ljubi sa oceanom, moje i tvoje usne još nisu dotakle dno.
Albatrosi su raznijeli maštu u beskraj Svemira, odletjeli i zašutjeli.
Još uvijek gori ovo mjesto na Zemlji gdje stojim.
Gori mojom dušom, mojim životom.
Znam da te susrećem u sebi, znam da me osjećaš u atomu onog kompasa koji pokazuje sjever, znam sve.
I dok se Mjesec stidljivo objavljuje i najavljuje svoju punoću, iznad mog balkona ne lete ptice.
Sve je tiho.
Čak i ružin grm šuti, čeka.
Anđeli su razumjeli i shvatili da je žena najdragocjenije stvorenje, da su voda i Zemlja ono što u kraljevstvu života traje i daje.
Polako skupljam krhotine duše i dajem ih plavom anđelu na čuvanje.
Ključ svega leži u prelomljenim linijama na dlanu, koje pokazuju putokaz prema čudnim stanjima svijesti, prema dubini duše koja piše svoju sudbinu.
I sutra, kad otvorim te velike zelene oči, zamirisat će jutarnja kava, zasjat će proljeće novog doba i moj svijet, taj tajni plavi svijet, još uvijek će ostati potopljen u svojoj dubini – zatvorenih očiju.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK
Oznake: plavi svijet
napiši nešto, ako želiš: (6) * ispiši * #
u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca
Ispod kamena. kao spomena na prijeđene staze. spavaju vilinske suze i ne smiju na dnevno svjetlo neba, jer ono mijenja svoju odoru kao što se mijenja sudbina čovjeka.
Ispod kamenog daha uzmi za mene tri mjerice svjetla i otpuhni ih da me kao meki plašt zaogrnu tvojim mislima i osjećajem slobodne pjesme u eteru, koji pronosi ovaj noćni mir.
Bjelina je okovala moje srce u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca i geometrijski se ocrtava na tamnoplavom baršunastom svodu, dok neke struje klize niz skrivene tragove želja i pokazuju put kamo trebam poći.
Što i kako, gdje i s kim?
Ispod kamena kao spomena na prohujale staze, više ne spavaju moje vilinske suze.
Esencija životnog prostora se proširila u druge smjerove, a želje su se uskovitlale u požudi ruku, koje donose dar na vrata ovog malog stana gdje se sjene igraju jedna s drugom.
http://shadowofsoul.blog.hr/2009/09/1626779766/u-hladnoj-noci-kristalne-polovice-mjeseca.html
dragi prijatelji, blogeri, drage duše koje dolazite na razne blogove i osjećate se lijepo kad pročitate nešto lijepo, kao što se i ja osjećam lijepo, kad vidim vaše posjete ili pročitam vaše lijepe stihove, priče:
SRETAN BOŽIĆ I NOVA 2013. GODINA, puno sreće, zdravlja, veselja, blagostanja, duhovnog mira, još boljih poetskih i proznih inspiracija od srca vam želi
Shadow
Oznake: Sjene
napiši nešto, ako želiš: (23) * ispiši * #
pronađi se...
I tad sam ušetala u vrijeme zanesenjaka, dlanom pokrila mjesto gdje se ocrtava puls na ruci.
Razbijena u spektar raznih boja duša je ispod daha osjetila da "i u tami nikne divan cvijet".
Krenula je, prošla kroz vrata i ostavila ih otvorena.
Tijelo se spojilo s tijelom i procvjetala je tama.
Želiš li biti dio jata, slijedi ista pravila.
Želiš li biti dio sebe, iznad boli se uzdigni i zatvori vrata za sva opravdanja…
Teško je letjeti sama, bez dodira i mira, iako se tada jasnije vide slike i duša, koliko god bila uzburkana, sjećanjem zaustavlja naučena pravila i slijedi svoj put.
Zato, ptico mala, odleti sa dlana i pronađi se...
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
napiši nešto, ako želiš: (12) * ispiši * #
PROBUDI ME U SVITANJE
Uzmi bistru kap vode u kojoj se ogleda lice vremena i povedi me u travu gdje ispod kamena spava vilinska suza.
Spomeni me u molitvi, možda te čuju anđeli i pošalju te kao glasnika na moje staze da mi pokažeš zmijoliku sudbinu.
Probudi me u svitanje sa dvije mjerice svjetlosti i tri mjerice noćnog plašta...
Donesi mi jabuku pod prozor i zaželi mi tu bistru kap vode u kojoj se ogleda tvoje lice... kao lice vremena.
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
ti si moja nestvarnost
Unatoč svemu, ostala sam vjerna u svojoj ljubavi prema tebi.
Sama sebi neprepoznatljiva, a opet tako poznata, bliska.
Polovica Mjeseca sinoć je obilježila moju šetnju, obasjala me mutnim sjajem s tamnog noćnog neba i pronašla cijelu u tom snu, što se zove život.
Pronašao si me te zime i ovog proljeća.
O tome svjedoči slika trenutka kad si dodirnuo moje lice, usne.
O tome svjedoči kretnja kojom uzimaš moju ruku u svoju pa je kao mladu pticu ne puštaš od sebe.
Riječi su mi okrenule leđa i ustupile mjesto životu.
Riječi, te lijepe zavodnice, nemaju plodno tlo u ovom trenutku emotivnog stanja kad se živi, diše.
Neke stvari su jače od nas.
Žuti disk dolazi sa istoka i ubija moje oči svojom svjetlošću.
Polako, kao u filozofskoj šetnji i poetskom snu, stvarnost svega mi šapće i ne želi se probuditi u stvarnosti, jer ... ti si moja nestvarnost.
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
danas, 12.12.2012., jedna mala curica, Karla, slavi rođendan, ima 9 godina... Karla, sretan ti rođendan..
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
trajni žig
U zrcalu gledam nedovršene konture cijelog svijeta ispisanog na mom licu.
Treba mi malo više rime, da bih u ovoj pjesmi bez posvete za svačiji ukus bila bezbojna, a da o stihovima i ne pišem.
Ne znam više tko mi je u modi ovih dana, nosim "casual" lica obješena oko mog vrata poput kamena, kao reklamu mog srca.
Daj mi obećanje bez smisla i zagrlit ću te, trguj riječima kao ribom, zabavljaj ove maske što se smiju i odlaze svaka svojim bezbojnim tragom.
U mnoštvu sam pronašla svoj lik, kako besciljno luta i ne zna gdje će se odmoriti, taj lik što zaboravlja zašto se uopće nalazi među tom masom.
I dok sam završavala površno pregledavanje kontura mog lica, zazvonio je telefon….neki glas me okrznuo svojom osjetljivošću, ali ne pronalazim se…
U svakom slučaju, zidove gradimo i rušimo sami, a taj glas, milozvučan, mekan i pozivajući, obećava meni, maestralu duše, da će na nevidljivom mjestu moje kože ostaviti svoj trajni žig.
napiši nešto, ako želiš: (9) * ispiši * #
STVARNI SVIJET
Suze kapaju iz oka u plavoj noći i već me lome danima, bez osmijeha na usnama.
U spoznajama mojih najdubljih misli nema riječi za utjehu, nema opisa za sliku.
Nema daha vjetra.
Uzmi moj dlan iscrtanih linija i pokušaj ih sastaviti u put koji će te usmjeriti prema meni.
Pokušaj iz linija na rubu usana ocrtati jednu auru od zlata, koja mali krivudavi plamen odnosi u noć i osvjetljava puteve na svjetlosti Mjeseca što već danima pada baš na moj mali balkon.
Ti si ocean koji se čini kao plamen u plavoj daljini.
Čuvaj taj plamen sna, budi mi opet u modi ovih dana.
Odvedi me među lišće, sakrij me u oku, pokaži mi Mjesec, koji ne zna za sebe.
Tražim riječ za tebe, tražim tvoje usne.
Postojiš u mom snu, ne mogu nabrajati druge, kad si mi ti probudio apetit ljubavi, bacio me u potprostore jedne zime, zvjerski mi budiš želje, koje bez glasa ulaze pod kožu i markiraju crnom bojom sva mjesta koja obožavaš.
Riječ je dio mog glasa, a pogled moj je duboka tama iza kojeg sam sa obala duše krenula prema tebi.
Onaj most što spaja plavetnilo dalekog horizonta na dva prostorna kraja i donosi osmijeh na usne, želi zaigrati igru jezika i zuba, želi dodir u nama i poljubac vlažan, mekan i čeznutljiv, kao dugi pogled što prati neostvarenu želju, a ona je vječna do svog ostvarenja.
Ovaj globus će svaki puta zadrhtati kad se moja iskra dotakne tvog tijela.
Misli moje zaledile su pamet, nepoznate riječi su me okovale, razumije li nebo što li si to htio reći?
Pogled je odlutao u daljinu, prvi dojam o tebi.
Vjerovah i upoznah prvi dojam.
Oči su mi uglasnule u iščekivanju povratka i dočekale su te raširenih trepavica, primila sam te u svoj svijet i zaronila s tobom u zazidanu stvarnost, koja mi se uvijek odvaja kad god pomislim na tebe.
Noćima sam u zanosu, danima u eteričnom zraku gdje svoje usne spajam s tvojima.
prvi put napisana pjesma na ovom blogu je ovdje:
http://shadowofsoul.blog.hr/2010/01/1627231696/real-world.html
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
