Pregled posta

s u d b i n a - "GOLA ŽENA", promocija treće zbirke pjesama pisanih od 1969. do 1999.

Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira.
Nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme.
U tom trenu, kad se tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne.
I ostaje čudo, zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju.
Sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu.
Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice.
Zaustavila sam vrijeme – na trenutak.
Vječnost u sekundi, utopljena, pronađena...
U tom trenu tišine, kao zlatan prsten na ruci voljene osobe, jasno je zasjala misao: spojene duše...
A iza ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja, doplovile su i moje sjene...
Iz tih dubina bezdana, kad su zvijezde najsjanije i najjasnije, prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: ''ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni crta svoju dalju sudbinu?''
I tako, dok u čovjeku gledam pticu što je svila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila sa usnama od meda, zaustavila sam vrijeme na trenutak.
U tom trenu objave tajne nisam znala ništa.
«Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...



dragi blogeri, želim svima sretnu Novu 2013. godinu, uz obilje zdravlja, blagostanja, sreće, duhovnog mira, novih poetskih i proznih inspiracija...
Shadow



P R O M O C I J A

http://www.digitalne-knjige.com/najave.php

http://www.digitalne-knjige.com/varga3.php

http://www.digitalne-knjige.com/p153.php

Podaci o knjizi

Autorica: Jadranka Varga

Naslov: Gola žena
Naklada: vlastita naklada
Tisak: Grafika d.o.o., Strossmayerova 295, Osijek
Urednik: Nenad Grbac
Recenzent: Zlatan Gavrilović Kovač
Autori slika: nepoznati autori sa interneta
Lektura: prof. Olgica Smolčić
ISBN: 978-953-7889-34-0

Objava:

http://www.digitalne-knjige.com/najave.php

http://www.digitalne-knjige.com/varga3.php

http://www.digitalne-knjige.com/p153.php

O autorici

Moje ime je Jadranka Varga.

Rođena sam 5.5.1957. u Zagrebu, gdje sam završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stečena stručna sprema VŠS. Od 1976. godine sam zaposlena, živim i radim u Zagrebu, udata sam, bez djece.
Poeziju pišem od 1969. godine kad sam napisala moje prve tri pjesme i od tad se nisam zaustavila, a ova zbirka pjesama je iz razdoblja od 1969. do 1999. godine.

Riječi, koje sam zapisala 27.5.1998. u 23.00h:
Ove sve pjesme su pisane mnogim mojim ljubavima, dječjim ili mladenačkim ili čak ljubavima u zrelijim godinama, moji supruzima, ljubavnicima ili tek ponekim simpatijama.
U svakoj od tih pjesama krije se dio moje duše, dio moga neprosanjanog sna, dio moga plavog neba, dio nečijeg plavog ili crnog oka.
Oči moje zelene gledale su mnoge oči, ljubile su mnoge usne, grlile su me lijepe ruke, mlađe ili starije, ali nakon svega ovog, u 42. godini ostajem sama… sama, kao što sam i bila dok sam pisala sve ove stihove.
Čekam nekog… sve ove živote i živote… hoće li me naći… prepoznati… zaustaviti na cesti?…Ne znam…
Sunce moga neba sjat će dok i moje oči gledaju, muzika moga srca pjevat će meni, a kad zapjevam sebi, tada ću zapjevati i tebi, jer tada ćeš tek doći…

Tako je i bilo. Dana 15.8.2004. započela sam predivnu vezu, koja se okrunila i brakom i napustila sam ovaj stil pisanja te se okrenula drugačijem poetskom nebu.

Ova zbirka mojih ranih mladalačkih pjesama, «Gola žena», nastajala je u razdoblju od 1969. do 1999. godine i prožima rane godine mog života, kad sam pisala isključivo ljubavnu poeziju i to većinom u formi rime. Neke od ovih pjesama sam objavila na internetu, ali većina je još uvijek skrivena po bilježnicama i rokovnicima ispisanim u školskim, gimnazijskim, studentskim i osamljenim danima.

Z A H V A L A

Kako je ovo moja treća knjiga, a trebala je biti prva, željela bih se zahvaliti sljedećim osobama koje su mi bile velika pomoć oko stvaranja te izdavanja Gole žene:

1. moja mama, koje više nema, uvijek je vjerovala u mene i podržavala moje pisanje, govoreći mi kako sam poetsku nit naslijedila od njenog starijeg brata Josipa,
2. moj tata, kojeg isto više nema, vjerovao je u moju upornost i temeljitost,
3. moj Davor, inspiracija većine tekstova Sjene duše i Predvorja bijele tišine, uz čiju pomoć i vjerovanje mogu sada prolistati i ovu Golu ženu,
4. gospodin Zlatan Gavrilović Kovač, koji je svojom recenzijom obogatio ovu knjigu moje mladalačke poezije,
5. teta Ramona, vječna prijateljica, moja druga mama, koja je uvijek vjerovala u mene i podržavala me u svemu, jer je znala da ću ono što odlučim i provesti u djelo,
6. moj izdavač, Nenad Grbac i tvrtka „Grafika“ d.o.o., Osijek,
7. ... i na kraju... Ljubav, kao Ljubav, koja mi se poklonila u svojoj uzvišenosti i koja je uvijek bila inspiracija za cijeli život.

Jadranka Varga

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE "GOLA ŽENA'' GOSPOĐE JADRANKE VARGA

Nije moguće izraziti to silno zadovoljstvo koje sam osjetio čitajući treću zbirku poezije gospođe Jadranka Varga pod naslovom ''Gola žena''. To je, također, naslov i jedne pjesme, koja se nalazi u ovoj zbirci i taj naslov kao da kani iskazati kako je autorica ogoljena do svoje totalne nagosti poezijom koja se u svojoj biti pojavljuje kao žensko štivo.

I nama ne preostaje drugo nego da empatijom pokušamo zaviriti u tu dramu ženskoga srca koje voli:

''kada se skine i šminka sjena,
stajat će samo jedna gola žena''.

Ima mnogo toga šekspirijanskoga u ovoj strofi jer i kod Shakespearea ima: ''vidim da se mažete, Bog vam je dao jedno lice a vi sebi pravite drugo''. Kao da se kazuje jedna Istina da iza svih naših privida postoji esencija koja istrajava.
Ljudski život kao da je neka vrsta greške i to mora biti jasno kod ljudi, koji su oblikovani svojim potrebama, koje jako teško mogu zadovoljiti ili ako pak uspiju zadovoljiti to uspijevaju sa silnim bolom.
Tako se nekako čini da naša svakodnevna egzistencija nema vrijednosti i da jako teško prelazimo prag na kojem osjećamo prazninu našega života.

Odatle pitanje gospođe Varga:

''što je praznina?'', '
'što je bolna duša?'',
''da bi potekle ove suze
s boli što mi tijelo uze''.

I da li konačno možemo pobjeći od biti naše suvremene egzistencije, od naše mizerije svakodnevnoga života u neku bolju realnost?, ''malo nježnosti a puno bola'' ili je naša volja za životom pokušati čovjeka gledati u oči neposredno i u konkretnom životu osjetiti jedinstvo u ljubavi, povjerenju, pouzdanju, ciljevima i radnjama.
Ono što sačinjava unutrašnju nadu i čežnju čovjek nalazi u religioznoj usrdnosti, kao život u carstvu Boga, u zajednici sa Crkvom i svojim narodom i sa svojim ljubavima, bez obzira kakve one zapravo stvarno bile.
Otuda duševnost i blaženost koje počivaju na religijskoj usrdnosti, koja je takoreći svjetovna, koja je svakodnevna i koja je praktična.
Odatle tolika svjetovnost poetskih slika koje nam autorica nudi, odatle tolika običnost doživljaja, koja pored duševnosti ispunjene Bogom ima sadašnjost i konkretan osobni život kao osobnu slobodu:

''sve ove silne živote,
prolazeći sama, jadna i bijedna,
ali još uvijek čvrsto uvjerena
u krajnji odsjaj sudbinske ljepote''.

Čime je ispunjeno naše srce? Ako promotrimo stvari malo pobliže onda vidimo da u ovoj poeziji postoje uglavnom tri osjećaja koja determiniraju autoričin osobni život: bol, ljubav i običnost. To, u stvari, nisu moralne osobine ili vrline, to su stanja naše duše ili usrdnosti čovjeka ispunjena sviješću o vlastitoj slobodi.
Može se dogoditi da iz ove slobode proističu ova stanja, iz slobode našega izbora ili iz slobode čovjeka ispunjena samim sobom.
Odatle, zapravo, poezija: to je ta bolja realnost, koja raste iz mizerije našega svakodnevnoga života, iz praznine naše egzistencije.
Odatle ljubav, koja čini središte autoričinih pitanja, jest slučajna, strast žene prema muškarcu i obratno pa čak kada je mašta i produbi i proširi, ona nije moralni odnos braka ili obitelji, ona se pokorava nekoj drugoj volji ili želji i time se odriče sebičnosti i vlastite posebne volje, ali u osjećajima vjernosti i ljubavi dostiže konačnu slobodu, koju ne pronalazimo niti u zajednici, niti u porodici, niti u državi.
Ona, u neku ruku, koleba između religijskih predstava i šarolike pojedinačnosti svjetovnoga života.
Odatle istina da je od svih pojedinačnih umjetnosti upravo poezija najvještije umjela ovladati ovim gradivom, jer je u slučaju gospođe Varga ona najsposobnija izraziti tu unutrašnju duševnost, koja se bavi samo sobom, a isto tako i njene ciljeve i činjenice.
To je gradivo koje čovjek uzima iz svoje vlastite duše, iz čisto ljudskoga svakodnevnoga svijeta, koja isto toliko polaže interes prema biblijskoj povijesti kao i prema čisto svjetovnoj tematici kao što je odnos roditelja i djece, odnos ljubavnika, odnos ljudi u nekoj socijalnoj zajednici gdje je individualna sloboda područje opterećeno trpljenjem i požrtvovnošću i koja se pojavljuje sasvim slobodno kao stvaralačka i produktivna osobna djelatnost pa, ako hoćete, i moralni imperativ.
Odatle tolika refleksivnost poezije gospođe Varga, koja nije jasno prepoznatljiva, nego tek iz druge ruke kao što njena poezija nije zbirka opisa slučajnih susreta, nego supstancijalni odnos autorice bolno usmjerene u svojim potragama za smislom života.

Odatle tolika hrabrost da se progovori o tako intimnim stvarima, tolika prirodna odvažnost, koja se zasniva na zdravoj valjanosti osobnih odluka, ali i grešaka jer i po njima jesmo to što jesmo - samo ljudi, a ne Bogovi.

Zlatan Gavrilović Kovač,

Adelaide, 19.12.2012.