trajni žig
U zrcalu gledam nedovršene konture cijelog svijeta ispisanog na mom licu.
Treba mi malo više rime, da bih u ovoj pjesmi bez posvete za svačiji ukus bila bezbojna, a da o stihovima i ne pišem.
Ne znam više tko mi je u modi ovih dana, nosim "casual" lica obješena oko mog vrata poput kamena, kao reklamu mog srca.
Daj mi obećanje bez smisla i zagrlit ću te, trguj riječima kao ribom, zabavljaj ove maske što se smiju i odlaze svaka svojim bezbojnim tragom.
U mnoštvu sam pronašla svoj lik, kako besciljno luta i ne zna gdje će se odmoriti, taj lik što zaboravlja zašto se uopće nalazi među tom masom.
I dok sam završavala površno pregledavanje kontura mog lica, zazvonio je telefon….neki glas me okrznuo svojom osjetljivošću, ali ne pronalazim se…
U svakom slučaju, zidove gradimo i rušimo sami, a taj glas, milozvučan, mekan i pozivajući, obećava meni, maestralu duše, da će na nevidljivom mjestu moje kože ostaviti svoj trajni žig.
napiši nešto, ako želiš: (9) * ispiši * #
