Unatoč svemu, ostala sam vjerna u svojoj ljubavi prema tebi.
Sama sebi neprepoznatljiva, a opet tako poznata, bliska.
Polovica Mjeseca sinoć je obilježila moju šetnju, obasjala me mutnim sjajem s tamnog noćnog neba i pronašla cijelu u tom snu, što se zove život.
Pronašao si me te zime i ovog proljeća.
O tome svjedoči slika trenutka kad si dodirnuo moje lice, usne.
O tome svjedoči kretnja kojom uzimaš moju ruku u svoju pa je kao mladu pticu ne puštaš od sebe.
Riječi su mi okrenule leđa i ustupile mjesto životu.
Riječi, te lijepe zavodnice, nemaju plodno tlo u ovom trenutku emotivnog stanja kad se živi, diše.
Neke stvari su jače od nas.
Žuti disk dolazi sa istoka i ubija moje oči svojom svjetlošću.
Polako, kao u filozofskoj šetnji i poetskom snu, stvarnost svega mi šapće i ne želi se probuditi u stvarnosti, jer ... ti si moja nestvarnost.