U mramornom podzemlju naslonila sam se na zid.
Vrijeme je za početak drugog poglavlja života.
Magnet srca još uvijek privlači pogrešne ribare što bacaju mreže u moje more i uvijek me žele uhvatiti privlačnim bojama svojih obećanih svjetova.
Tvoj potonuli red u neredu mi se objavljuje i nastanjuje se u šumama mojih snova koji gospodare noćima punog Mjeseca.
Okružio si moje tijelo neprekidnim lancem neprilagođenosti drugim muškarcima, zaobišao si sva pravila dobrog ukusa i odvojio me od stvarnosti u neka davna vremena, stavio svoj žig i nestao.
Kamen uronjen u dno teško se otkopava, a da ne ostavi svoj trag u pijesku.
Što dublje silazim, bliža sam padu u nepovrat.
Zavladao si jezikom ptica u mojoj svijesti i znaš da ti ne treba puno vještina da bi opet zauzeo svoje mjesto tamo gdje je već dugo nemir novog bića, koje nastanjuje šumovite predjele opustošenog srca.