Sjeno moja, ideš iza mene... uvijek me pratiš, korak iza, nikad naprijed...Stavi nešto ispred mene, da vidim koji put ti biraš... Nikad ne vidjeh tvoje otiske u prašini vremena... Nikad ne osjetih tvoj dah na licu... Uvijek si između zlatnog dodira i tišine... Uvijek si iza mene, kao planeta rotiraš uvijek prema istom viru, gdje je dubok bezdan otkud povratka nema... Kad jednom krenem putokazom duše, za tom izlomljenom strelicom života, vratit se neću...Promatram lice u zrcalu... konture u sjeni, sjena iza mene... Odlomih jutros iz srca komad leda i napisah svoje ime... Činila si isto... Kad nemamo odgovore, postavljamo pitanja? U genetskom mirazu nosim bogatstvo, nikome predano... Zadnja sam na ovom globusu. Kad mene ne bude, neće biti ni tebe, sjeno... Nemamo kome ostaviti to bogatstvo što ga nosimo ... Raščlanit ću pitanja na šifre, šifre pretvoriti u suglasje sa titrajem vremena... Opet ista priča.. sjena moja i ja, nerazdvojna i odvojena ...Šarmantno se pokreće, elegantnija je od mene... u noći je tamnija, po danu je razigranija, još uvijek sanja, dotiče moje mirno čelo iza kojeg spavaju neusklađene misli ... Otisak na duši pred kojim stojim svoju sjenu ima... Odmaknem li se od sebe, znam ... sjeno moja, bit ćeš uvijek uz mene ...

Polako iz mene odlazi čežnja za šetnju stazama obraslim mahovinom iz prošlih dana. Ne tražim u sebi više zvonik stare crkve pred kojim si bez daha uzeo moje usne i odveo mi dušu u druga vremena postojanja. U tekstu se polako gube bolne rečenice ...i ritam postaje drugačiji ... Protječe slatko vino ljubavi i nosi zlatni predznak novog doba. Anđeo mi je obećao miran san, lijep dan i još ljepši suton. Na bijelom stolnjaku polako se rasprostire ova priča i novim putokazima ne daje prazna obećanja, već povezuje dva poljupca sudbine u zlatan otisak na duši. Vjerovala sam ti nekad, vjerujem ti i sad, ali u onom vremenu. Kraj mene spava druga duša, čisti plavi astral najavljen u vrijeme dok smo još ja i ti carovali ovim gradom i hranili jedno drugo na trgu ptica. Fontane moga grada pjevaju drugačiju pjesmu kapima bistre vode, na ramenima ne nosim težak teret tvoje sjene. Više me ne obilazi hladan dah tvog srca niti bistar pogled tvog prekrasnog plavog oka ... Na mom balkonu sad se suši njegova crvena majica i prekriva to zgodno tijelo, vrlo poželjno i podatno. Nisam još ostala bez pitanja u sebi za tebe, ali ispod breza iza moje zgrade raste nova trava, neki novi klinci se šetaju i neki novi psići radosno laju. Ne pišem više balade o velikim plavim očima, niti hranim gladno srce na trgu ptica. Tamo sam jedne zime grijala vrijedne ruke čiste duše što sada sanja uz mene. Još uvijek se sjetim kako su gladne zvijeri zaurlale ispod struka kad su osjetile glad tvojih prepona, dok si dolazio pred moja vrata i sa puno mjere i obzira uzimao to malo srce, gledao ga i nikad ga nisi vratio na mjesto. Vječno je bilo u tvojoj ruci, slatko vino se pretvaralo u gorko i aura, satkana od svjetlosti tamnog sjaja, punila se i praznila – bezbojnim bojama. Iza cijele te priče, uzburkanog mora i bezimenih praznih noći, ušetala je čista duša u moj život, zaiskrio je pogled blistavog plavog oka i počeo otkrivati svijetlu stranu tame što me sakrivala, štitila i još uvijek tvoje ime u pijesku ispisivala. Gorka šifra tvog imena odletjela je putem sjevernih mora, oteta od valova i bačena albatrosima, završila je negdje među zvijezdama. Izgubila sam te – jednom zauvijek ... Dobila sam čistu dušu – jednom oduvijek. I sad taj virtuoz prebire po delikatnim žicama nervnog sistema svirajući čudnu glazbu od koje i uvele mimoze procvjetaju, od koje i bijele ptice skladnije pjevaju i od koje srce obilaze plavi leptiri, umjesto gladnih zvijeri ispod struka. Tamo gdje je rana zadana Longinovim kopljem, stavljena je crvena ruža, stopila se crvena sa crvenom bojom i sam centar života opet ocrtava drugačiju boje aure – boje koje su sad ipak moje.

U nebeskoj sivoj haljini obavijen, moj grad još je snivao, dok sam na balkonu udisala mirise noći i kiše u zraku što neće doći. Značenje svijeta u tom trenutku mi nije bilo bitno, odstranila sam korijen težine duše i pustila da me noć opčinjava svojim mirisima, da kiša što ne dolazi izaziva moj nemir. Kao bijeli prah osjetih par kapi na licu i to je bilo sve. Tako provodim petu noću u odmaku od tebe, a tko me stalno vraća tebi, osim mene same. Lutala sam po daljinama mojih misli, poslala sam ih među tvoje, neka se spoje i neka mi te ne odvoje. Zasjenjena oblacima, noć je polako odmicala, nebo se spuštalo sve niže, a tama je uzimala dio po dio mog tijela. Krilati san zatvorio je trepavice, između njih više nisu mogle doletjeti neke ptice. Grad nije živio tu noć, od njegovih zidina ostale su samo sive nebeske haljine oblaka, koje su vijorile na tom vjetru što mi je donio sladak zvuk tvog imena.

pimp myspace profile

Kad jednog dana izađem na svjetlost, znam – moje sjene neće biti. Iako u bijelo obučena, iako svim mirisima vode i vina okupana – moje sjene neće biti. Učio si me kako hodati kroz svjetlo bez sjene – nisam naučila. Učio si me kako stati uz rub mora i zaploviti njegovim valovima – nisam naučila. Učio si me kako pozdraviti mlado jutro novog dana – nisam naučila. Od svega toga, učila je moja sjena, ta vjerna prijateljica. Spoznala je značenje svijeta, smisao života, dubinu smrti, rizik ljubavi, težinu bola. Nisam naučila. Ispod maske slavila sam svoja veselja, imala sam svoje momente, tražila sam sebe. Sve ispod maske – i opet nisam naučila. Skidajući masku, ali polako... jako polako, uvodim se u krug opčinjavanja, u slatku jezu otkrivanja... i učim... polako, ali jako polako. Iza mene male, moja sjena polako nestaje, a svjetlost obasjava to lice koje se polako... ali jako polako... otkriva ispod maske. Možda naučim. Možda. Vidjet ćemo.

Ne poznaš detalje odsjaja mene u tebi, tebe u meni. Još uvijek u snovima miruju linije na dlanovima, nismo oni isti. Moje oči zalutale su u tvoj pogled jednog dana i tu su ostale. Duboko u sebi osjećaš to prisustvo, koje ti daje vlažnu toplinu za svaki naš početak. Uvijek me miluje tvoja ruka, uvijek me poljube tvoje tople usne. Ne želim više tumačiti znakove na nebu niti položaj zvijezde u kojem trenu si mi dalek, a u kojem si mi blizak. Sve miruje. Zaboravljam da sam te znala, podsjetiš me uvijek kad pomislim na tebe. Sve je to sastavni dio mog života, tog kaleidoskopa boja i sjećanja, sadašnjih trenutaka i onog što dolazi. Iz tih etapa naših prolaznosti uvijek ćemo biti mi... vječni... koji smo se ljubili. Ne mogu zaboraviti sve tvoje u meni. Previše te ima, kao blizanac, simbiot, koji uvijek zna kroz kakve neravnoteže prolaze kapi moje duše.

U mnoštvu pitanja, pojavilo se ono zadnje. Ne znam što je znanje dok ga ne doživim, proživim. Ti si daleko od mene, ne vladam tvojim mislima i tvojim snovima. Uz tvoje lice više ne lebdi moja sjena, u kišnom dodiru uz tebe zavlači se druga žena. Pokazao si ocean, pokrio me, zatvorio vrata i tiho izašao. Dao si svoj život kišnim noćima, dočekivao razna mutna jutra, bio si ranjen i ponovno si rađao novog čovjeka u sebi. Mjesecima i godinama si se bacao daljinama, ponorima, čitao gluposti mnoštvu izgubljenih duša i tražio slabu točku u nečijem lutajućem pogledu. Neprepoznatljiv sam sebi, tvoja žudnja te tjerala na još dalje i dalje, u još kišnije noći i mutnija jutra, ali... u krilu sna, tvoja duša se uzdigla iznad oceana, oživjela i probudila se... O tome svjedoči slika tvog nestanka sa scene, jer tražeći godinama pravu riječ, našao si odgovore u sebi.