Sjeno moja, ideš iza mene... uvijek me pratiš, korak iza, nikad naprijed...Stavi nešto ispred mene, da vidim koji put ti biraš... Nikad ne vidjeh tvoje otiske u prašini vremena... Nikad ne osjetih tvoj dah na licu... Uvijek si između zlatnog dodira i tišine... Uvijek si iza mene, kao planeta rotiraš uvijek prema istom viru, gdje je dubok bezdan otkud povratka nema... Kad jednom krenem putokazom duše, za tom izlomljenom strelicom života, vratit se neću...Promatram lice u zrcalu... konture u sjeni, sjena iza mene... Odlomih jutros iz srca komad leda i napisah svoje ime... Činila si isto... Kad nemamo odgovore, postavljamo pitanja? U genetskom mirazu nosim bogatstvo, nikome predano... Zadnja sam na ovom globusu. Kad mene ne bude, neće biti ni tebe, sjeno... Nemamo kome ostaviti to bogatstvo što ga nosimo ... Raščlanit ću pitanja na šifre, šifre pretvoriti u suglasje sa titrajem vremena... Opet ista priča.. sjena moja i ja, nerazdvojna i odvojena ...Šarmantno se pokreće, elegantnija je od mene... u noći je tamnija, po danu je razigranija, još uvijek sanja, dotiče moje mirno čelo iza kojeg spavaju neusklađene misli ... Otisak na duši pred kojim stojim svoju sjenu ima... Odmaknem li se od sebe, znam ... sjeno moja, bit ćeš uvijek uz mene ...