okus meda
Od ovog modrog neba mi se zavrtjelo u očima, kao šapat tvojih riječi šumi lišće u ovo rano jutro, dok se susrećem na istoku sa žutim diskom što izranja sporo i lijeno iza Zagrebačke gore.
Dlanom miluješ ključ mog srca, poigravaš se s njim u ruci, ali ne otključavaš vrata koja vode do njegovih dubina.
Znam da ćeš nakon kasnih posjeta navratiti u moje snene prostore i zadržati jato ptica što odlijeće između trepavica.
Ne gubim te iz vida, iako se vrijeme promijenilo, ostala sam ista.
Nepromijenjena, možda sa više kamenja ispred zidova, ali svakim valom bliže i bliže tebi, bez dodira.
Vidim jasnu sliku tvojih očiju, uzburkane duše uvijek uzdahnem kad mi tvoje ime klizne preko usana i srce preskoči svoj uobičajen ritam kucanja života.
Sjećanje na tebe uvijek ima meden okus.
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
buđenje...
Veliki sunčani prsten usijano ulazi u moje oči i najavljuje predivan dan. Probudile su me tvoje ruke i nježno pomilovale čelo, a ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da se to može dogoditi. Tvoje medne usne su počele priču o jednoj ravnici otkud se diže jutarnja magla i gdje ćeš me voditi jednog kasnog ljeta. Gledala sam te, kroz pukotinu trepavica bila sam svjedok tvog postojanja, a ritam mojih koljena neumorno je dočekivao svaku tvoju riječ, jer si znao da Sunce nestaje u tvojoj kosi, ako se pomakneš i milimetar dalje od mene. Spustili smo se u ponor, ali mu nismo dotakli dno. Ostavili smo to za neke kasnije trenutke. Uzeo si mi srce, slušala sam tvoj šapat i onoliko vatre koliko nosiš u svom srcu pretočio si u moje. Ovaraju nam se vrata za put kroz vrijeme, odvajaš taj element cjeline i ostavljaš nam prostor za igru tijela, za igru čuda. Osjećaji čuda rade, zatvaram sve u eter, stavljam ključ na srce i u nekom četvrtom danu ponovno ću dočekati ovakvo buđenje.
napiši nešto, ako želiš: (6) * ispiši * #
reci mi...
slika: digital art
Bio je to plač pustinjaka u tami, o pjesmo moja, kojom bojom da te sad napišem, kojim riječima da te opišem i kome da te pošaljem?
Gdje mi je bilo srce, dok je uspavano snivalo u tišini noći, gdje su mi bile misli dok sam na oltaru tamne zore palila svijeću života?
Ima li me ispod punog Mjeseca, gdje sam saznala tajnu života, otkud sam došla i zastala ispod ovih zvijezda što se nebrojeno puta igraju tuđim sudbinama?
Ispod stoljetnog hlada za vrijeme punog Mjeseca nema drugih sjena.
Opet u ogledalu gledam kako su moje sjene zagrljene, zaigrane i skladne.
Opet me zaziva starica iz tame čudeći se toj čudnoj knjizi mog života.
Sa nebeskog baršuna zvijezde gledaju očima mačke, a srce postavlja pitanja... postavlja tražene odgovore, sjeća se budućih osamljenih gradova, praznih trgova ptica gdje više nema nikoga.
Kako sam još živa iznutra, kako mi Svemir otkucava moj davni nemir, kako zlatna duša objavljuje svoju želju, ah, pjesmo moja, kojom bojom da te sad pišem i kojim riječima te opišem?
Na ovom globusu, starijem od mog postojanja, gori još uvijek to mjesto gdje stojim.
Reci mi, pjesmo moja, mogu li dva oka jednako gledati?
Mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopne svjetlosti?
Ne znam... ostaju prazni odgovori bez pitanja, i to malo srce bačeno u tišinu noći...
napisano: 4.4.2010. na portalu Magicus
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/reci-mi-3
napiši nešto, ako želiš: (2) * ispiši * #
ostala sam uvijek ista...
Ispisao si stranice mog života svojim plavim slovima. Iz moje duše već dugo godina nije poletio bijeli oblak i ostao među zvijezdama. Onog dana kad sam svjedočila vjenčanju moje duše i sjene, zavirila sam u tajnu svilene tame Svemira. Još uvijek je nesigurno tlo gdje moje stope ostavljaju svoj trag. Još uvijek se sjećam obećanja mojoj smrtnoj majci, još uvijek si tema nekih davni misli, ali nisi mi u modi već dugo. Najviše sam te voljela kad si bio nježan i nemoćan. Najviše me nije bilo kad te nije bilo... ostala sam sama. U tamnom moru previše me ima, u nama me više nema. Između dva udisaja, između dva treptaja srca, između sna i jave, ostajem ista. Ostala sam uvijek ista. Moj krug je zaokružen zlatnim rubom našeg vremena, ali ispunjen je drugim plavim očima. Te oči, tako jasne i bistre, tako iskrene i čiste, daju ovoj pustoši snen pogled, daju mom životu biserni sjaj. Ne skrivam se više od tebe, ne krijem se u vječno sjenovitom svijetu tvojih iluzija, praznih obećanja i snenih lutanja. Znaš da ću sa stilom uzeti svoj komad životnog zlata i znaš da ću uvijek sa stilom - ostati ista.
napiši nešto, ako želiš: (2) * ispiši * #
