Je li došlo vrijeme za spajanje svjetova, za neke doticajne točke, za neke usporedne staze? Ima li nade za bića vjetrova, za delikatne duše, za ledene stvarnosti usplahirenih snova? Mnogo pitanja između neba i zemlje, teški odgovori, kojih nema. Postajem dio svoje ledene stvarnosti, prekrivene baršunastim snovima, što iz udaljenih krajeva podsvijesti dobiva konture tvojih očekivanja. «Ne gradi most dok ne dođeš do rijeke»....stiže poruka iz daljina. Rijeka donosi i odnosi, protječe kao i život. Iz njenih dubina dolaze odrazi neba, koje se isto tako mijenja i protječe iznad nas, a izgleda kao da krivuda kroz naša postojanja i završava uvijek na istom mjestu. Uzet ću mjericu svjetlosti, pomiješati je sa tri mjerice tame i time obojiti osjetljive oči, da ne bi dnevno svjetlo previše presjeklo ovu tanku srebrnu nit, koja se proteže između mene i tebe. Je li došlo vrijeme dolaska do rijeke i zamišljanja tog mosta, koji se nazire u nekim dubinama što poniru još više same u sebe?

Uzmi kap tame i promiješaj je sa dvije kapi bistre vode, zaveži me tim biserima uz sebe i povedi me “u dubine iza zavjese stvarnosti”. Iza spoznaje lebdi san, još uvijek plav i nedorečen, taman i dalek. Znam da Ljubav ima svoju tajanstvenu šifru izričaja, znam da se Mjesec ne pojavljuje bez sjaja. Znam i da poseban ključ otključava vrata bezdana, jer smo moja tama i ja stigle do kraja. Nosim u očima Mjesec, dok se u tvojima ogledaju zvijezde. Nosim u ruci srce i zovem te da mi pogledaš u lice očima istine, očima duše i ne tražiš ništa. Ti nikad ne tražiš ništa, samo daješ i traješ. Staze po kojima sam te tražila obilježene su znakovima na putu, krijesnicama u lišću i biserima u duši. “Uranjam u dubine iza zavjese stvarnosti”, a Ljubav i ti ste velovi što obavijaju moju suptilnu dušu. Onog dana kad nam se Ljubav poklonila u svojoj uzvišenosti, zadrhtala je svilena tama Svemira, odnijela dio mojih nemira i sklopila jedan dio knjige života. Zato, uzmi kap tame i promiješaj je sa dvije kapi bistre vode – vidjet ćeš san, još uvijek plav, nedorečen… taman i dalek.

Iz srca otkidam riječi, uzimam ih u ruke i stavljam da polako kapaju iz plavog flomastera ... formira se zgusnuta riječ, niz po niz i listovi knjige se pune u priče što su počele svoj život izvan ove bijele površine. Sve je to slijepa mreža za snove, čaša vode u pustinji, dok nisam ugledala tvoje lijepe plave oči. Kao prazna zvona na katedrali zvale su me da preskočim sjenu i zarotiram se oko tebe. Uspjele su i čudim se samoj sebi, kako zaranjam u te plave oči, drugačije od onih koje sam voljela. Pokrivaš sve moje oblike točno na onim mjestima gdje su prelomljeni pravci kretanja, pratiš me točno tamo gdje sam zastala i puštaš da se spajamo u mirnim nemirima, u čudnim tumačenjima pojava bez snopova svjetla. Privikavaš me na sebe, učim da ponovni život nije kruta umjetnost, već ono što je bilo duboko zatvoreno, svileno i mekano pa tek sada dobiva svoje prave oblike.

Iz kontinuiteta trajanja beskrajno dugog ponedjeljka vidim sliku bez okvira, kao tijelo bez duše. Svaka minuta ovog beskrajno dugog dana je još beskrajnije duga i preduga. Polako trošim životnu snagu, polako zaranjam u ovo čudno poslijepodne i polako se iza mirnog čela roje niti misaonog tijeka što uzima svoje mjesto u određenoj sferi postojanja i čeka. Snovi. Sjećanja. San. Dug dan bez kraja i kratak bez predaha. Nisam išla u šetnju leptirovim stazama, nisam udahnula oštar zrak što ga je vjetar tako nemilosrdno bacao ispod mojih nogu dok sam hodala u tom dugom beskrajnom danu. Rečenica se odvojila iza mirnog čela i pustila sam je, neka se oblikuje i neka se prolije. Rečenica se odvojila i zauzela svoje mjesto ispred mene, a intuitivno osjetih tihu želju za počinkom. Darovala bih ovo tijelo zemlji, jednog dana, i kad izuzmem svoje postojanje na ovom globusu, pitam se... ostaje li prah i pepeo iza mene? Ili ostaje jedna blistava tamna traka što na svojim rubovima tako kristalno jasno svjetluca da ne mogu gledati u taj sjaj, zaboljet će me ove osjetljive oči. I kad se večeras ugase svjetla moga grada, i kad se mekana tama nadvije nad njegovu usnulu panoramu, ispod mog balkona zašumjet će vjetar, poviti suhu travu i nestati negdje u tami. To je vrijeme mojih sanjarenja, lutanja dalekim dubinama moje duše i zaranjanja u beskrajne bezdane postojanja. Iz sjene se razabire kontura mog lica što polako tone u svoje sanjarenje. Ah, kako volim te sanjalačke trenutke...

Promatram ovu noć koja ima svoju moć. Vidim da je nebo zaboravilo moje puteve koje sam pohodila u nekim davnim danima. Nježnom namjerom da te dodirnem, objavljujem ti koliko mi znače naša zajednička jutra i i tako žive emocije, življe i od 'mrtvih mora' i 'mrtvih stvari'. U jednom trenutku one noći, zastala sam i od tada svijet ne gledam očima u kojima su odsjaji puno zvijezda. Zavladao je ovaj teški mir. Živim u postelji teškoj kao život, u crnini uklanjam pramenove tog trenutka sa usana i život teče dalje, a i mi tečemo s njim. Morbidno stanje, koje me obuzelo tih davnih jesenjih noći kad smo satima razgovarali, nastavilo se još neko vrijeme. Tada je doletio bijeli leptir zagledan u moje oči i pogodio sve. Shvatio si zašto me vrijeme tog trenutka zaledilo, nakon naše velike gozbe došlo je neko hladno Sunce koje nas i danas grije, disharmonija života nas pokreće, a mi se rijetko objavljujemo jedno drugom. Najavila sam ti jednom da je jedna zvijezda pala samo za tebe. Nisi je vidio... ili je nisi htio vidjeti. Nisi ni reagirao na trag, koji je ostavljala na tamnom nebu i kako je počela djelovati sila teža ovog globusa, tako si i ti sve više pogledavao prema tlu, a sve manje prema zvijezdama. Moja nadanja su dogorjela. Anđeo na zemlji me vraća u grubu stvarnost, gost sam ponekad u tvom prisustvu i rijetkim snovima. Gost sam što se povlači sa blijedih pješčanih obronaka i razvezuje dušu, koju više ne razumiješ. Tvoje plave oči su za mene izgubljene. Znam da više nikad neću pratiti tvoje pokrete, tvoje tople ruke oko mog struka. Znam da ćeš, nakon prolaska kroz hladne tamne koridore na čijim zidovima leže neke crvene baklje, ostaviti svoje tragove. Kome? Možda se tad zacrvenim i u tom podzemnom svijetu shvatim: a što će meni baklje, kad sam imala cijelo rasvijetljeno nebo, a nisam ga vidjela.

Pričat ću ti jednog dana o izgubljenom Suncu u sjeni Mjeseca i lutanju neprhodnim puteljcima vlastite nemoći. Miris lavande širio se poljima, toplina je zagrijala hladni dah iznad usana. U tom trenu je i Svemir zadrhtao. Još nikad nisam toliko osjetila taj drhtaj cjelokupnog postojanja, kao tog trenutka. Pričat ću ti o danu kad se Sunce izgubilo i zalutalo u sjenu Mjeseca. To su bila vremena mlade sudbine i potrage za srećom. To je bilo vrijeme zanesenjaka, mistika i duševnih pustinjaka. To su bili dani, lijeni, sneni, neprolazni. U tim trenucima, živjela sam kroz više svjetova, a sjena Mjeseca privlačila je kroz vatru svog postojanja, odbijala kroz led svog srca i zarobljavala kroz istinu svoje istine. Ruže su se povijale tamo gdje je njegova duša zastala, a izvor nije izbistrio kapljice, dok se njegove plave oči nisu otvarale. I Sunce je zastalo na tren privučeno sjenom tog poluludog Mjeseca. Izgubilo se, zarotiralo je nemir iza mirnog čela i opet je Svemir zadrhtao. Mirni oceani želja ostali su premirni da bi se osjetili u pulsiranju dalekih zvijezda. I dalje se osjete tektonski pomaci nemira iz Svemira. I dalje se osjeća vlastita nemoć, puteljici nisu zarasli, lutanja zovu umilnim pjesmama nevidljivih sirena. Ruže su uvenule. Njegova duša stoji. Izvori su mutni. Njegove oči su zatvorene. U tom trenu, sa svog izvora razbistrila sam pomućene kapljice, a ruže su ponovo zamirisale jer su se druge plave oči otvorile.

U prelomljenom glasu ovog jutra poklopile su se mnoge neizrečene riječi, pitanja su ulazila na vrata bez kucanja, odvodila me u pjenu povišene temperature i kroz mekane pore tkiva osjetio se hladan zrak uskomešan nečijim mislima. Tako opustošena trajala sam cijeli dan izuzeta iz vremena gdje sam se sama sebi događala i u ogledalu vidjela tvoje usne kako klize niz moj vrat. Svaki san je jedan isti san. Iako kroz moje snove prolazim sama, kao kroz polja makova, u toj crvenoj pustinji tvoj dah je kao topli vjetar, a sa mojih golih ramena skidaš još poneki zaostali veo nedorečenih tajni. Kad su noć i dan spojili svoje beskrvne usne, poželjela sam se obraniti od još veće navale snova. Blagim očima duše što vidi, odvodiš me u nasmijane dane i znam… ne znam za kraj. Nema ga.