Preduboka je ta suza za moje misli što se roje iza mirnog čela. Predaleko je taj riječ što sazrijeva u tišini, pripremajući se za objavu u dubini podsvijesti. Hodala sam iza tvojih tragova, bez umora i bez onog čudnog hlada u duši... Nestao si kao varljiva mjesečina, moj trag se izgubio u plavetnilu tvojih očiju, a vjetar mi je zamrsio skladne misli, bez suze, bez glasa... Iz tog stravičnog zagrljaja nijeme mene i nijemosti trenutka, nema gladi, lahor ne plovi mekanim lišćem srebrnih breza iza moje zgrade... Pusti me da odmirujem te minute nijemosti, pusti me da se ne probudim u toj stravi bezličnog zagrljaja preduboke suze...Za jedan trenutak, kad se kristali orose na tvom dlanu, iz medenog Sunca zalit će me razigrana svjetlost i pokriti vrhove dubokih misli, premalih da opišem trenutak nestajanja... Sve stoji, valovi dalekih oceana podsvijesti ljeskaju se i spašavaju mi dušu. U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu – smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na trenutak nestajanja.

Život nekih ljudi je pustinja, gdje ne rastu krila mašte i ne odvode ih u lutanja. Žuti pijesak i žedan kaktus u duši pričaju priče osamljenika, pjesnika i lutalica. Vjetar briše već rođene dine u pijesku, nailazim na pustinjaka, suhog i mističnog, koristim znakove neba da bih objasnila tajne … Znakovi… ispred mene… iza mene… u daljinama… Reći ću nešto, ali tiho i najtiše. Hladno je. Koža ne osjeća dah. Otkud vino na stolu? Otkud svjetlost svijeće? Otkud nebo u očima? Otkud ova plava slova osvijetljena svjetlom duše? Otkud? Sve je to dijalog – duše.

U ovoj poluplavoj zori kišna koprena prostire se nad gradom. U protekloj noći bolesni um se hranio tvojim pričama i pamćenjima tvog pamćenja. Anđeli na zemlji gledaju me u oči i prate pokrete mojih usana, no ništa ne razumiju. Ne odgovaram ti na pitanje, dalek mi je još put do tebe. Ljudi su me ostavili na blijedim obalama mog života da skončam razvezanu dušu i položim se kao pred oltar nedosanjane sreće. Nebo mi se nagnulo, opet mi je dodirnulo trepavice između kojih više ne odlijeću ni ptice ni snovi. Svakog četvrtog dana spustiš se sa svoga obronka i obgrliš me mirisom svog osmijeha, magija tvojih riječi me uvijek uznemiri, a globus i dalje pokreće svoj ples uvijek u istom smjeru. Očekuje li i mene sreća jednog dana na blijedim obalama mog života gdje su me ostavili da skončam razvezane duše?