Preduboka je ta suza za moje misli što se roje iza mirnog čela. Predaleko je taj riječ što sazrijeva u tišini, pripremajući se za objavu u dubini podsvijesti. Hodala sam iza tvojih tragova, bez umora i bez onog čudnog hlada u duši... Nestao si kao varljiva mjesečina, moj trag se izgubio u plavetnilu tvojih očiju, a vjetar mi je zamrsio skladne misli, bez suze, bez glasa... Iz tog stravičnog zagrljaja nijeme mene i nijemosti trenutka, nema gladi, lahor ne plovi mekanim lišćem srebrnih breza iza moje zgrade... Pusti me da odmirujem te minute nijemosti, pusti me da se ne probudim u toj stravi bezličnog zagrljaja preduboke suze...Za jedan trenutak, kad se kristali orose na tvom dlanu, iz medenog Sunca zalit će me razigrana svjetlost i pokriti vrhove dubokih misli, premalih da opišem trenutak nestajanja... Sve stoji, valovi dalekih oceana podsvijesti ljeskaju se i spašavaju mi dušu. U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu – smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na trenutak nestajanja.