U mnoštvu pitanja, pojavilo se ono zadnje. Ne znam što je znanje dok ga ne doživim, proživim. Ti si daleko od mene, ne vladam tvojim mislima i tvojim snovima. Uz tvoje lice više ne lebdi moja sjena, u kišnom dodiru uz tebe zavlači se druga žena. Pokazao si ocean, pokrio me, zatvorio vrata i tiho izašao. Dao si svoj život kišnim noćima, dočekivao razna mutna jutra, bio si ranjen i ponovno si rađao novog čovjeka u sebi. Mjesecima i godinama si se bacao daljinama, ponorima, čitao gluposti mnoštvu izgubljenih duša i tražio slabu točku u nečijem lutajućem pogledu. Neprepoznatljiv sam sebi, tvoja žudnja te tjerala na još dalje i dalje, u još kišnije noći i mutnija jutra, ali... u krilu sna, tvoja duša se uzdigla iznad oceana, oživjela i probudila se... O tome svjedoči slika tvog nestanka sa scene, jer tražeći godinama pravu riječ, našao si odgovore u sebi.