Sewen

Što čovjek čovjeku uraditi zna,
To ne radi ni jedna životinja!
Što nečovjek sve može,
A zakoni se samo množe!
Nema pravde, a Zemlja je sveta
Sve više izgleda da je prokleta...
Izgubio se kćerima svaki trag,
I majke suzama ispiru prag...
Umjesto vode, krv prašinu gusne,
Ne pričaju suhe usne...
Izgubio se trag i ocu i sinu,
Molim vas spasite Palestinu!
Svak vuče na svoju stranu
I nikako da prestanu!
I nitko neće sredinu...
Molim vas spasite Palestinu!

Do jučer si dobiva riči greze,
To šta si gej, danas nema veze.
I kako se ono reče, a, e, ženski gej,
To šta si lezba, danas je okej.
Navikli smo se na sve do eurovizije,
Svašta nam nude s televizije,
Znamo i za dvocjevke, oliti bi,
Čovik si na sve se navikni!
Al sad se javilo nešto novo skroz,
U kući cvića vrti se Broz.
I u Vatikanu okriće se Papa,
Ma i mene je izbilo iz šlapa.
Nisan se snaša, al šta je tu je,
Ma navijan za vas, neka se čuje.
Samo da slogove povatan sve,
Ne bi na ran, dikod je teško odlučit se!

Ne zatvaraj vrata, što prolaz nude,
I čistih ruku, stani pred ljude.
Ne boj se nikog dok ideš stazom,
Na vrelom suncu, jutarnjim mrazom.
Jer dok je pravde za nju se bori,
Istinu traži, za njom izgori...

Nosi u srcu plamen i slavu,
Priznaj kad griješiš, budi u pravu!
Ne boj se dok si na pravoj strani,
Ljubav te jača, ljubav te brani,
I zla se čuvaj pa ga pokori.
Istinu traži, za njom izgori...

Ne reci nikom uvrede teške,
Mada smo često radili greške.
Bilo pa prošlo, sad bolje vidiš,
Potrebe nema da se zastidiš,
Greškama čovjek uči da spriječi,
Istinu traži, nek te izliječi...

Ja zapravo imam problem s ljudima i uživam kad se ne srećemo...
I ne volim slučajne dogovore jer znam da sresti se nećemo!
Nasjedam na laži što izgovore ta usta koja su školovana za to.
Premalo sam ljudski uživao, o čega sam se svega naslušao...
Jer ljudi su ko bomboni, zaslade al ubrzo nestane i slast, prisutnost i pojava.
Zvoni alarm za druženje, al to je opet samo jedna lažna dojava.
I bjesan vjetar mi se rukuje s licem pa mi povremeno opali šamar.
Osjećam se izdano, prepredenost živi, samo mi nedostaje samar.

Umjesto ruku, dajte mi šape kad već ne mogu imati krila zbog straha od visina.
Dajte mi vode mrzle i limun, kad već nisam navikao na aromu suhoga vina...
Jutros sam dobio novu masnicu gdje arterija napaja srce potrošeno nadanjima.
I uvijek kažem kako mi je dosta duplikata jer sve neupitno vodi ka sitničarenjima.
Umjesto zagrljaja, ja bih da me se ostavi jer nisam osoba kojoj je grljenje bitno.
Umjesto laganog dodvoravanja, ja bih da se sve dogodi kraće, al brzo i to još hitno.
Pa da završimo glatkim porazom i onda svak sebi, u svoje kutove i zidove slabe.
Ne znam otkud ljudima potreba za blizinom , kad ne znaju kako se intimnosti rabe...

Dajem svoje strahove u čvrste ruke,
Da ih stegne, da ih davi,
Da ih na neko tajno mjesto stavi.
Otkidam od sebe sve što nije od struke,
Neka nosi moju nepažnju i sramotu,
A neka ostavi samo dobrotu.

Dajem svoje patnje i suze dobivene bolju,
U čvrst zagrljaj nekih boljih ideja,
Za putovanja, za odsjaj novih odiseja...
Dajem svoje rane natopljene solju
Za miran život do kraja, makar sjedilački bio.
Dok se još nisam mislima ubio...

Dajem sve što je nerealno, što ne zrači,
Nekome tko će ugasiti vatre i ugušiti dim.
Nekome tko se zna nositi s tim.
Moj je red da postanem za nijansu jači!
Valjda će se naći takav ili takva, gori ili gora,
Dok ja smiraj gledam sa prozora...

Da mi je bit bogat i vozat se u Rolsrojsu,
U loži s torcidašem dat ruku badblubojsu!
I vodat ekipu samo po skupim restoranima,
Upoznat nekoga i nebi iz sobe izlazija danima.

Da mi je bit bogat i u skupom odijelu se znojit,
Pa da brojim pare , a nikako ih pribrojit!
Za naskupljeg pasa da iman zlatni povodac.
I da više ne ližen od jogurta poklopac!

Ne znan šta se mora dogodit da buden bogat?!
Da se u podne i u ponoć ničega ne triban bojat.
Samo izvadin karticu onako kako sam naučen...
Asti opet san sanja...možda se i ovi misec provučen...