Ja zapravo imam problem s ljudima i uživam kad se ne srećemo...
I ne volim slučajne dogovore jer znam da sresti se nećemo!
Nasjedam na laži što izgovore ta usta koja su školovana za to.
Premalo sam ljudski uživao, o čega sam se svega naslušao...
Jer ljudi su ko bomboni, zaslade al ubrzo nestane i slast, prisutnost i pojava.
Zvoni alarm za druženje, al to je opet samo jedna lažna dojava.
I bjesan vjetar mi se rukuje s licem pa mi povremeno opali šamar.
Osjećam se izdano, prepredenost živi, samo mi nedostaje samar.
Umjesto ruku, dajte mi šape kad već ne mogu imati krila zbog straha od visina.
Dajte mi vode mrzle i limun, kad već nisam navikao na aromu suhoga vina...
Jutros sam dobio novu masnicu gdje arterija napaja srce potrošeno nadanjima.
I uvijek kažem kako mi je dosta duplikata jer sve neupitno vodi ka sitničarenjima.
Umjesto zagrljaja, ja bih da me se ostavi jer nisam osoba kojoj je grljenje bitno.
Umjesto laganog dodvoravanja, ja bih da se sve dogodi kraće, al brzo i to još hitno.
Pa da završimo glatkim porazom i onda svak sebi, u svoje kutove i zidove slabe.
Ne znam otkud ljudima potreba za blizinom , kad ne znaju kako se intimnosti rabe...
Post je objavljen 13.05.2024. u 03:24 sati.