Sewen

Odavno nitko ne dolazi,
Odavno telefon nije zazvonio.
A vrijeme isprazno prolazi.
Plakao sam, nisam odolio.

Naranče su bez mirisa i soka,
Ni kiša više ulice ne čisti.
Briga uvijek dolazi sa boka.
Mi nikada nismo bili isti.

Sve sam ti rekao i sve sam zapisao,
Zapise skrio, da ih ne čitaju.
Kao da ovdje nikada nisam ni disao.
Neće ni znati za koga pitaju...

Iskoristi me misleći na njega,
Nije me briga što ću kasnije tamnovati.
Kamenuj mi srce poslije bijega,
Al želim te večeras sačuvati.

Oslijepi me svojim izgledom mjesečine,
Neka je sve samo obična gluma.
S tobom sam ko pauk bez paučine.
Moje je srce neobrađena guma.

Koliko sam nisko pao, toliko mi je stalo,
Ovo je jednosmjerno putovanje uma.
Koliko te imam, uvijek je malo.
Pregusta i tamna je borova šuma.

Ne mogu više biti jak, ne želim...
Do jučer su me smatrali "onim smjelim"
A ja slabim sa slabićima
I uživam u kratkim pićima.

Smislio sam epitaf za sudnji dan,
Bez da sam trepnuo pred san.
Uživam u uvezenim trešnjama iz Albanije.
Da sam to znao ranije...

Ako želiš uspjeh, dobro zagrebi.
Jučer sam ispao kreten prema tebi.
Vrijeme će smjestiti obećano u džep.
Valjda je život ipak lijep!

I ja sam nekad bio mlad.
Mogu to dokazati slikom!
Nikad zaljubljen pa ni sad!
Danas sam gladovao s čudnim likom.

Svratio sam noćas u nečije snove.
Umazao platno prljavim rukama.
Budio sam imitacijama usnule sove.
Ispitujem zrelost u mukama.

Ljubio sam se samo u obraze.
Čednost i nevinost nudim na cesti.
U jezeru ne razaznajem odraze...
Postoji li mjesto da me se smjesti?

Nitko samnom nije htio u kazalište.
Jednom sam pjevao u slijepoj ulici.
Našao sam još jedno nalazište
I pažnju u tužnoj muzici...

Jerihonska ruža u pustinji sam ja,
I živim suho s vjetrovima.
Nose me da trajem živeći...
Nose me nikoga ne kriveći.

Bijes sam produbio ljubavnim zanosima,
Zapeo sam u planini pod bijelim nanosima.
Ali odavde je ljepše i savršen pogled se pruža.
Otporan. Ipak sam ja Jerihonska ruža.

Spao sam na trenutke, na kapljice sreće...
Samo u filmovima punim romantike pale se svijeće.
Ali sve mi je život osim filma bio...
I ja opet ništa nisam zapamtio...

Cvita jorgovan ka prije
I miriše balatura,
Sunce se selu smije,
Ne da se stara cura.

Ode se živilo zdravo,
U proliće uvik svratim.
I uvik mi je pravo
Jer cilu mladost pamtim.

Cvita jorgovan, nek cvita
Guste su njegove grane.
Nema tu podvale, mita.
Radost te budi čim svane.

I kuću sam curom zva,
Kamen po kamen, dvori.
Za ništa je nebi da,
Dođi samnom, odmori.

Posvojen sam, a već sam pisati znao,
Ne sjećam se koliko sam noći proplakao...
Prekriven snijegom sam zaspao bez sna.
Nije mi prvi put da sam stigao do dna!

Moje se ime davalo samo jedincima.
Šuma je noćas odjekivala čudnim kricima.
Uveli su tulipani koje sam posadio.
Srušena je pažnja koju sam gradio.

Radim za topli obrok i noć na suhom.
Nisam sam u sobi, al pričam s duhom.
Daleko je ovo od sreće i od raja.
Trošim svo vrijeme na skrivanje osjećaja...

Ne pucaj u nebo, vratit će ti se sve.
Nije na nama da dijelimo pravdu golima.
Takav sam nemiran, kad me leđa ukoče...
Običan čovjek sa svim svojim bolima!

Ne postoji mjera za sudbinu ni za nadu,
Teških se odluka odričem svakog dana.
Čije sam čedo da ne mogu nositi Pradu?!
Sve manje je dobrih strana, sve više mana.

Razdjelite haljine moje samo siromasima,
Hoću iz ambisa van na svjetlo svjetla.
Znam naći će ime moje među oglasima...
Mene će izdati, al stjena sam poput Petra!