Sewen

Mislio sam da mogu sve, al ipak imam ograničenja.
Mislio sam da će znanje doći samo od učenja...
Ipak treba i prakse za živjeti, oduševiti,
Treba više za ovaj invaliditet pobijediti.

Cerebralna paraliza je život sa svakodnevnim ograničenjima,
Nije to utrka za zimskim sniženjima,
To je utrka s vremenom koje kao i svima bježi,
I teško je gledati kroz otvoren prozor dok vani snježi.

Život je prepun klimatskih promjena koje su dale svoje učešće,
Sve teže se prilagođavam, izumirem sve češće..
Kroz pakao samotno, bez samilosnih pogleda,
Živim život iza dvogleda...

Steglo, steglo da ne može gore,
Ne može sprati ni jesenje more
Sve što se nataložilo poput soli
Pa boli!

Pod pritiskom kao pod presom,
Izravnavam misli krivim plesom
Al hladno je kad te se ogoli
I boli!

Čuvao sam tugu za dan poslije,
Onda kada budem sam u svoja četri zida,
Da me onako pošteno iskida.
Ovo ne može ući u moj dosije,
Jer ja sam svijetu jači od najjačih...
Al se opet glupo zakačih...

Ove riječi nisu za publiku,
A ovaj šablon ponašanja neprimjereno prijeti.
Ne znam za koju smo bili rubriku,
I ne znam zašto si mi na pameti...

Nasjeo sam na mladost, razlika je očita bila,
I pustio sam da mi stara ploča svira.
Ta ista me mladost zamaglila.
Trajalo je između spokoja i nemira.

Ovo zadnje mi je ostalo kao opomena i prijetnja.
Jesenje šume su prelijepe u dvoje.
Ostala je samo šetnja...
I samoća, nemam više ono moje...

Ja sam artist, umjetnik za jednu noć, svaku noć.
Ja sam plesač surovih misli i imam moć,
Da vas razuvjerim u sve u što ste vjerovali do sad.
Ja sam vaš anđeo sitosti kad osjetite glad.

Ne košta vas previše, izbacite sve iz džepova,
Ispraznite srca, oskrvnite dušu bez lijekova...
Ja sam artist, ateist koji ipak sve oprašta,
Ja donosim stvarnost jer to ne može mašta!

Izađite na svjetlost dana i razgolitite široke zjenice
Rashladite pjenušac, unovčite i nevažeće mjenice.
Ja sam tu da vas zabavim dok želite,
Uzmite me, slobodno me podijelite...

Nešto nije kako treba.
Jutra u Beču su hladnija od noći.
Iza svakog ugla vreba
Sjena koja nije trebala proći.

Nema tuge za jugom.
Samo sam prevaren, sve mi se čini.
Nema žalosti za drugom...
I govorim sebi, crnu maramu skini!

Ovo je tek dan prvi.
Ne osjećam nevinost i čistu bjelinu
Jer ono što se odmah smrvi
Teško je skupiti u novu cjelinu.

Danas je zadnji dan stare valute,
Sine Brute...
Sve skuplje i skuplje,
Za gluplje i gluplje.

Danas je dernek za lopove,
Odavno za popove...
Previše za bankare
Premalo za stare!

Razdjevičili smo smisao.
Do jučer, još bih i disao,
Al danas, danas je teže
Mada me ništa ne steže.

Danas će biti bolje, zar ne?!
Jest ćemo kamenje...

Kao kralj u svome dvoru
Probudim se da dočekam zoru.
I krenem tražiti lovinu u smeću
I krenem tražiti sreću.

Pjevaju ptice pa stanu,
A ja pomješam boje novom danu.
I sve će biti kako treba, to znam
Pa mi dođe da zapjevam...

Dobro jutro svijete, nisam spavao
Do pola noći bijah Petar, sad Pavao.
Isplatit će se molitva jer ona liječi
Dobro jutro svijete, suze spriječi.

Ti si moj brod u olujnom moru,
Ti si moj jedini glas u zboru,
I ja se ne otimam dok te gledam,
Ja te ne dam!

Ti si moj vjetar koji me tjera,
Ti si mi nada, u ljubav vjera,
I ja te iz dana u dan bolje znam,
Ja te ne dam!

Zaustavimo naizgled vrijeme da teče,
Da me preko grudi presječe,
Onako zadovoljno, bolno i u letu
Jer si mi sve na svijetu!

Kad me slomi dan, znam da me čekaš doma,
Znam di ću doć poslin nervnog sloma.
Znam di je moje misto u srcu tvome,
Znam di idem, a znam i kome...

Nikad se neću priviknit bez jubavi tvoje,
Ti si sve ono što znam da je moje.
I mi smo jedno na ovom ledenom svitu,
Mi pripadamo u samu svjetsku elitu.

Bili smo prevaranti naših snova,
Život je jeftin bija ka sitna lova.
I onda se svidilo dušama trajat u dvoje
Toliko si moje, koliko i ja tvoje.

Kad me slomi dan, znam šta mi tilo ište.
Ti si to pristanište i moje svetište.
Znam di je moje misto u srcu tvome,
Znam di idem, a znam i kome...

Izvadi lice iz džepa,
I opet budi lijepa.
Nasamarit ćemo svijet
Dok izbrojiš do pet...

Otkrij sve sklonjeno,
Što nije polomljeno.
Smijehom izguraj noći
Milje u samoći...

Jer vrijeme je ko kora breze
Tanko i bez veze...

Možda sve mogu skratiti,
Možda još mogu vratiti,
Okuse sjećanja i dana
Bez rana...

Možda je spreman na to
I uvijek te volio!
A ti mu se samo nasmješi,
Jer osmjeh ne pogriješi!