Sewen

Moja je sreća umrla jedući jabuke
Zarivenih noktiju u lijevo koljeno.
S kletvom na usnama koja se ne vraća.

Bio sam na distanci čitavo prosuto vrijeme
Paleći svjetla po danjem svjetlu...
Ponor sam prošao bez nade da ću te sresti.

Zazivam kišu nad poljima mirisne lavande
Bježim od ljudi ostavljajući lažne tragove
Lakše je držati kamen neg tuđe srce!

Lutat ću sve dok ne izbrišem sjećanje na te'
A moje nevjerne misli postaju moj glad.
Kome da ostavim uteg svih sklonosti?..