Sewen

Večeras sam popio čašu vina,
Kao i večer prije.
Mora da patim od nostalgije.
Da li se čaše stapaju, ko sudbina?!
Pa dvoje su jedan dah
I isti strah...

Noćas blagoslivljam ovu sparinu.
Miluje me vrijeme
Jer posađeno je sjeme.
I našao sam opet domovinu
A bijah bez nje sam,
Sad ništa više ne trebam.

Samo bih te ljubio u beskraju rečenice,
Bez znakova, svi drugi su sitna kamata.
A ti si za mene sve, raširenih zjenica,
I svaka minuta, svakoga sata...