Sewen

Silvestarski dan,
Suncem okupan.
I djeca se smiju,
Ona to umiju.

Po danu nek poznam noć,
Za sreću punomoć,
U džepu nosim
I sušim i rosim.

Najdraži svijete,
Najdraže planete,
Ljubim vas sve
I nek nam potraje...

Cijeli sam život tražio dom,
Na malenom brijegu podno planine.
Još uvijek se hranim iluzijom,
Za takvo što se i gine.

Preživio sam 18547 dana,
Vidio sam samo privid svega.
Moja je kuća odavno prodana,
I sve je bjelina poput snijega.

Živjeti i trajati, nositi svoje breme,
To je misija usamljenih ljudi.
I svakim je danom sve manje vremena,
A sunce se svejedno budi.

Vjenčao sam tugu,
I na svoju muku,
Ne ispuštam joj ruku.
Izborih se za slugu,
Sad prašinu brišem,
Neprehlađen kišem.

Ko pelud, sudbina,
Raznosi se zrakom,
Životom - buvljakom.
Ko od lošeg vina,
Zaboli me glava,
Samo mi se spava.

Obore me dani,
Blagdansko veselje,
Al neću iz postelje.
Gore nego lani,
Al nek se narod smije,
Možda ih ugrije...

Pišem pjesme, bolnim ramenom , po zidu.
Gledam svijet, brojim godine što idu...
I smišljam zaplete u snovima, tihe, čedne,
A o snove se zaplićem, jedne.

Htio sam beskraj, htio sam buntovnik biti.
Tražio sam ljubav zbog koje se neću propiti.
I smijem se sad, koliki sam bio naivac
Koliko sam bio, jednostavno krivac...

Ma ovo je još jedna prosinačka, puna kiča.
Ovo je još jedna hladno servirana priča.
A nisam se izjasnio do kraja, zadržavam taj dio.
Ipak sam za tajnama izgorio...

Smijem se, a zapravo plačem,
Jer godinama sam nevjeran bio.
I još uvijek sam naivan i lud,
Mada nisam se zaustavio...

Smijem se, a zapravo plačem,
Neki bjes se u meni skupio.
U ovo vrijeme darivanja
Ja sam ljubav poželio...

Jedino toga nema, to ostalo nije.
Zapit ću se, neka se zalije...

Razočaran sam u sumnjive izbore,
Ovaj ću listić učinit da ne važi.
Jer sve što je ostalo od istine,
Samo su diskretne laži...

Još jednom sam potrošen potrošio,
Pa me jutros ispire kiša, blaga, ukošena,
Dodiruje mi gležnjeve, odmazuje zglobove,
Rasterećuje bol neprestalnog nadanja.

I izgledam sam sebi lažan i surov.
Moja slatkorječivost je dobila svoje.
Jednom će me sve moje utopije koštati.
Do tada opet gladujem pripadanju.

A Tebe bih čak i mogao zavoljeti...
Tebi bih mogao okrenuti obraz...
Dan poslije, još u tragovima je ostalo
Tih slatkih mirisa koje sam uživao....

Nikola, šta ću dobit na dar?
Jedan autić bar.
I jedan stan sa dvi sobe,
I kamion pun robe.

Još jedan brodić u luci,
Veliki prsten na ruci
I sunčane oćale
I krznenu bundu brale...

Daj mi ića i pića,
Da ne vježbam, brdo mišića.
Za sad bi to bilo sve,
Ove godine...

A ne daj mi samo ljude.
Neka se ljudi čude!
Radije ostat ću sam,
Jer s ljudima ne znam...

Što ću sutra ponijeti sa sobom,
Ne znam.
Pred ogledalom imam vijećanje!
Možda dragulje i novca
Pun bezdan...
Al najradije bih sjećanje...

Iza mojih zastora galama
No neću gledati.
Samo zvijezde što sjaje...
Predamnom još teku borbe,
Neću se predati.
Ovakav se ne predaje.

Prosinac, mjesec praštanja,
Mjesec čuda...
Već 50 promašenih nada.
Zato ne voli prosinac
Ovaj kralj i luda.
I neće nikada....