Sewen

Razmišljam o godinama. Godinama!
Prevrćem po stvarima u glavi ko jorganom po krevetu
Skrojenom po mjeri.
Udomaćio sam se u nostalgiji
Ko depresija u jednosmjernoj ulici.

Ne znam kako je uživati u bestežinskom stanju sebe.
Onaj "Ja" iz mene je ostao bez glasa!
Postepeno sam se navikao pjevušiti pjesme
Lakše od lakih muškaraca kojima pripadam
Glumeći neukrotivog a nesretnog.
Zbog bačene kletve one koja je puna ljubavi
A nitko je ne voli...
Da pukneš od smjeha!

Ja sam ko boca pjenušavog vina.
Bijes balansiram skidanjem čepa
I hlapim ko eter.

Namaži me svim mastima - to sam život molio.
A on prospe po meni vrelo ulje.
Pa tko nebi opsovao do neba?!
Tko nebi zavapio o prokletoj sudbini pjesničkoj
Onako kako samo romantici znaju.
Tinovski. Zgrbani u kutu neke rupe.
Oblaci tvrdih iluzija nad čelom i drhtave ruke...
Samoća!

Razmišljam o vremenu! Čeznutljivo!
Al više boli ta ravnodušnost koju glumim.
Tražim po džepovima zaboravljene brojeve
Jer svima sam slatkorječivo obećao glas.
Da li je neodluka moja odlika?
I stoput sam valjda ispao loš
S ovim tupim pogledom poraženog vojnika.
Ni metka ispalio nisam!

Potajno sam gubio neosvojeno.
I potajno sam patio u tuđim životima.
Privukao sam nemir duši
Ko toplu kavu nosnicama žednim ugođaja
Al sam polusretan!

Razmišljam, a zašto razmišljam?!
Volio bih radije da sam primjer jednostavnima.

Što mi dadoše ime puno suprotnosti?!
Pa kažu da ime nikog naružilo nije!
Victor bi pjevao do zadnjeg stiha
Tamo gdje zadnja riječ izgovorena nije
A prva počela je.
Tako da sam beskraj u beskraju, svitanje u sutonu...
Umirujući da djelujem na samog sebe
Uspavljujuće pred ljutnjom,
Usporavajuće pred lažima!

Skrio bih se u livadi boja i čekao kao zamka
Dok bude trebalo i dok bude moguće.
Sa ovo pola snage koje imam
Skrio bih se od pogleda, bez oznake, a ti...
Pronađi me!