Sewen

Piturajem snove u žuto
U sve ono netaknuto
Proliće se vraća
A na njima maća.

Piturajem snove u plavo
Ti blentava glavo
Proliće će probit
Svak će svoje dobit.

Da mi je ulipšat ovi zid po kojem ime sam ti pisa
Da mi je opet disat ka šta s tobom sam disa,
Al meni se pari da će mi ovo suvo srce stat
I da ću umrit, a neš ni znat.

Piturajem snove u šaci
Prodat ću ih na pjaci
Proliće se diči
A meni ne sliči...

Tuga i ja nismo stranci,
I svaki dan sastanci,
Pregovori, tko će popustit
A ni riječi za izustit.

Tuga i ja, partneri lažni
I pravimo se važni
Tko će izvući deblji kraj,
Kome pakao, kome raj?!

Izgorjeli smo od mraka
Ko od lošeg braka,
Nije za živjeti više
I snovi nam izgoriše.
Snovi nam plaču
Al' na lomaču...

Svijet na štakama hoda,
Golotinja, danas je moda,
Riječi su tišini bliske,
I ceste su naše skliske.

Glave su sve više prazne.
Nitko ne plaća kazne
Nitko više ne uči,
Nitko se više ne muči.

Ko bomba će puknuti sve
Vulkani i lavine,
Sve će rastopiti hladno
I bit će gadno!

Nemoj bit spužva jer će te cijedit.
Nemoj bit tužan, probaj se sredit.
Nije smak svijeta, ni sol na ranu.
Okrenes leđa pa na svoju stranu.

Nemoj bit kamen, tvrd i bez smisla.
Tu se u potiljku sva ljubav stisla.
Ljubav nas tjera da disemo u miru.
Ljubav je svjetlo noćnom leptiru.

Poslat ću ti odgovor na molbu svaku.
Sve je to blizu, lebdi u zraku.
Sve možes prodat, u saku skupit.
Samo se ljubav ne može kupit.

S tobom najlakse zgrijese.
Srce ti je poput prese.
Sve pretvori u masu.
A na dobrom si glasu.

Ja sam te pogreskom srela.
Zaljubila se u odjela.
A ona ne čine čovjeka.
Standardno, nema mi lijeka?

Kako u novi dan.
Kad bio si poseban.
I sve tvoje stare laži.
Ovo stakleno srce trazi.
Kako kroz duge noci.
Ko poruka u boci.
Njemu koji se smije.
A pročitao je nije.

Idi ženo, ne grijesi.
Znas da sad drugu tjesi.
Okreni na veselje.
Brisani prostor sve je...

Jos me vitar nosi.
Jos mi srića biži.
Priko lica blidoga.
Nikli novi friži.

Jos me vitar tira.
Nesrića se ita.
I za moje zdravlje.
Niko nije pita.

Prominit se more svit na gore samo.
I ti i ja pari ka da se ne pripoznamo.

Razdiljeni ka dan i noć.
Ti ovim putem nećes tit proć.
Ni ja se neću usudit tvojin.
Umrit ću nevoljen, tega se bojin.

Jos me vitar lipi.
Jos mi ne da letit.
Ka da mi se prosli život.
To želi osvetit.

Prominit se oće svit, a neću to sinjat.
Ja san oni sta se ne da i ne voli nikad minjat...

Što mi gazis sve sto cvjeta.
Što mi hladis moja ljeta.
Pa me gledas preko volje.
A mogli smo puno bolje.

Što ti dusa prazna seta.
Što ti moje samo smeta.
Pogledom me streljas brzim.
A ja nikoga ne mrzim.

I jos mogu niže pasti.
Al ne dam joj samnom srasti.
Ne dam suzi da me sveže.
I da bude stoput teže.
Hoći smjeh i dobre ljude.
I da dobro uvijek bude.

Što me tjeras da pogrijesim.
Što mi ne das da te tjesim.
Tu sam da ti bude bajno.
Ja sam ti za ono trajno.

Birao te san.
Al ja se osjećam odabran.
Htio sam da se zna.
To se događa zbog pijanih sjećanja.

I nema izlaza.
Sve sto sam kupio sada mi ne treba.
U moru se topi sve.
Al ljubav za tebe, čini se, ne ide.

Da sam te birao.
Da sam ti svirao.
Da sam te iznervirao...
Pa da lakse podnesem i to.
Muski sam i časno izgubio.
Al ne znam ja tako.
Samo je tebi to lako...

I nemoj mi se javljati jer ne znam sto ću.
Od jučer ja sam odabrao samoću.
Mene razočarenje od tebe nosi.
I nikada neću saznati tko si.

Neka te nikad upoznati neću.
Nisam ti naviknut na običnu sreću.
Neću oprostiti jer imam stav.
Mogu priustiti da sam tvrdoglav.

Zbogom i adio bezličje strano.
Nisam birao, to je odabrano.
Zbogom i sretno bez suvisne priče.
Korjen je duboko pa nista ne niče.

Ko skladana al nedovrsena melodija, čekam te.
Bez cilja nikada nisam bio.
A sve sam zaboravio.
I sve su moje primjedbe u tvojim očima bezvrijedne.
Jer ti se ne javljas.
Ti me ne pozdravljas.

Evo sedmi dan je, 168 sati.
A ja očekujem da mi se vrati.
Ono sto moje ni bilo nije.
Što mi se s visoka smije.

Ni jedna rijeka neće teći silinom tuge i jada.
Sunce je stiglo, ali jos kisa pada.

Pitam se naivno, zasto se meni ne događaju čuda.
Zasto sam osuđen bez porote i suda.
Sam Bog zna da ću skončati u nekom kanalu.
Mjesto da sam s tobom na morskom žalu.
Da te pogled moj drži.
Dok zlatno sunce prži.

Koji glupi sni.
I ja i ti.
Nedosanjani.

Ranjen, prevaren, lud.
I opet uzalud...

Da mi je jednom s osmjehom zaspati.
I da se tuga nikada ne vrati.
Da mi je jednom s osmjehom ustati.
I da se slika tog jutra ponovi.

Da mi je jednom sa tobom ostati.
Jer s tobom samo bolji ću postati.
Da mi je biti cvijet koji mirise.
I da se nikada ovo ne izbrise.

A gdje sam ja i gdje si ti?
Dal ćemo ikada sresti se mi?
Da li nas ceste vode u smjeru.
Tamo gdje ljudi ne gube vjeru.
Ili smo pratili sunce dok zalazi.
Pa nam i život naslijepo prolazi.

Samo sam tužan, pa sta.
Između zemlje i oblaka.
Tamo sam dusu svoju skrio.
Tamo nikad sretan nisam bio.

Ja sam ko nedovrsena priča.
Ko da oglasavam podne s Griča.
I nitko ne zna sto smjeram.
Život nikako u red da dotjeram!

Boje se ukazuju sve rijeđe i rijeđe.
Manje je živih, sve sive i smeđe.
Malo je sjajnih, a vise ih je mat.
Malo je nade za zajedno ozdravljat...