Sewen

Otkad sam tvoja faca
Stalno me u stranu baca
Pari da sam pija
Samo bi se smija.

Smijem se otkad sam dozna
Da sam tebe upozna
Jedino biće na svitu
Da nije sklono mitu.

Nemoš te privarit ni maknit za dlaku,
Al briga me jer nešto je divlje u zraku...

Ma dobro, nema panike
Prominit ću loše navike
Prominit ću sve šta se more
Ugrijat ću plavo more.

Ma nemaš više iluzija
Prioritete sam suzija
I znam šta oću, a tebe oću
Đir po danu i đir noću!

Pogresan signal sa prave strane,
Hladna slušalica, hladan dah.
Svi smo mi ljudi i imamo mane.
I svi znamo što je kad udari strah.

Živim daleko, al' nikad ti bliže.
Peron je prazan, neće se znati.
Moj vlak večeras konačno stiže.
Ne postoji ništa da mi se vrati.

Oprosti za oduzeto vrijeme.
Nisam hrabar da ne patim.
Kamene usne suhe su, nijeme.
Al' tu sam da oduzeto vratim.

Oprosti na greškama mojim.
I govorim sebi, ne plači
Evo tu sam, na ulici stojim.
Al' tebi to vise ništa ne znači.

Pogrešan signal i dva kofera puna.
Moglo je sve ovo trajati duže.
Prerano za jutro, budna je luna.
Samo taxisti jos nervozno kruže...

Svi su samnom kad se smijem.
Kada častim, kada pijem.
Nema suza na mom licu.
A zaplačem na sitnicu.
Kad ne vide.

Svi su samnom kad se pjeva.
Kad se svlači i odjeva.
Kad se vedri i oblači.
Od sviju sam puno jači.
Al ne ide...

Kad skinu odore misne.
Kad samoća teška stisne.
Svi se svome domu vrate.
Mene kamate jos preate.
Jos sam dužan, zove tuga.
Jos sam njena sluga.

Vi ne slutite što vam to rade,
Još ste djeca, nevinosti puna.
Pa svaki dan zaborava koji usade,
To se za mene ni malo ne računa.

One navike od jučer su stale,
Smrznuto vrijeme ne protiče više.
I ratne se sjekire iskopaše,
Potresi, munje, vjetri i kiše...

Nije pošteno i nije fer,
Jer,
Vaše je pravo da sretne jeste
Da vas sklonimo sa ceste...

Ja sam za dogovor, da mir potraje
I da nam priča ne postane suha s stara.
Već sam odbacio sve stare običaje
Al' ovo srce što tuče, nije stvoreno da vara.

Što je-tu je, idemo dalje ko putnici neki,
Vrijeme je iskreno, ono tajni nema
Ne dajte nikad da postanemo daleki,
Ja nikad ne idem "protiv", uvijek "prema"...

Sto jedan dan je tuge iza mene
Ali još se vuku zaleđene sjene
Još vidim ih pa odlutam bez cilja
A korak mi je velik kao milja.

Sto jedna noć je budna iza mene
Srce ide pravo onda naglo skrene
Takav sam od kada samnom nisi
I fališ mi jer sve još uvijek ti si.

Opsovat ću da ne čuješ da još plačem,
I pjevat ću, sve dok sječem srce mačem,
Sa ovom tajnom izgradio sam branu
Sa ovom tajnom čitam zadnju stranu!

Čovik je najveća zvir,
Izdura i rat i mir,
I sumnje ća tuku i muče,
Čovika nauče...

Čovik je paka' i raj,
Pravi početak i kraj,
I kada izlaza nima,
Uvik izlaza ima

Čovik je Mate,
Nije na rate,
Cili se da
I zaplaka.

Ma je i piva,
Glava je živa
Prid križem kleka,
Evala, neka...

Neću se sad pridat, prid nevoljom past,
Da ih je jos toliko, sve ću ih ukrast.
I svezat ih u vriću, ka draču potrsit.
Sve grope sa srca, tribam jos odmrsit.

Neću se sad pridat, a znam ko je kriv.
Ko mi punte krade da sam falš i liv.
Rođen sam ka pisnik, borac tuđih prava.
A svoju sam sriću zauvik uspava.

Ali mogu ja to, i gore sam izdura.
Samo da me noć do zore izgura.
Mogu ja sve to, tiram se kad padam.
Jer se ciloga života nadam.

Prepoznam taj miris, kesteni zriju.
Jesenja priča iz davnina.
Razbuktavam ugaslu fantaziju.
Danas je samo čista praznina.

Jedno do drugog, rame uz rame.
Prosli smo ko stranci neki.
Smrkle se zore pri svitanju tame.
Od tada smo daleki.

Dodirnuo sam čelo hladno.
Život serviran mi jadno.
Nije mi lako sad kada si tu.
I pogledi nam se razmeću.

U suprotne strane se smijemo.
Dok ista pića pijemo.
Ili je to samo losa gluma.
U posljednjoj kapi ruma...

Ja lako zavaram ljude.
Navučem osmjeh na lice.
Lako je staviti masku.
Jer svi smo varalice.

Lako je trositi riječi.
Riječi se slabo pamte.
Al sto kad od miliona.
Odjednom prepoznam te.

Znam, onda na koljena past ću.
Znam, s krvavim ranama srast ću.
Znam, sam sebi podmećem nogu.
Al tebe izbrisati ne mogu.

Ja nisam onaj od jučer.
Jučer je sjećanje samo.
Ostaje pitanje jedno.
Gdje danas pripadamo...

Držiš prekrižene ruke
Gledaš me sa strane
Ja samo čujem neke zvuke
Koje smijati se brane.

Još da pogled ubit može
Ja bih umro četri puta
Neke sjete mi se množe
Pa mi sve samo luta...

I kad tjeraju me oči na plač, ja ću pjevati,
Mene nije briga što će iza brda sijevati!
Ja se borim dok se svijet pred nama ne slomi i sruši
Bože daj nam oblake na nebu, a ne na duši!

Bija si čovik, stina
Bija si primjer svima
Puno si toga steka
A malo toga reka!

Govorila su dila
Ćovik si, a ne pila
S kime ću sada sist
Popit i izist?

Svi izgubljeni dani
Svi tvoji oceani,
Ne moredu platit
Ća se nećeš vratit!
Kapo velikog broda,
Kapo, kapa do poda!

Bija si fortuna
Duša te je puna
I čovik i dite
I kad privari te...

Govorit će svit
Da takvi triba bit.
Na svitu ih je malo
Puno se pridalo...

Gdje si ti, da se našom srećom svima hvalim,
Ljubavi, evo danas stara pisma palim,
Jer ne mogu i neću gledati
To zbog čega ću se predati!

Gdje si ti da me spriječiš jer ću nestati sam
Ljubavi, samo tebe prevario nisam,
Skinuo sam zastavu sa pramca.
Nije meni do života samca,

Pretvorit ću snove u javu
Vidjet ćeš da sam u pravu...

Ne sjećam se ničega od prije
Sunce ko da izlazilo nije,
Ne vjerujem da je išta vrijedno
Ako nismo zajedno ko jedno...

Hej mati, ti si me budila
Što ni jedna nije, ti si osudila
Kad ni jedna nije, ti si zeleno dala
Hej mati moja hvala.

Hej oče, od kamena si jači,
Kad ni jedan nije, rekao si plači.
Kad ni jedan nije, rekao si ustaj
Bori se i ustraj!

Zbog toga je odnos naš, prijateljstvo čisto,
Kad vas ne bude više, neće biti isto...

Za sve što jesam
Dugujem staroj i starom.
Cijeli svoj život
Smatram dobivenim darom.
Za sve što imam
Dugujem starcima svojim
Po njima živim
Po njima život krojim.

Hej mati, ti si me pokrila
Noću i kada zora je zorila.
Hej oče, ti si mi bio štit
To se treba zaslužit!

Na mom srcu izrasla je kora
Da ga skrije otkad nisi samnom,
Hladno mi je, a živjet se mora,
Dok koračam uvijek stranom tamnom.

Ono bitno, svakodnevno, moje,
Hranio sam naivnom taštinom,
Pri pomisli, još se ruke znoje
Lice krijem sumnjom i istinom.

Pronašao ja sam biser sjajni
Ali sam ga držao u džepu
Život svoj sam kovao od tajni
A istinu držao sam slijepu.
Kad je čovjek izgovori glasno
Tek tad shvati da je za sve kasno...

Sve sam probao, djelio sa svima.
Sad izbora imam samo s nesretnima.
Sve sam probao, lijecio sam zdravo.
I kad smo u krivu, imali smo pravo.

Sve sam vidio, kad se izgubi pa nađe.
I kada potonu, potonule lađe.
Sve sam vidio, samo sebe nisam sretna.
Za mene je ljubav, prošla neprimjetna.

Tko će mene na pravi put vratit.
Tko će mene do starosti pratit.
Tko će kada sa sjevera grune.
Pa zazvone sve nebeske strune.
Meni samo mirnu ruku dati.
Pa me samo na čas uspavati...

Kad si stala isprid dvora.
Svo je cvice jace mirisalo.
Vidilo se nisi s mora.
Ali mi je isto srce stalo.

Posla mater priko skala.
Mislila je da sam puka.
Vode i cukra mi dala.
A ja se brzo obuka.

Potrca sam da mi ne uteces.
Bez da ista reces.
Ma trca bi cilo ovo lito.
Jer si meni dilo plemenito.
Jer si meni vilo moja mira.
Ne dam nikom u tebe da dira.