Sewen

I dođe vrijeme, k'o ovo sada,
Tjeskoba samo mislima vlada.
Kad vjetar nosi, kad kiše liju
Prave se vrijednosti i slica skriju.

I dođe vrijeme, al' troši se isto,
Led se otopi pa postane čisto.
Mada me sada gledaš u čudu.
Moje ti riječi nek nauk budu.

Podigni glavu i više ne plači,
Kad sjaj iz oka poznaš u tami,
Ništa ne brini tad si još jači
Na kraju svi ćemo ostati sami!

Suva usta teško trpe
Svi smo ka i suve krpe.
Tužne oči, suza nima
I jesen ja u mislima.

Tvrde ruke, prsti kruti
Vapaj niko neće čuti,
Ovo stanje nema ime
A sanjamo neke zime.

Ni kapi opet nije palo,
Proliće je od nas odustalo,
Zamrzla se ova sušna lita
A niko nas nije ništa pita!

Od tolike šutnje, kako smo uspjeli se svaditi,
Taj kamen pomutnje, kako smo uspjeli postaviti,
Ništa nije ostalo, razočarenje,
I nema mjesta za pomirenje.

Dobro mi je s njim, al on me ne gleda kao ti
Kad oči zatvorim, ja nastavim tu gdje smo ostali,
I plačem svjesno da me svi vide,
Lijevo ni desno meni se ne ide.

U svoju obranu ja nemam ništa reći,
Da staviš 500 brana, voda će poteći.
Sve nać će put, početak kraju
Samo naši snovi se ne otapaju.
I jutro svane inoć se spusti
Samo ti nećeš biti tu ako zagusti...

Neki valovi obale vidjeti neće
Neke će duše živjeti rapeće.
Jedan če drugom opsovati sve živo
Jednom će naše platno postati sivo.

Ovaj val iz mene, pjenu čini
Molitvom se hranim, kletvu skini.
Nisam prav al neću tražit krivo
Jednom će naše platno postati sivo.

I ronim mislima do slave
Što serviraju to i postave
Nemam prava na stanja tužna
Vremena su ionako ružna
Prag je visoko, al dostižan nivo
Jednom će naše platno postati sivo.

Zvijezde su da nebo krase,
Ljudi da sebe spase.
Mora su da nas sole,
Ljudi su da se vole.

Ne mogu te sanjati manje
Dajem svima na znanje
Nadam se da češ me čuti
Blizinom obasuti.

Kada krene sa Karpata
Provlači se, misli hvata
Miluje nas, uzdah mami
Al još uvijek mi smo sami

Nek nam taj sjeverac isti
Sjetne duše sad pročisti
Da nas štiti od samoće
Da te grijem od hladnoće.

Od česme pravo. četvrta klupa
Tu smo oduvijek sjedili skupa.
I još se stara nazire boja
Urezano ime, ljubavi moja.

Čini se slabo prolaze tuda,
Ljudi sve manje vjeruju u čuda,
Ja sa samoćom sklopih suradnju
Dadoh joj svoje srce na pladnju.

Pjesme kad čujem što su nam svirali,
Još me zabole jer mi smo ih birali,
Pitam se samo kako smo uspjeli
Toliko pasti, a nismo se uspeli.

Nije sve suđeno da roman postane,
I nije dovoljno kad mrva ostane
Pregršt sitnica tvore romansu
Samo sa jednom, nemamo šansu!

Ja sam dvorac bez vrata i ne možeš ući,
Prozori su previsoko,
A zemlja je preduboko.
I sve je puno daleke praznine,
Kad mjesec sunce upuca i skine.

Ja ne mogu dugo ostati u ovoj kući
Za mobitel nemam signala
Ti si to sigurno znala!
Jezivo, sablasno, hladno i sivo,
Nemrtvo, a neživo...

Izgubio sam kompas pa se ne znam snaći
Sad kad je jesen i kad su dani kraći.
Lažem sebe, sve će dobro proći
A nema nikog tko če mi pomoći!

Posljednja se noć izlizala
Nestali su dani - čestitari!
Ne dam zori, al' bi stizala,
Sada gledam, prazni su ormari.

Zadržat ću ovaj tren da traje,
Otvorit ću prozore uz cestu
Vrijeme ide, ono ne prestaje
Samo ja ću ostati na mjestu.

Kad na okret leđa te zabole,
Stisne suza pa ti vrištat dođe,
Sjećanja te za povratak mole,
I pitaš se što sve brzo prođe...

Piješ kavu, isti kolač jedeš,
Što i mene ljube ne povedeš...

Nedostaješ u svakom jutru kad zažuti,
Nedostaješ, tvoj glas je sve što želim čuti
Nedostaješ da izbrišem sve što je lažno
Eh da si tu, to bilo bi mi puno važno.

Nedostaješ jer svakoj molitvi si amen
Nedostaješ, kad otpuhneš sa lica pramen,
Nedostaješ pa sve po redu da se slaže
Jer pravila u ljubavi nikad ne važe.

Ja u magli čuvam vrijeme koje teče,
Vrijeme nosi vječnost, mudar čovjek reče,
Nama su se kratko otvorila vrata
Optočena sjajem ko kalež od zlata.
Nismo ušli i nećemo ući
Ostat ćemo vječno sanjajući!

Katkad još čujem stope
Pa se molim da tvoje nisu.
Došli su da nisam sam
Prijatelji, osim tebe, svi su

Otkidam od usta riječ
Da moja je ljubav grešna
Jer jedino što još pamtim
Dva su srca neutješna.

Dopusti mi da zatvorim vrata
Da ispratim od prošlosti sjene
Po slikama već se vlaga hvata
Ti da lakše zaboraviš mene.

Dopusti mi da ti kažem hvala,
Srce svoje čuvat ću u ledu
Naša ljubav bolje nije znala
A ti reci da je sve u redu!

Kao da mogu da ti zapovjedim
Da tvoje srce s mojim diše.
Ako te upitam i povrijedim
Tvoja me šutnja zaboli više.

Kao da mogu jednim pokretom
Učiniti da sve sja
Ko pismo bačeno sa posvetom
Na kraju sam ću biti ja.

Ali mahni krilima, poleti,
I kad se umoriš, ti sleti,
Ne obaziri se što sam tu
Ovakvi uvijek čekaju...

Da si me ikad htjela čuti,
Da si mi ikad nadu dala,
Možda nebi od nas odustala.
Sada smo ko listovi žuti
Šuštimo dok nas gaze svi
Odavno smo otpali...

Valovi se mršte
Kao tvoje lice.
Ko optužbe pršte
S neke tjeralice
Tvoje riječi.

Bijes će mora stati
Ne sa lica gužva!
Navika se pamti
Srce je ko spužva
Pa sve gnječi.

Bar me jednom zagrli dobrotom,
Pomiri se sa svojim životom,
Daj bar jednom taj rulet zavrti
I bori se, bori protiv smrti!

Danas mi sve od mene bolje izgleda,
Danas svaka suza na svoje mjesto sjeda.
Pješačio sam dok si se sudbino vozila,
Svojim si stavom, sve oko sebe ugrozila.

Upozoren sam davno da na dobro neće.
Ne sja i ne miriše ono što je za smeće.
Sad ležim na stijeni koja se odlama,
Tuga kad se penje, kažu neće ona sama...

I bit će još većeg zla
Ovaj put me samo osakatila.
Bit će još većeg zla,
Kada dođem do kraja ja
A neće ni znati to
To je zlo!

Nigdi nikoga i baš divota
Odma san iza prvoga smota
Stabla
Bez onoga bla bla.

Pogled mi prati pa se skine
A ja san lega do nje na stine
No habla
No bla bla

Vruće je, lito, gori u zraku
Ona ne traži u jaju dlaku,
Ona je našla sve šta joj fali,
I tako me, tako pali...

Primakla se nevera,
Stigla je sa sjevera,
Donila je do zore
Zatvorene prozore.

Vitar tira oblake,
Priko južne granice
Da ne pokvari mi sjaj
Sve prozore otvaraj.

Ma neće nas pripast to
Malo je zaladilo,
Rasfriškalo pa moš spat
I to triba znat.
Komarac mi ljubi vrat
Sad me svrbi al' će stat!

Tamo je bila mala plaža
Nama najdraža, dvi sike ka straža,
I neko se sitija napravit put
Da se pobuni, nikog ni čut!

Sad je pod zemljom to naše misto
Nije nas bilo i nije sad isto,
Ma lako bi bilo novo misto nać
Da ti oćeš opet samnom izać.

Pari se u isto vrime
Zakopali smo sriću
Srce se bori s time
I sa tim umriću.

Tako to život tira
Tako to život kuje
Ni rata, a ni mira
Ko živi, a ko snuje?!

Nedostaješ
Taj prekrivač hladno gladi
Sve mi kao i ti radi
Al' nije ti.

Nedostaješ
I kada prvu kavu pijem
Kad se jutru ne nasmijem
Jer fališ mi.

U moje memoare na počasno mjesto
Stavit ću te i spominjat često
Kad starost padne na moja leđa troma
Zaplakat ću jer bez tebe nemam doma...