Sewen

Kao da je lako biti s one strane zida,
Sve napisano do jutra, duša mi pokida.
Pa povlačim riječi i uzdahe gutam
Kao utopljenik usred mora, plutam.

Kao da je lako biti s one strane stakla,
Prošao sam već dva puta od raja do pakla.
Prevara je bolna, utvare se pjene
Iznad mojih misli, igraju se sjene.

Mirišeš na sebe i na more živo,
Mirišeš na "to mi treba" i nije mi krivo.
Ispunjavaš mi vrijeme, gledam te dok dišeš
Bitno mi je da meni mirišeš...

18 i 8, na mome satu
Vjetar te suši na mome vratu.
I strah me da će nestati priče
Koja se samo nas dvoje tiče.

Da li je iskren i ovaj dan
To što je hladan i osunčan?!
Siguran nisam, al' borim se znati
Trudim se srce obuzdati!

Odlučih voljeti pa ljubav pišem,
Duboko u sebi znam, zbog tebe dišem,
Al' siguran nisam dal' išta se vraća
Odgovor dal' je tek usluga, plaća...
Zauzvrat dal' ću dobiti išta
Ili će ostati još jedno - ništa...

18 i 17, minute bježe
Meni balade nekako leže,
Drhti mi šapat, vrijeme za napad,
Zalazi sunce, idem na zapad...

Bio sam sretan, al na pola.
Naviknut na to.
Svaka ljubav ima komad bola,
Ko nužno zlo.

Bio sam zaljubljeno dijete.
I prijalo mi je.
Vrijeme ide, godine zaprijete.
Odraste se.

Sad sam ti ko ulica bb.
Jer ne mogu prestat mislit na tebe.
Na tu adresu neće pismo stić.
Postar će mi zgradu zaobić.

Sad sam ti ko bezimeni zid.
Za vidit svitlo potreban je vid.
Zauvijek ću tamu čuvati.
I nesto sto se vise ne vrati.

Prosuo sam riječi tlu
Pa razvodnio.
Da mi pjesme pjevaju
Nisam podnio.

Još koračam kao car
Ne sluti na pad.
Nije još gotova stvar
Za umrijet sam mlad.

U trenu nabrojati mogu
Sve one koji mi znače.
Još brže i lakše one
Zbog kojih mi se plače.

A život protiče samo
Zašto je malo smjeha?!
Zašto je čovjek uvijek
Na rubu smrtnog grijeha?!

Pokupit ću što se da
Podići ću glas.
I živjet ću sretan ja
U sreći je spas!

Suncu bi rumen ukra.
Jer ti si sva od cukra.
Posudija svitlo od zvizda.
I nikad te nebi izda.

Prolicu miris bi doda.
I plavo od ciloga svoda.
Jer ti toga imas za dilit
I svaka ce rana zacilit.

Bez tebe ne postoji srica.
Prazna je, bez pokrica.

Ko ti se smije, ko s tobom place.
Znas ko te voli najvise, najjace,
Nemoj me falit, nemoj me fulat.
Ka stara cura, ka Anka Bulat.
Cekaj me jer ja cu doc.
Kad misec pozove noc.

Ja ovu dušu ne posjedujem više,
Ne razumin šta od mene oće.
Ka da me čekaju ledene kiše
Ka da mi priti 100 godina samoće.

Ja sve šta san tija, to san i dobija
Prilistavan život ka štampu od juče.
Ka da san dil nekog skrivenog lobija
Ka da san o sriće izgubija ključe...

Prid svitom bi reka sve,
A da se drugi ne uvride.
I opsova bi iz peta
A bilo bi grubo i šteta.

Zato neću, rič ću progucat
I neka će u prsi pucat!
Neka se vidi ti friž
To je moj život, moj križ!

Šta znas ti, kako je sa tugom leć.
I probudit se kad nemas sta reć.
Šta znas ti, kako je nemat san.
Bit budan, a tobom zavidan.

Neće mi, neće mi nikako stetit.
I znam, moga bi se osvetit.
Neće mi, jer neću te niti taknit.
A neću te ni iz misli maknit.

I samo jedna rič il' dvi.
Potribno je da se promini.
Kad se slomis i zagusti.
Onu pravu ti zausti.
To potriba mi je.
Reci volim te.

Pjeske idem sa zivotom, suzivotom,
I tjeram se na smijeh,
Tjeram se na svaki uzdah.
Preopterecen nevidljivim bogatstvom.

Da li je vrijedno mog mjesecarenja?

Noge su crvene, a koza se ljusti,
Ruke sklopljene u cvijetu...
Kako opstati odliven u bronci,
Hladno hvaljen.
Otuđen,
Osuđen...

Svoje pjesme pjevati necu nikad!

Opet me tjera bijes na postenje.

Opet jos jedan kraj!

Dusu sam ti poslao, da te grije.
Da sam znao, sama si, bi i prije.
Da sam znao gdje si lane.
Skratio bi tuzne dane.
Da nam sreca ne prestane.

Srce sam ti predao ,da ti kuca.
Necu zivot bez tebe, neka puca.
Da sam znao gdje si lane.
Poveo bih i jarane.
Da pjevaju dok ne svane.

Golubice moja mila.
Tu rasiri svoja krila.
Svaka leti svome klubu.
Ti doleti svom golubu.

Svaka leti svome timu.
Da prezivi ostru zimu.
Ti poleti, samnom svani.
Ti doleti i ostani.

Ti sa drugim ne divani.
Vec doleti i ostani.

Mi smo bili šta smo tili
Na vitru se osilili,
Al' nas vitar potira,
Kad je stiga iz daleka
Slomija je krila meka,
I još uvik rotira.

Zavrtilo se u glavi
Vitar puše, vitar slavi
Šta još more krivo poć
I da ovog trena stane
Otvorija nam je rane
Neće tako skoro proć.

Vitre ludi, vitre ladni
Ljubavi smo bili gladni
Sad smo i života siti
Ajde nekom drugom priti.

Vitre ludi, vitre drski
Šta li smo ti tako mrski
Nekog drugog izneredi
A nas malo sad poštedi!

Prisij me za rub revera.
Ovo vreme nesto smera.
Zelim s tobom budan sniti.
Kad me tvoja vlast okiti.

Baci talas na moj camac.
Ne zelim da budem samac.
Pa da tonem il otplovim.
Sto cu sa zivotom ovim...

Kopnio sam pola veka.
Mislio da nema leka...

Deo svetla, deo tame.
I zauvek desno rame.
Cuvam za te, ti ne brini.
Al me s revera ne skini.

Deo suza, srecu celu.
Dok te cekam u odelu.
Cuvam neka svet to zna.
Za to tvoje jedno - da!

Kad na te' mislim, u grlu stegne
Nikako da se sjećanje slegne.
Zidovi zbore sve tajne naše,
Zidovi zbore, a sjene plaše.

Kad te se sjetim u grlu stegne
Iz oka tiho suza pobjegne,
Kazaljke vrte, al' ne stižu tamo
Gdje i ti i ja se predobro znamo.

Bez kompasa poznamo trasu
Al' nismo na dobrom glasu...

I zato je bolje svak sebi,
Ispod površine ne grebi.
Da nebi uzburkala strasti
Jer možeš još dublje pasti.

I zato me ostavi, bježi
Za srce se moje ne veži
Nek drugi sve zvijezde ti skine
Ja sam ispod površine!

Kargala si mi dusu.
A nisi me ni takla.
Ricima sta sve porusu.
Nevidljivima ka od stakla.

I ja sam pa.
Staklo razbija.
Pa se poriza.
Iskrvarija...

Ruvinala srce si moje.
Ne kuca nego steka.
Skoro da lipo mi stoje.
Ove suze, moja potriba prijeka.

Jednom sam pa.
Nisam dignit zna.
Ponos sa tla.
I tu sam osta ja.

Prodajem u pola.
Tilo sta se cipa.
Da me zivit mola.
I ova srica slipa.

Osuđen na malo.
I ne trazim vise.
Sve mi se ispralo.
A nigdi nema kise.

Dugo te nisam vidio.
Zaboravih i tvoj glas.
Pa sam se postidio.
A nova sijeda vlas.
Opominje.

Dugo te nisam sanjao.
Zaboravih kako diras.
Dal sam te proganjao.
Moj broj ti ne biras.
Ne spominjes...

I do kada cemo ovako.
Naopako...

Znam da me volis jos luđe.
Al ne das nam ples u paru.
Ne mogu u cipele tuđe.
I radio je u kvaru.

Znam da me zelis jos jace.
Ljubav me nece proci.
Pozovi me na kolace.
I ja cu sigurno doci...

Olovno nebo je nad ovim mjestom,
Ja krivom stranom, a poznatom cestom.
Gore visoko, pomješale se zvijezde,
Svaka ko suza se u meni gnijezde.
Na ovu dušu što miriše na više
Padaju kiše...

Al' ti me zvati nećeš, ja nisam tvoja vrsta.
Ta odluka je tvoja, konačna i čvrsta
Reći ćeš samo idi, produži stranom krivom,
To što te tjera dalje, mene još drži živom.

Olovno nebo i ja sam ispod tog,
Udišem svaki atom, a zapravo tek smog...

Umorne ptice na umornim granama,
Uspavano nebo bez ijednog oblaka,
I pažljivo odabrano cvijeće u ruci,
Proslost sto doziva - samo se privuci...

Ovdje nikog vise nećes pronaći.
Kad zatvoris oči i sunce će zaći.
Uz molitvu "u ime oca i sina..."
Ostala je samo konačna tisina...

I tko si i gdje si i s kim,
Sve je razlog da te zavolim.
I sve zaboli kada pogrijesim.
Život je i cvijet i trn, ko ruža.
Kada damo srcu da nas razoruža.

Poravnat ću mladost, prikovat tjeskobu,
Jer ovaj život trosim na probu.

Moje su ruke, teske od rana.
Ljubavi mojoj, tuga je hrana.

Ako me gledas kradom.
Iza tamnog stakla,
Opskrbit ću te nadom.
Jer se nisi makla,
I za me' si tu.
I kad te oči ne primjećuju..

Lakse te nagovorim na grijeh,
Nego na bezazlen smijeh.
Lakse te tamom pokriti.
Nego ti srce otkriti.

Ostavljam ti sve da otimas.
Ako ti zagusti da znas,
I ja sam jednom takav bio.
I srce svoje utopio.

Vrijeme lijeci sve.
I tebe ce,
Na srcu nema sata.
Pa mu otvori vrata.

Onda kad si na dnu.
Samo pravi cekaju,
Ruku mi svoju daj.
I vise ne pustaj.

I dok čekam bilo kakav glas,
Sjedim u kutu ko dresiran pas,
Pogled mi pognut, pogled mi stran,
Znam da djelujem umoran.

Al' dalje čekam, nada mi živi
Za mene svi su pošteni i krivi,
Ti si sva čežnja, sva patnja svijeta
Ko cvijet što miriše, ali ne cvjeta!

I past ću opet, neću se dići
Nećeš mi prići, nećeš ni stići,
Jer tko si da me poslije svega hladna gledaš,
Ne dam taj luksuz jer ni ti meni ne daš...

I sve je kao prvi put,
Kada sam volio,
Kada sam sanjao vlažan san...
Sve je kao prvi put,
I znam nisam prebolio
Taj prevažan dan!

Nekako taj prevrćem film
A rola prečesto puca
I gledat ću ga dok ne izgubim
Ovo što u meni kuca.
Dok se ne umiri u kolebanju
Jer nije sve u jebanju!

Nekako mi se sve slomilo
Ja preplanula, a kamena tena
Toliko se u meni namnožilo
A ti gorda, neosvojena.
Okolišaš uvijek dok nabrajaš htjenja
I moja jebena poniženja.

Kao da je lako reći - gubi se,
Kao da je lako reći - ubi se,
Kao da je lako reći - zaljubi se.

Nije moja kuća - kuća cvijeća
I nije moja sreća postojeća!
Svugdje po kutovima, mrak,
I smrdi zrak...
A život, potrošen na kondome
I samo sam zahvalan svome...

Eh da je more pliće
Pa da me nasuče val.
Ovo tilo potonit će
Svejedno pasti na žal.
I nećeš me moć nać...

Eh da je bonaca lipa
Da nema vitra ni zeru.
I pusti se duša slipa
U nepoznatom smjeru
Di nećeš me moć nać...

Na ovom plavom jugu
Lakše je sačuvat tugu
Nego kap slabe sriće...
I uvik izgubit će
To lice, ta siva slika
Običnog čovika....

Nisam sara,nisam vara,
Jer i za to triba para.
Samo sam pogleda.
A ona mi ni to neda.

Nisam skita, nisam pita.
A sezona usrid lita.
Parija sam oči.
A ona odma skoči.

Doznanja mi dala otpustom,
Mislju, rijecju, djelom, propustom.
Pokora mi uz kajanje osta,
Jer je rekla, gotovo je, dosta!

Jos si uvik vitar jedrima.
Jos si tu u mojim njedrima,
I necu pustiti te nikada.

Jos si ric sa jutrom sanjivim.
Jos me cinis tako ranjivim.
Zelim s tobom jos da dozivim.

Sve ono sto nam dato je.
Sve to znam da po zlato je,
Necu kockati se s tim.
Ja kad oci zatvorim.
Na tebe prvo pomislim.

Sve ono sto nam pripada.
Ja necu dati nikada.
To nam je u srcima.
Ljubav univerzuma.
Korak isprid vrimena.

Jos si uvik nemir srcu mom.
Kao spijun tvojom zavjerom.
Jos se uvik branim pobjedom.