Sewen

Rominjam kao kiša u prizemlju,
Dočekujući jutro, omamljeno i sparno.
Lebdim i ne znam što je san,
A što je poprilično stvarno.

Gajim neke nade u dolaske,
Jer i ja dolazim svakim zadahom pluća.
A nikako doći,
Daleka mi kuća.

Ne osjećam hrabrost i bježim,
Stranputicom, poljem artičoka.
Bježim od vlastite sjene,
Od nekog novog šoka.