Sewen

Na prakticiram ovo pripadanje,
Ni ova obilježja koja mi dadoše.
Sva moja nadanja, sve moje strpljenje,
Kroz neku pukotinu snova propadaše.

I ja bijah izgubljen, smisao tražeći,
I ja vjerovah da sam se spasio.
Zapravo sam tjeskobom istinu krio,
Zapravo sam se zauvijek ugasio.

I boli me ova kiša i ovo sunce,
Bole me vjetrovi topli, vjetrovi hladni.
Naposljetku, konstatiram među nama,
I ja sam... - pa smo zajedno jadni!