Sewen

Nikad nije kasno umrijeti,
Nikad nije kasno progledati,
Priroda je moj duh i snaga,
I moja nemoc stopljena.

Jos je previse ceznje u meni,
I bezbroj pokidanih stihova,
Osjecam da sam jedinstven,
Pod ugaslom trstikom...

Iz nekog razloga zacujem glas,
- zasuti kao ruza...
U svakom me umrlom cvijetu ima,
A nadam se beskraju.

Stvorio sam bedem od svijetla,
Da nitko ne udje u moju tamu,
Samo za jednu sjenu ima jos mjesta.
Dio mene - dio je jedne price.

Pokajnik sam, ne kajem se,
Samo sam skupio snage za pocetak,
I hodam po rubu case,
Jer vjerujem u elementarni sklad...

Nebo je prosulo dragulje svoje,
Vezalo ih paucinom finom.
I ovu noc sam poklonio tebi
I zalio je crnim vinom.

Pustio sam ptice da lete visoko,
Da otjeram dan sto ce doci.
Zar ima ista na svijetu ljepse,
Od jedne zvjezdane noci?!.

Sanjas li, kad oci sklopis u molitvu,
Za jednu ljubav, stvorenu u prolazu,
Neslucenu, al' iskrenu?..
Sanjas li, da li ti snovi govore,
Koliko jako volim te, andjele,
Vrati se, molim te!..

Sapucu ljudi...
Moje pogano srce slusa,
Metafore neskladne uljudnosti,
Prosjecne gluposti,
I molitve...

Sapucu ljudi...
Prozdire ih neznanje,
Ja s njima nemam vise problema,
Ljudi mi rijesavaju brige,
Bez mene...

Gdje sam ja?
U pjeni potonulog bazena,
Opusten i hrabar kao nikad,
I smijem se,
I slusam...