Nikad nije kasno umrijeti,
Nikad nije kasno progledati,
Priroda je moj duh i snaga,
I moja nemoc stopljena.
Jos je previse ceznje u meni,
I bezbroj pokidanih stihova,
Osjecam da sam jedinstven,
Pod ugaslom trstikom...
Iz nekog razloga zacujem glas,
- zasuti kao ruza...
U svakom me umrlom cvijetu ima,
A nadam se beskraju.
Stvorio sam bedem od svijetla,
Da nitko ne udje u moju tamu,
Samo za jednu sjenu ima jos mjesta.
Dio mene - dio je jedne price.
Pokajnik sam, ne kajem se,
Samo sam skupio snage za pocetak,
I hodam po rubu case,
Jer vjerujem u elementarni sklad...
Post je objavljen 29.08.2006. u 22:08 sati.