29.06.2009., ponedjeljak
Draga M.,
Svi mi ovdje, „posjedujemo oci onoga sto dolazi izvana, kako bi zatekli svijet u kojem vise nije moguc neki dolazak kuci.“
Zavidim tvom geografskom bistvu u samom centru savremene duhovnosti svijeta, i djetinjasto cmizdrim sto mi jos ne donosis odanle neku autohtonu igracku.
Tu krave tek buce u toku dana, psi laju citave noci, a svinjska trulez izjeda ispraznjenu dusu… danju i nocu.
|
- 16:29 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
26.06.2009., petak
Veliko Stjerivanje
- 11:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.06.2009., srijeda
Draga L,
Opet me ostavljate tek zahvalnog na paznji.
Zao mi je sto spominjete OUN i slicne provenencije Amnesty International, koji jos jedino prevrcu osjetljive stomake sa izazovom povracanja .
Druge skracenice ste odlucili zadrzati za sebe, i to je vase pravo.
Tek sam uspio procitati vas attachment u posljednjem Emailu. Onog prvog moram ostaviti za drugi dan.
Strka u osnovnoj borbi za opstanak zaostrava se iz dana u dan, i mada je uzimljem trezveno kao clan Covjecanstva, koja je, aktivno ili pasivno zasluzena, ipak je ona odlucujuci faktor ljudske stagnantnosti uopce.
Sto vise, smisljen je prilog regresu namjenjen globalnom stanovnistvu, kako bi se njime lakse kormilarilo u zamisljenom smjeru nekolicine bestijalnih manijaka, koje je kapitalisticki sustav bio jedino u stanju da izbaci na svoju povrsinu.
Kao da vise i nije u pitanju daljnja civilizacijska socijalizacija, nasi medjusobni ljudski odnosi, postovanje bogatstva osobenih razlicitosti.
Nakon sto je evolutivna kultura SURADNJE covjeka sa covjekom posma ukinuta, zamjenivsi je sa KONKURENTSKOM bestijalnoscu, kao da jos preostaje onaj zadnji stadijum povratka u animalni kanibalizam, koji se vec pojavljuje u zadnjem desetljecu u danasnjoj Rusiji, mozda i masovnije sirom iscrpljenog Globusa.
Za vjerovati u pozitivan ishod tog naj kontradiktornijeg stadijuma ljudskog drustva uopce. No, ako je to uslovljeno tek malicioznom izrekom nekih nasih „ljevicara“ sa :
„ Sto gore to bolje“, tu se moje nade posve gase.
Clanke koje ste mi poslali iz Guardiana, kao i popratne komentare , jos jedino dokazuju koliko nas Balkan zaostaje za ostalim svijetom, koji tek sto posve tone u klanovskim, vjerskim, ideoloskim vodama neke daleke feudalne proslosti.
Nije li to ipak neki tracak nade da razlicitost nije posma ugasena, da barem van Balkana ona tinja jos ne dogorjela.
Kad god me racionalna misao znala napustati, bivala je nadomjestena nekom vrstom instinktnog uvjerenja da ce se ovo tinjanje ipak pretvoriti u svoj pravi plamen, upravo tamo gdje je frcnula njegova prva iskra na Starom kontinentru.
Moji americki danasnji drugovi tek vide u tome neku osobnu „marksisticku devijantnost“, buduci da taj nas Stari kontinent jos uvijek suruje u dobroj mjeri sa izvornim feudom, dok je Novi Svijet imao srecu da ga posve mimoidje; sto vise da tu iskru raspiri u pravi plamen uvrscujuci je u vlastiti Ustav SAD-a
Nadam se necemu vedrijem u sljedecem javljanju.
Srdacno vas pozdravlja, Severino
|
- 00:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.06.2009., ponedjeljak
- 22:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
SUZA
NI OTKUD STIZES,
NI DA ISCEZNES.
DA SE SLIJEVAS,
NI KORITA NEMAS.
IZVOR I PUSTINJA
VJECNA TI JEDNOST.
|
- 22:28 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.06.2009., subota
SATI 11:20
RASVJETA SUBOTNJA,
PRAZNINE NEK OBASIJA CITAV DAN,
JER ZA NISTA VAS VISE NIJE SRAM…
www.severinomajkus.com/blog
|
- 12:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.06.2009., utorak
- 22:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.06.2009., subota
- 09:39 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
11.06.2009., četvrtak
SVINJSKA PANDEMIJA DANAS PRAZNIKUJE KRETENIZAM TIJELOVA
Nase suvremeno drustvo, cine se, prozivljava jedan od intenzivnijih „katastrofilnih kompleksa“ u svojoj povijesti uopce.
„Glavni psihopoliticki simptom“, po Sloterdijku, „je otezanost drustvene atmosfere, koja se do neizdrzljivosti puni shizoidnim napetostima i ambivalencijama. U takvoj klimi zrije potajna pripravnost na katastrofu; aludirajuci na Ericha Fromma, nazivam je katastrofilnim kompleksom; on svjedoci o kolektivnom poremecaju vitalnosti, kroz koji se energije onog zivotnog skrecu u simpatiju s onim katastrofilnim, apokalipticnim i nasilno-spektakularnim.“
Danasnja nacijonalisticko katolicka shizoidnost Hrvatske odraz je povampirene spice svjetskog raslojavanja socijalnih klasnih sfera.
Aludirajuci ovdje na Marxa: vise nije u pitanju kako razjasniti pojavnost tog napetog drustvenog luka, naprotiv, kako usmjeriti ostricu njegove ubojite strijele u pravcu vlastite protuvrijecnosti.
|
- 12:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
09.06.2009., utorak
Postmarksovska filozofija Starog kontinenta
Kad Sloterdijk kuca na otvorena vrata partije prosvjetiteljstva, partije „vlastitog misljenja“, s pravom se pita : „ Tko bi tu bio dostatno slobodan /uci/, taj bi jamacno bio i dostatno slobodan dati za pravo anti partijskom impulsu anarhizma, koji napada sve partije kao surogate drzave, te im stavlja na teret da su mehanizmi zaglupljivanja i rekvizicijski aparat za „glasacko krdo“.
Tako lijeppi dijalekticki obrat o istini i partinosti ostaje mjehur od sapunice- dok se ne otkrije neka nepartijna partija, koja sluzi opcem interesu zivota tako sto zadire u slijepe mehanizme samounistavanja.“
Sloterdijk, na ta vrata partije prosvjetiteljstva nije usao, nije ih znao naci, nije htio, ili nije mu bilo moguce, kao ni mnogim sjajnim umovima Starog kontinenta, koji su se, pred samim otvorenim ulazom tih vratiju, tek okliznuli u prostranstva daljnjeg vakumsko gradjanskog filozofiranaja; dok se iza tih otvorenih vratiju odvijala jedinstvena povijesna revolucijonarna akcija proteklih 120 godina do danas.
Socijalist Labor Party of Amerika, „partija prosvjetiteljstva“, partija „vlastitog misljenja“, partija „ samounistenja“ onog istog dana kad vecinski nadglasava i proglasuje jednokratnu pobjedu Socijalisticke revolucije, kao interesa vecinskog glasackog tijela zemlje, pravo koje joj osigurava i ustav SAD na revoluciju, kad zato sazriju drustvene prilike.
Kao da se ovdasnja gradjanska filozofija pribojavala i vlastitog "samounistenja“, zaplasena nebuloznim teorijama o „Kraju povijesti“, a kojoj bi upravo obratno,socijalisticka revolucija tek osigurala istinski dijalekticki procvat humano drustvenih dimenzija neslucenih razmjera.
Vidi: www.slp.org
|
- 16:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
„MAHNITANJE ZA „ IDENTITETOM“
cini se da je najdublje od nesvjesnih programiranja, tako dobro prikriveno da siroko izmice i pazljivoj refleksiji. U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac nasih socijalnih identifikacija. On jamci prednost tudjeg pred vlastitim; posvuda gdje se cini da postoji jastvo, drugi su vazda vec bili preda mnom, na mojem mjestu, kako bi me automatizirali mojim podrustvljavanjem. Nase istinsko samoiskustvo ostaje pokopano u ovom svijetu ispod tabua i panike u iskonskoj Nitkosti. No, u osnovi ni jedan zivot nema ime. Samosvjeni Nitko u nama – koji tek svojim „socijalnim rodjenjem“ dobiva ime i identitet- jest ono sto ostaje zivotni izvor slobode. Zivuce Nitko je ono, sto se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeca energetickih rajeva medju osobnostima. Njegov zivotni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koj se u toku individuacije moze razvijati od arefleksivnog „narcizma“ do reflektiranog „samootkrivanja cjelini svijeta“. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatno, egoistickog privida. Ako su misticni proboji u takve „najunutarnije“ zone predindividualne praznine dosad bili iskljucivo stvar meditativnih manjina, tada danas postoje dobri tazlozi nadanju da ce se u nasem, od borbe identifikacija razdrtom, svijetu konacno naci vecine za takvo prosvjetiteljstvo.
Nije rijetko od potrebe za cistim interesom prezivljavanja, moci biti Nitko. Odiseja to zna na svojem najgrandioznijem, najsaljivijem mjestu. Odisej, duhom prisebni grcki junak, u odlucnom trenutku svog lutanja, nakon bijega iz spilje, dovikuje oslijepljenom Kiklopu: „ Nitko je bio onaj, tko te je oslijepio!“ Tako se daju prevladati jednookost i identitet. S tim uzvikom dosize Odisej, majstor mudrog samoodrzavanja, vrhunac prisebnosti duha. On napusta sferu primitivnih moralnih kauzaliteta, mrezu osvete. Od tada na dalje on je siguran pred „zaviscu bogova“. Bogovi se smiju Kiklopu, kada on od njih zahtjeva osvetu. Na kome? Na Nikome.
Utopija svjesnog zivota bila je i ostaje svijetom, u kojem svatko moze sebi uzeti pravo da bude Odisej i da on Nikoga pusti da zivi, usprkos povijesti, usprkos politici, usprkos drzavljanstvu, usprkos Itkosti. U liku svog budnog tijela treba on stupiti u lutanje zivota, koje nista ne stedi.
U opasnosti onaj duhom prisutan uvijek otkriva bitak Nikoga u sebi.
Izmedju polova Nitkosti i Itkosti razapinju se pustolovina i promjenjivi slucajevi svjesnog zivota. U njima se ukida svaka fikcija nekog jastva .
Zbog toga je Odisej, ne Hamlet, istinski praotac moderne inteligencije i one sveudilj trajuce inteligencije.“
Peter Sloterdijk, Kritika Cinicnoga Uma, str. 82-83
|
- 06:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
06.06.2009., subota
Razbacivanje zivotima
Draga M,
Otuzna je razgranata opstojnost u visoko omedjenim drustvenim labirintima, u kojima se danasnji covjek tako podanicki udomljuje, sluzeci sujeti, egoizmu, nasilju i totalnoj inertnosti duha.
Tu se gubi pravo ne samo obracanju Marksu,vec i na Kantove izvorne teoreme sto su pothranjivale francusku revoluciju.
Dok me ovih dana ne napustaju misli o nasem druzenju na plazi Verude,uporedo izranja savijest o nasim razbacanim zivotima,i budi sjecanje na Sloterdijkov pasus na temu Adornove teorije :
„„Esteticka,osjetljiva“ teorija temelji se politicki i nervno na svojevrsnom stavu prijekora smijesanog od patnje, prezira i bijesa protiv svega sto posejduje moc.
Ona se stilizira do zrcala svjetskog zla, gradanjske hladnoce, nacela vlasti, prljave poslovnosti i njezina profitnog motiva. Svijet muskosti je ono cemu se kategoricki uskracuje. Ona se nadanjuje arhaicnim NE svijetu otaca,zakonodavaca i spravljaca poslova. Jer,iz tog svijeta moze doci samo zla moc protiv zivotnosti. Tu se utemeljuje stagnacija kriticke teorije. Ofenzivno djelovanje sebeuskracivanja odavno se iscrpilo. Mazohisticki element natkrilio je kreaticvni. Impuls kriticke teorije postaje zreo za razaranje stega negativizma. Svojedobno,je pristalice nalazila medju onima koji su instinktivno mogli podijeliti s njom priori bola. A to bijahu mnogi u generaciji koja je pocela otkrivati sto su uradili ili odobrili njihovi roditelji. Pa buduci da ih je bilo mnogo,u Njemackoj je od sredine sezdesetih godina opet postojala tanka nit politicke kulture-javni prijekor o pravom zivotu.“
Srdacan pozdrav, Severino.
|
- 13:12 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
02.06.2009., utorak
PREAMBULA UDRUGE „DANIEL DE LEON“
Dvadesetprvo stoljece i formalno ustolicuje Svjetsku Imperiju krupnog kapitala, sto je Marx prognozirao u svojim zivotnim djelima analize kapitalistickog sustava.
Od tada su izranjale na drustvenu povrsinu razne reformisticke tendencije sa svrhom da se taj opci drustveni kolaps zaobidje bez zadiranja u njegovu nehumanu bitnost
Na tim su pojavama, u toku citavog proslog stoljeca, cvali revizionisticki pokreti i teoreme, skrecuci marksove znanstvene postavke u puke eufemisticke pokrete u borbu za bolje i pravednije drustvo, ali i bez zadiranja u same temelje ekonomskih kanona DODANE VRIJEDNOSTI na kojima se zasniva sav taj sustav vladavine kapitala, razdvajajuci cjelokupni ljudski rod u dvije suprotne drustvene klase: ona sto proizvodi dodanu vrijednost i ona koja ju konzumira.
Daniel De Leon je vec krajem 19.stoljeca alarmantno pokrenuo Socijalisticku Radnicku Partiju Amerike (SLP of America), predosjecajuci svojom marksistickom teorijom o Socijalistickim Industrijskim Unijama , (SIU), opasnost koja svijetu prijeti u povratak nekoj vrsti Industrijskog Feudalizma, ako iz bilo kojeg razloga ne dodje do pravovremene socijalne revolucije koja ce iz temelja vratiti covjecanstvo u njegovu cjelovitu civilizacijsku zajednicu, sazdanu na plodovima vlastitog stvaralastva i organizirane ekonomije na temeljima zajednistva i opce suradnje covjeka sa covjekom
Hir povijesti od tada je krenuo, uglavnome, svojim zlim tokom. Razne reformatorske pokrete, u njihovim borbama za „bolje i zdravije“ drustvo, spajala je jedna zajednicka paukova nit,satkana ne na novim principima, vec na postojecim temeljima, njima tudjima, burzujsko moralnih, nacionalnih, vjerskih i etickih koncepata. Tu se one zajednicki gube u kojekakvom „narodnjastvu“i filistarskoj malogradjanstini, navodeci neupucene i zaostale mase na vlastiti mlin uspjesnom strategijom vjerskih obmana, kojima se sada obecavao Zemaljski raj neprosvjecenom bicu.
Danasnji covjek, koji se izgubljen krece po tim posljedicnim sedimentima stotina milijuna subracnih zrtava, stjeranih do sada u najvece historijske gubitnicke zablude, sve se vise pretvara u puku planetarnu skitnicu, doslovnog lumpen proletera, hvatajuci tek povremene udisaje na prelazu iz danasnje egzistencijalne nadnice za strah prema sutrasnjoj jos vecoj neizvijesnosti.
Reformatorski pokreti paralelno transcendentiraju iz svog dobrocudnog drustvenog debiliteta u prave konkurente za vladarske fotelje, i uobicajenim programskim reakcijonarnim nacelima, na kojima im mogu zavidjeti i najzloslutija veleposjenicka udruzenja : drzavnickog, korporativnog, privatnog, bankarskog i vjerskog kapitala.
Dok luciferov katolik Bakovic uzvikuje da je narod bez Drzave sto i govno na kisi, on tek strahuje nad vlastim smradom kojim je uspjesno milenijima kudio ovaj moguci divan svijet posve dohvatljiv u savremenim najvisim civilizacijskim domenama.
Jer vladati neupucenom i zaostalom pastvom ne znaci i vladati radnickom klasom, najmasovnijim i najnaprednijim dijelom covjecanstva.
|
- 22:07 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Sto je skrenulo historiju 20. stoljeca sa njenog evolutivnog kolosijeka
Tom su znacajnom drustvenom pitanju, do sada pridoniela mozda, naj vaznija znanstveno politicko-socijoloska djela, istog naslova:
REFORMA ILI REVOLUCIJA.
Prvo se pojavljuje vec krajem 19. stoljeca u SAD sa potpisom Daniel De Leon.
Slijedi ga drugo, europsko, na cijim je prostorima, za razliku od americkog razvijenog kapitalizma, ovdje jos uvijek cvao feudalni korov, ukrstan naglim razvojem globalne Imperije kapitala, i koji je sada nasrnuo na stari kontinent poput orkana koji ce raznijeti usitnijele feude i mozajcno sarenilo nacionalnih enklava, omedjenim razlicitim ekonomskim i kulturnim dosezima.
Autorica tog drugog djela je Roza Luksemburg.
Oba djela, sa svojih zasebnih aspekata, predstavljaju korijen slutnjama svim kontradiktornim ishodistima neposredne epohe koja ih slijedi u unakrsnoj najkrvavijoj bitci klasnog drustva Prvog i Drugog svjetskog rata .
Ne samo sto reforma time ojacano izbija na celo revolucije , vec ju posve potiskuje.
Postaje glavni klip inerciji drustvenog tocka, skrecuci time voz revolucije u provalju opcih zbrka i socijalnih stagnacija.
Kao da nekadasnji prostor Babilona biva priprijecen suvremenom provalijom zdravoumnih vrijednosnica suvremenog racionalnog bica najvisih civilizacijskih domena.
Reformski pokreti koji su nekad predstavljali glavne borbene snage naprednih ideala u toku svih drustvenih sustava u njihovom samom razvoju, sada se oni pretvaraju tek u drustveni prirepak posve dotrajalog kapitalizma, kojima De Leon prkosno uzvikuje:
„Dosta nam je vasih „reformi“! Moralnih mediokritetsko i djetinjih aspiracija malogradjanskih pokreta, u vremenima kolosalnih drustvenih problema, koji kucaju na vrata svakom covjeku sa zahtjevom da budu rijeseni.“
Dok je burzujskim proudonizmom i lassalovstinom obracunao sam Marx, u 20. stoljecu ponovno proklijava njihovo korijenje. Izraslo u kautskovstini i u reakcijonarnoj Drugo Internacijanali, sada mu Roza Luksemburg prkosno uzvikuje:
„Druze Kautsky, u brenzanju niste nam nuzni!“
Oktobarska revolucija, taj svijetli trzaj covjecanstva, koji se nazalost trebao zbiti na pogresnom mjestu i u pogresno vrijeme, konacno uoblicuje svoje abortirano novorodjence Trecu Internacijaonalu, kojom se zadaje smrtni udarac Proleterskom internacijonalizmu, osnazujuci teoretski i prakticno drustveni regres reformstva, i ozivljavajuci ulogu i znacaj anakronih nacionalnih enklava,ciju je omedjenost vec posve bila pregazila svjetska Imperija kapitala Prvim svjetskim osvajackim ratom.
Dok na zadnjoj svjetskoj rupi Balkana, te iste nacionalne enklave, bivaju svecano blagoslovljene „Socijalistickim“ Novim Ustavom tek 1974. godine, otvarajuci time direktno nova krvoprolica hrvatskom ustastvu i srpskom cetnistvu, pomocu kojih ce ovdje sada da se komotnije ugnijezdi Globalna Imperija IMF-a.
|
- 21:59 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Ishod spomenutih reformsatorsih nepodobstina kod nas u Hrvatskoj , kao i na Balkanu uopce, izrazito se odrazava u jednom posve asimilirano drustvenom coporu sastavljenog,uglavnome,od bivseg Saveza Komunista Hrvatske i Hrvatske Demokratske Zajednice, koji ujedinjeni u jedno tijelo uspjesno pretvaraju radnicku klasu ove zemlje u podredjeni Puk, radnika, De Leonovom zloslutnjom, u djelatnicku feudalnu slugu, gradjanstvo u katolicku Pastvu.
Drzavnicke institucije zaposjedaju koruptivni spekulanti, cije pozicije osigurava promocurno „Parlamentarstvo“ visoko privilegovanih dohodaka i sa niskih drustvenih slojeva.
Drustvena kukavica transcendentira u nacionalnog Heroja domovinskog rata. Jezuitsko proustaski nacionalni fasizam posve je stao na celo interesno globalnog kapitala, ubiruci pri tome masni dzeparac rasprodajom cjelokupne drustvene ekonomije po pravilu ozakonjene Pretvorbe.
Dvotrecinsko stanovnistvo , koje u svemu tome sudjeluje po nicemu, osim sto se stropostava na sam rub materijalne egzistencije, dok se mafijaski klan svakodnevno umnozava u svom elitnom coporu od nekoliko stotina milijunera, cije drustvene pozicije sada i dodatno osigurava NATO-ov ratnicki mac.
Stoga…“Nije neophodno da drzava svojom pricovnom ideologijom hrani nagon za samoodrzavanjem kriminalnih skupina. Dovoljno je da ih svemocnom rukom „ostavi na miru“, da ih prepusti neiscrpnoj slobodi nekaznjenog djelovanja.“
Tocka na U, str.228, V. Ivancic
Hoce li spomenuto dvotrecinsko stanovnistvo znati jednom stati tome na kraj, pitanje je daljnjeg opstanka ovdasnjeg drustva u cjelini.
Kako je doslo do tog kolosalnog drustvenog regresa u kojeg je utonulo danasnje Covjecanstvo?
Svi su izgledi da je tome bio posve dovoljan jedan jedini uvjet kojim se jos uvijek mogao realizirati daljnji opstanak jedne posve dotrajale pet milenijske epohe klasno drustvenog sustava, cija raspadajuca struktura kulminira Prvim svjetskim osvajackim ratom
Jedna prijeteca tektonska revolucija, koja bi iz temelja osvijezila daljnji razvoj stecenih civilizacijskih tekovina, biva alternativno nadomjestena u obliku njene strukturne zaobilaznice drasticnh reformi, kao imperativ opstanka klasnog sustava.
Mandat tog historijskog zadatka biva povjeren upravo Drugoj Internacijonali, koja se u toku Prvog svjetskog rata posve dokazala na visini zadatka svojim aktivnim sudjelovanje u toku rata na strani njemackog Junkerstva i simbolickim odstrjelom spartakovaca Roze Luksemburg i Karl Liebknecka, ubrzo predajuci svoju reakcijonarnu stafetu, nakon Oktobarske revolucije, novim strucnim rukama Trece Internacijonale. Da bi u toku 20. stoljeca bila pravi luconosa prema najmasovnijm ljudskim istrebljenjima uopce poznatih do tada. Ne racunajuci zrtve Drugog svjetskog rata, statistika tih stradanja jos uvijek varira izmedju nekih 30 i 60 milijuna ljudskih dusa, zrtvovanih u Sibirskim stratistima i diljem Sovjetskog saveza na ime izgradnje „socijalistickog“ cistilista pred samim ulazom u „komunisticki“ raj.
De Leonovi strahovi ne samo da su postali uvjerljiva regresivna stvarnost covjecanstva kaja je sociajlisticke ideale bacila na koljena, mozda i za koje stoljece, sto vise, oni danas postaju puka cinjenica da su SAD, od samog zbijega Prve Internacijonale na Americki kontinent, ostale sve do danas jedine na braniku znanstvenog socijalizma, sazdanog na principima proleterskog internacionalizma zbijenim u redovima Socijalisticke Radnicke Partije Amerike.
Nije stoga ni puki slucaj sto je upravo americki kontinent, zemlja razvijenog kapitalizma, ujedno i domovina prvog ustavnog proglasenja prava nacije na civiliziranu metodu slobodnih izbora i proglasenja revolucijonarne promjene kad god zato sazriju drustveni uvjeti.
Ciljevi Udruge sadrze u sebi bogatu viseslojnost.
Jedna od od prvim bio bi svakako stremljenje prema politickoj partiji zasnovane na principima znanstvenog socijalizma Marxa, Engelsa, De Leona, za kojom zjapi jedna od najvecih politickih rupa nastalih na nasem Starom kontinentu tektonskih poremecaja, prouzrocenima uglavnom reakcijonarnim reformatorstvom sociolosko marksisticke znanosti, na koju ce zasigurno pasti najveca historijska odgovornost za prouzrokovanu grotesknu devijaciju svjetskih revolucionarnih pokreta diljem svijeta, u obicne malogradjanske „lijeve“ partije koje uporno konkorisu na burzujske vladarske fotelje, da bi iz onih visina posve ponovno okrenule svoja ledja radnickoj klasi.
Sljedila bi socijalisticka edukativna akcija njenog clanstva i njegovom osposobljavanju prvenstveno na svojim radnim mjestima i sindikalnim organizacijama, stvaranju svoje osnovne celje radnickih savjeta , sadasnji i buduci gro svih proizvodnih snaga na pripremi konacnog preuzima svih sretstava proizvodnje u vlastite ruke, kad zato nadvlada vecinsko izborno nadglasavanje, ili opci generalni strajk svih struka i profesija koje bi ukupili u svoje redove nezaposlene i nemocno zapostavljene.
Kao i sticanje saznanja da socijalisticke uvjete gradi sam kapitalizam vlastitim kontradikcijama, dok radnicka klasa, jednom ujedinjena ima tek ulogu da osnazi socijalizam njegovim jednokratnim cinom preuzimanja vlastitih sredstava proizvodnje u svoje potpuno vlasnistvo, pruzajuci jednaku sansu burzujskoj klasi da tu nadje i vlastitu bezbrizniju radnu egzistenciju.
Socijalisticka revolucija, zasnovana na apsplutnoj volji vecine i njenim najvisim civilizacijskim demokratskim metodama, ili je pak bilo kakvim drugacijm sretsvima nema.
Inicijativa Udruge Daniel De Leon
|
- 21:54 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
