„MAHNITANJE ZA „ IDENTITETOM“
cini se da je najdublje od nesvjesnih programiranja, tako dobro prikriveno da siroko izmice i pazljivoj refleksiji. U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac nasih socijalnih identifikacija. On jamci prednost tudjeg pred vlastitim; posvuda gdje se cini da postoji jastvo, drugi su vazda vec bili preda mnom, na mojem mjestu, kako bi me automatizirali mojim podrustvljavanjem. Nase istinsko samoiskustvo ostaje pokopano u ovom svijetu ispod tabua i panike u iskonskoj Nitkosti. No, u osnovi ni jedan zivot nema ime. Samosvjeni Nitko u nama – koji tek svojim „socijalnim rodjenjem“ dobiva ime i identitet- jest ono sto ostaje zivotni izvor slobode. Zivuce Nitko je ono, sto se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeca energetickih rajeva medju osobnostima. Njegov zivotni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koj se u toku individuacije moze razvijati od arefleksivnog „narcizma“ do reflektiranog „samootkrivanja cjelini svijeta“. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatno, egoistickog privida. Ako su misticni proboji u takve „najunutarnije“ zone predindividualne praznine dosad bili iskljucivo stvar meditativnih manjina, tada danas postoje dobri tazlozi nadanju da ce se u nasem, od borbe identifikacija razdrtom, svijetu konacno naci vecine za takvo prosvjetiteljstvo.
Nije rijetko od potrebe za cistim interesom prezivljavanja, moci biti Nitko. Odiseja to zna na svojem najgrandioznijem, najsaljivijem mjestu. Odisej, duhom prisebni grcki junak, u odlucnom trenutku svog lutanja, nakon bijega iz spilje, dovikuje oslijepljenom Kiklopu: „ Nitko je bio onaj, tko te je oslijepio!“ Tako se daju prevladati jednookost i identitet. S tim uzvikom dosize Odisej, majstor mudrog samoodrzavanja, vrhunac prisebnosti duha. On napusta sferu primitivnih moralnih kauzaliteta, mrezu osvete. Od tada na dalje on je siguran pred „zaviscu bogova“. Bogovi se smiju Kiklopu, kada on od njih zahtjeva osvetu. Na kome? Na Nikome.
Utopija svjesnog zivota bila je i ostaje svijetom, u kojem svatko moze sebi uzeti pravo da bude Odisej i da on Nikoga pusti da zivi, usprkos povijesti, usprkos politici, usprkos drzavljanstvu, usprkos Itkosti. U liku svog budnog tijela treba on stupiti u lutanje zivota, koje nista ne stedi.
U opasnosti onaj duhom prisutan uvijek otkriva bitak Nikoga u sebi.
Izmedju polova Nitkosti i Itkosti razapinju se pustolovina i promjenjivi slucajevi svjesnog zivota. U njima se ukida svaka fikcija nekog jastva .
Zbog toga je Odisej, ne Hamlet, istinski praotac moderne inteligencije i one sveudilj trajuce inteligencije.“
Peter Sloterdijk, Kritika Cinicnoga Uma, str. 82-83
Post je objavljen 09.06.2009. u 06:23 sati.