27.02.2011., nedjelja
Zona Z,
NISAM UZ BRANITELJE,
ali tvoje iksanje sam shvatio veoma ozbiljno.
Nisam uz branitelje jer ne znam koje, sto brane, na koji nacin, i od koga.
Jedina je to polucena lekcija ovdje na Balkanu, a i sirom svijeta, koja bi se napokom trebala vjecno pamtiti; poput neke apsolutne, jedine i tragicne istine; stvarnosti koja se zbivala tokom cjelokupne ljudske povijesti.
Ovdasnje „braniteljstvo“ mozda je donekle specificno jer se pocelo ispisivati „neprijateljskom“ krvlju tek u stoljecu sedmom, ostavljajuci iza sebe opca klanja, palez, grabez, da bi to nase gordo braniteljstvo ostalo ispisano kamenom na kamenu.
Onda smo se bili prisjetili, vijekom srednjim, da sve oko nas zubori nekakvo krscanstvo, koje posjeduje izuzetne braniteljske vrline velicanstvenih lomacnih vatrometa, i opojnih mirisa spaljenih ljudskih bica. Sam biskup Draskovic ukazao nam je obrambena umijeca jednom takvom instalacijom na Markovom trgu.
Potom je ban Jelacic, ne nalazici „neprijatelja“ u vlastitoj sredini, pohrlio u pomoc Becu da se do temelja obracuna sa sveopcom madjarskom, „neprijateljskom“ revolucijom iz 1848. godine.
Usljedila je istinska obrambena dika Labinskih rudara 1921. godine „Kova je Nasa“, da se napokon, i ovdje u povijest upise tek jedna ugusena odbrana rudarskom krvlju.
Europom je tada cvao faraonski fasizam i njegov „neprijateljski“ pobratin „komunizam“.
Upravo kako ovdje sada preko noci nicu razni tajkuni, tako su onda nicali generali, komesari, marsali i generalisimusi, podcinjavajuci cjelokupna prostranstva zaostalih zemalja u vlastite hareme, luksuzne dace, organizirane lovacke hajke na bespomocnu divljac i na neukog golorukog „narodnog neprijatelja“.
Tako sve do „domovinskih branitelja“. Onih koji su doista vjerovali da se brane dobrovoljacki, i onih koji su bili silom mobilizirani kao dvonozni objekti, koji nisu znali sto se to treba braniti, koga i zasto.
Danas se to konacno pocelo uvidjati u Zagrebu, i nastaviti iducih dana novim nasiljima, ljudskim tragedijama.
Povijest nam naprosto nije bila dovoljno poucna da bi se iz njenih tektoskih drustvenih potresa na resetu izdvojio neki zdravi razum: toliko nuznog jedinstva i civilizacijske mudrosti za opce bioloski planetarni suzivot.
Stoga nisam uz branitelje.
Lijep pozdrav, Severino
|
- 06:24 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
26.02.2011., subota
Pernar zove na pobunu
Sada preko interneta okuplja zainteresirane za osnivanje nove stranke, Saveza za promjene, pod motom “Promjena je u nama”. Pernar se koristi svim mogućnostima interneta, intenzivno komunicirajući preko svoje Facebook stranice, filmića s nasnimljenim porukama na YouTubeu, foruma, blogova i web stranica.
Stavovi su mu radikalni i neujednačeni: malo zove na nenasilni otpor, malo na oružanu pobunu, HDZ-ova vlast mu je ne samo totalitarna nego i fašistička, zalaže se za sve i svašta, među ostalim i za nacionalizaciju banaka i otpis dvije trećine dugova građanima i poduzećima...
Radikalni sljedbenici
Na Indexovu forumu predstavio se avatarom Che Guevare i poručio: “Volim vas sve i znam da ćemo pobijediti jer su pravda i istina na našoj strani”. Sljedbenici su mu još radikalniji: “Cijeli Sabor na Goli otok!”, poručio je jedan.
Komentar:
Bez prethodnog jedinstva dobre se namjere u krizama pretvaraju u nasilnu rulju, bez obzira jeli se to cini bejzbol palicama ili sjedenjem na internetu.
Nitko, ama bas nitko se u ovoj zemlji jos nije odazvao na apel ujedinjenja zdravom razumu. Nema ga, ili ga se nece?!
Ne radi se vise o tome dali ce se nekoga kazniti, smijeniti, progoniti, vec dali ce proizvodne snage svijeta smoci oslonac na same sebe .
|
- 11:45 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
25.02.2011., petak
SLP NEWSLETTER
Diane Secor
TEA PARTY: REACTIONARY OR „REVOLUTIONARY“ ?
The Tea Party movement wasnamed after the 1773 Boston Tea Party , which preceded the American Revolution for indenpendance from British colonial rule. Capitalist financed reformist „grass roots“ movement come and go, with „conservative“, „liberal“, or „centrist“ catchy slogans. Then why is the „Tea Party“ newsworthy for the American workers? This tea Party movement has two significant characteristics. First, vast amount of capitalist money have been invested in this Tea Party over a long period of time, more than two years. On national scale. Second, and most ironic, the most reactionary trends and elements in capitalist rule have been incorporated into the Tea Party.
This Tea Party has been packaged and sold as „anti- establishment“ and „revolutionary“. On the surface, it seems like just a hodge- podge of „libertarian“, „deregulation“, and „smaller government“ advocates. However, behind the scenes, the funding and overall direction of the Tea Party comes from the billionare Koch family, and major financiers of the very „pro-establishment“ Republican Party.
The Washington Post (Jan,1.) reported that the Koches' Americans for Prosperity (AFP) brought a delegation of Tea Party activists from Ohio, Texas. California, and trounghout the United state to Mexico. Their mission was to protest a United Nation's conference on „climate change“ in Cancun. AFP provided this „grass roots“group with T- shirts and wrote their scripts, ridiculing the scientific reserch on the causes and the development of global climate change.
The theatrics in Cancun are one example of how the Koch political machine operates. Dozens of Koch foundations. From groups, and political organizations troughout the country chanell millions of dollars and send their reprezantatives to steer the direction of the Tea Party. In the August 30,2010 issue of The New Yorker, Jane Mayer reported that one of the Koch Republican colleagues said that that this Tea Party was actually „founded“ with Koch funds. For the last couple of years, David and Charles Koch have planted and watered the Tea Party seeds and then reap the harvest. The aim is to defend the material intersets of the Koch financial empire and related businesses. For instance, according to this New Yorker report the Koches have heavy investments in oil refineries and pipeline infrastructure. Charles and David Koch also own and control most of the Koch industries, a multibillions dollar parennt company of Dixie cups, paper towels, Georgia- Pacific lumber, and other subdivisions and products. David Koch himself a canser survivor, has donated millions of dollars for cancer reserch. However, Koch industries has mobilized their Washington lobbyists to try to stop the Environmental Protection Agency from classigfying formaldehyde as a substance know to cause cancer in humans and thus subject to federal regulations. Not suprisingly, georgian- Pacific 's chemical division produces formaldehyd, and also makes substantial profits from using this substance in its factories.
Also researchers from the Political Economy Research Institute of the university Massachusetts at Amherst found that Koch industries is „one of the top ten air polluters in the United States. With that American for prosperity behind this Tea Party mivement from the stra, the Koch financial epire had an armyof political activists with an agenda, which opposed government laws and regulations, which set some limits on practices that cause air polution.
This Tea Party program is called „anti-Obama“ or „anti big-governmet,“but, in reality, the aim is to stop the government from reining in the worst abises and most dangerous practices of individual capitalists or sector of the capitalist economy. The state, as the „executtive committee of the capitalist class“, mediates disputes among more specific capitalist interests and also determines what may be of general interests of the capitalist sistem as a whole . Thus the production or use of carsinogens, such as formaldehyde, may be deemed harmful to other sectors of the economy, such as imposing a greather burden on the health care industry. Likewise laws and regulations setting some limits on air polution may not be good for the bottom line of Koch's businesses, but this may aid the tourist sector and the related hotel and restoran industries, which lose business from too much air and water pollution. Thus some capitalist interests may oppose this Tea Party for various reasons. But the huge amount of money poured into the Tea Party over a period of years give these Tea Party financers more power than other reformist movements, which are hire today and gone tomorow.
Another reason why this Tea Party is important for all workers of United States is that these Tea Party groups attract and and include some of the most reactionary and repressive elements of capitalist rule. For example, on August 15. 2010, www.azfamily.com and AP reported that over 400 people attended a United Border Coalition's Tea Prty rally close to the Arizona- Mexican border in support of SB 1070. Leading the parade of „who's who of conserative Arizona's at this gathering were Arisona State Sentor Russell Pearce and Maricopa County Sheriff Joe Arpaio.
Pearce was the „primary sponsor“ and writer of this immigration bill. Private prison firms and other poverfullcapitalist interest were behind S:B 1070, along with neo-nazis and other terrorist group with racist doctrines. ( See SLP Newletters September-October, 2010) S.B. 1070 could also increas the number of undocumented workers from Maxico, who are inprisoned in the Maricopa County jail. Which Arpaio seems to regard as his own fieldom. According the Time magazine (october,13. 2009) Arpaio set up a notorious „tent city“ for Maricopa County prisoners, where he admitted that some prisoners vere housed in temperatures as high as 138 degrees. Amnesty International and other human right groups have condemned the conditions in prison in Arpaio jurisdiction. Arpaio claims that these condition have saved the government money. This may win him some support among Tea Party groups. But reportedly Arpaio's action have led to „thousands of lawsuits,“ which could cost the government as „$ 43 million in lawsuit settlement and expenses“.
In general, this Tea Party movement porteds more hardships, a more hazardous environment, and ruthless repression fer American workers and for foreing workers in the United States. As long capiatlist exists, there will be more Kochs, Pearces and Arpasios, who either create or use „grasse roots“ movements like the Tea Party. There will also be an endless parade of capitalist reformers, who try to get workers sucked into their anti-Tea Party movements, in order to divert workers ownership and control of the tools of production.
January 19.2011
|
- 17:05 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
• Kako mama hrani djecu
Big Mama je napisala pjesmu o trenutačnoj situaciji u Hrvatskoj:
Gledam medije
Pratim demonstracije
Kako sijeda žena
Ide protiv nacije
Kako jadan narod
Batinama hrani
A trebala bi biti
Tu, na našoj strani …
newseditor [25.02.2011. 11:14] - Komentiraj (1) - #
• Big Mama vodi sjajno svoju domovinu:
kerumizira se Marjan i Dalmacija,
(j)ebanizira se milijunima svinjac Ustavnog suda,
hrvatska se biskupska staja poplocuje cistim mramorom.
A cim se u Labinu ukine hitna sluzba Milinovic ce doletjeti na vracarskoj metli da zaljeci rane svom podanistvu,
raja nije bila nikada zahvalna .....
25.02.2011. (11:53) - -
|
- 12:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.02.2011., subota
Budućnost Europske Unije”
Glas Istre,19.2.2011.
Piše: Elio VELAN
Nedavno sam imao priliku razgovarati s Antonijem Martinijem, bivšim talijanskim demokršćaninom stalno nastanjenim u Udinama, središtu furlanijske pokrajine. Gospodin Martini je devedesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od vodećih političara u regiji Friuli-Venezia Giulia, jedno je vrijeme bio predsjednik regionalne skupštine i aktivno je sudjelovao u stvaranju politike regije u doba kada je došlo do raspada Jugoslavije i stvaranja novih država.
Kao što je poznato, regija Friuli-Venezia Giulia je od samog početka podržavala državotvorne težnje Hrvatske i Slovenije, suprotno politici u Rimu, koja je preko socijalističke vlade Bettina Craxija do zadnjeg trena pokušala spasiti Jugoslaviju, odnosno saveznu Markovićevu vladu.
Martini je rođen 1944. godine u mjesto Tolmezzo na sjeveru regije u pokrajini Carnia, koja je povijesno jako bliska Istri s obzirom na to da su naša, istarska, groblja prepuna prezimena porijeklom iz te pokrajine. Žitelji Carnije bili su priznati i poznati zanatlije, neumorni putnici koji su u Istru dolazili trbuhom za kruhom. O Furlancima u Istri je kolega Just Ivetac napisao knjigu koju bi trebalo pročitati.
Uzgred, Carnia je pokrajina koja je 1976. godine pretrpjela najteža razaranja u potresu koji je odnio više od tisuću života. Gradovi su obnovljeni, privreda je doživjela pravi procvat i danas se u toj pokrajini živi poprilično dobro, iako je kriza zahvatila dobar dio industrijskih postrojenja.
Razgovarao sam s Martinijem nekoliko dana nakon što je Italija obilježila dan sjećanja na fojbe i istarski, riječki i dalmatinski egzodus. Bio sam s njim na večeri prilikom okruglog stola na kojemu se u Udinama raspravljalo o budućnosti Europske unije. Martini je na tom skupu iznenadio slušateljstvo jer je sa sobom ponio kopiju mirovnog ugovora iz 1947. godine koji je Italija potpisala s pobjedničkim saveznim silama.
U tom dokumentu, veli mi Martini, točno piše da je Italija uz Njemačku i Japan odgovorna za Drugi svjetski rat, da je taj rat izgubila, da je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju i da se potom izbavila oslobodilačkom borbom antifašističkog bloka stranaka i pokreta koju u Italiji nazivaju Resistenza.
- Mi možemo početi pisati povijest i prije rođenja Krista, ali što se mene tiče, povijest nove demokratske Italije počinje 1947. godine na točno definiranim temeljima, kaže mi Martini i dodaje da je sjećanje nužnost i moralno je prihvatljivo, no uz pretpostavku da se to obavi s potrebnom dozom intelektualnog poštenja. Veli mi da je sa sobom ponio tekst mirovnog ugovora da bi ispravio neke povijesne netočnosti koje su se preko medija širile 10. veljače, prilikom obilježavanja dana sjećanja na fojbe.
To nije, po Martiniju, samo talijanski problem, nego i širi problem Europske unije koja mora stalno pročišćavati povijesnu memoriju da ne bi postala plijenom političkih strasti i nasilnih prepada. Citira jednog talijanskog političara koji je cijeli svoj životni vijek posvetio izgradnji Europe i koji je na izmaku karijere priznao da kad bi mu se iznova pružila mogućnost stvaranja ujedinjene Europe da bi krenuo od kulture, jer se zajednica temelji na općeprihvaćenim vrijednostima, a ne na ravnoteži sila: političkih, gospodarskih, tržišnih…
- Francuski ideolog i tvorac nove europske kuće Jean Monnet je jednom rekao da ne razmišlja o državama, već o načinu kako ujediniti ljude. Dodao je da u procesu ujedinjenja Europe treba puno više toga srušiti nego što treba novoga izgraditi, a tu je mislio na predrasude, na povijesne laži i na dvoličnosti. Talijanski mislilac i političar Altiero Spinelli, koji je 1943. godine, u doba fašizma, utemeljio europski federalistički pokret, govorio je o nužnosti borbe protiv profitera nacionalnog suvereniteta, koji se hrane nacionalnim mitovima, ideologijama i lažima, veli Martini.
Moj se sugovornik potom usredotočio na zbilju jedinica lokalne samouprave, na mrežu regija, pokrajina i općina diljem Europe, na ulogu načelnika i gradonačelnika koja je presudna u izgradnji europskog građanina.
Dotaknuli smo se normalno i secesionističkih težnji na sjeveru Italije, gdje Sjeverna liga propovijeda politiku razbijanja talijanskog državnog jedinstva. "Njihov je federalizam prazna parola jer se ne dotiče zbilje, danas nitko ne zna što im je cilj, talijanske su općine opterećene dugovima, a porezna politika države i dalje pritišće", veli Martini.
Ono što je zapanjujuće u današnjoj Europskoj uniji je pojava političkih pokreta i stranaka koje huškaju na nove oblike nacionalizma pa bio on i regionalno ustrojen, poput padanskog nacionalizma talijanskih sjevernjaka.
Amblematična je, po Martiniju, situacija u Belgiji u kojoj se mjesecima prepiru oko sastavljanja vlade. Rat između Valonaca i Flamanaca je dostigao takvu razinu da se europski mediji već pitaju ima li opstanak belgijske parlamentarne monarhije i dalje smisla. U biti, radi se o državi koja se nalazi u srcu Europe, njezin glavni grad Bruxelles sjedište je europskih institucija pa je paradoksalno da se upravo tu događa nova secesija koja nema nikakvih dodirnih točaka s ideologijom ujedinjene Europe.
Višestoljetna tradicija suživota kao da je prosušila sve svoje potencijale i izvore, i to u trećem tisućljeću. Uistinu samo tržište nije sposobno ujediniti narode, bez kulture i povijesne zrelosti europski mit slobodnog tržišta i slobodne konkurencije osuđen je na propast, a prema susjednim državama koje čekaju na europsku ruku takvo tržišno poimanje Europe često se tumači kao novi oblik neokolonijalizma.
KOMENTIRAJ:
"Ono sto ljude povezuje u jedan svijet je um koji tvori covjekovu bit." Kant
"Ukidanjem drustvenog i ekonomskog antagonizma gradjanskog drustva...bila bi dovrsena predpovijest ljudskog drustva i time bi mogla poceti prava povijest ljudi emancipiranih od otudjenja."
Theo Stammen o Marksu
|
- 13:05 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.02.2011., petak
 [/IMG]
Short history of Italy
|
- 21:09 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
17.02.2011., četvrtak
Sto se zbiva nasom civilizacijom?!
Zar i dalje ta ukleta uvjetovana opstojnost daljnjeg razvoja iskljucive ovisnosti covjekovog besramnog „progresa“; satkanog na milenijsko kompetitivnoj opstojnosti jaceg nad slabijim bicem, i nakon sto je danasnji covjek posma zakoracio, odnosno sto se spustio sa onosvjetskih snova iz nestasice u istinski zemaljski „raj“ opceg izobilja.
Velicanstvena i dramaticna epoha preduvjetnog kaljenja ljudske svijesti, njegove muskularne snage, zdravog razuma, i konacnih stecevina teoretsko opceg izobilja za sve, kao da je dovela taj evolutivni tok u neki njegov drustveni labirint bez izlaza.
Ona mjehurasta opna humanistickih znanosti, sto se pocela nazirati jos u antickoj grckoj, i rascvjetala se u devetnajstom stoljecu, kao da je jos jedina neprobojna prepreka danasnjem covjeku da izadje iz tog zatvorenog labirinta na civilizacijske vedrine, i smjelo zakorakne u novo stecena prostranstva skladne mu egzistencije unutar vlastite bioloske vrste, i cjelokupnim planetarnim suzivotom.
Dvadeseto stoljece poreklo je svoje predhodno devetnajsto. Nikakvog znaka da dvadeset prvo povrati covjeka u neke njegove normalne povijesne tokove.
Bush i Blair nasljedili su krvave stope Staljina i Hitlera. Kineski Hu ih slijedi sa uzvikom: „ Kapitalizam da, demokracija ne“.
Nova avet cikaskog friedmanizma hara svijetom. Krvava, zvjerski i nemilosrdna ponizuje covjecanstvo, pretvara ga konacno u puki izrabljivacki objekt maticnog koda, postrojava u nacionalisticke horde, vjerske sekte, ideoloske obmane. Usmjerenom marsrutom vodi ga prema novoj betonskoj pecini, novim ponizenjima, uvjezbanim podanistvima. Opcom doktrinacijom produbljuje njegovu neupucenost i svodi ga na demokratsku maskaru izborne glasovnice prostog, najprostijeg dvonosca.
Drustveni monstrum Kapital posve je svjestan svojih meduznih bez misicavih i bez kicmenih svojstava. Nadasve dobro pozna pravila drustvenih struja koje ga nose raslojenim ljudskim morima. Prepusten valovnim hirovima, posve ubjedjen da, kad-tad, stize na svoj besplatni rucak Viska Vrijednosti.
|
- 19:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.02.2011., nedjelja
VIktor Žmegač: Luksuz i podmukli strah. To su ključne riječi našeg doba
•
Viktor Žmegač
Damjan Tadić / CROPIX
Autor: Adriana Piteša
Objavljeno: prije 19 h i 37 min
Viktora Žmegača, profesora emeritusa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gotovo je suvišno predstavljati. Povjesničar, teoretičar književnosti, muzikolog i germanist, jedan je od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, znanstvenik čija su djela na popisu obavezne literature uglednih stranih sveučilišta. U svojoj 82. godini u jednoj je od najproduktivnijih faza, redovito piše i objavljuje djela za koja se superlativi ne štede. Nakon knjiga “Od Bacha do Bauhausa” i “Majstori europske glazbe” u izdanju Matice hrvatske, upravo je objavio “Prošlost i budućnost 20. stoljeća” o najvažnijim i prijelomnim autorima 20. stoljeća, od Freuda do Safranskog, zamišljenu kao pokušaj da “u kronološkom pohodu kroz dvadeseto stoljeće istakne i razradi glavne povezne niti, dakle misaone potke u rasponu od psihonalize do kritike globalizacije”. Pišući o Heideggeru, Frankfurtskoj školi, Frommu, Baudrillardu, Camusu i nizu drugih važnih autora, Žmegač u tekstovima, naglašava, govori o glavnim tendencijama 20. stoljeća - nadogradnji humanog načela ljudske samobitnosti, slobodi odlučivanja, principu tolerancije, autonomiji znanosti i umjetnosti, kulturnom pluralizmu, univerzalnom strahu i ulozi medij
Utjecaj germanistike
Što nam je sve ‘kratko 20. stoljeće’ ostavilo u naslijeđe ?
- Svako stoljeće ima svoju prošlost i budućnost. Naprimjer, da se u 18. stoljeću nije učvrstila misao parlamentarne demokracije, većina bi ljudi bila manje-više poslušni podanici svojih kraljeva ili spodoba usporedivih s nekim današnjim bankarskim ili naftnim diktatorima. Ono što je danas u svagdašnjici milijardi ljudi samo po sebi razumljivo, automobil, fotografija, slikovna i govorna daljinska komunikacija, sve je to baština iz pretprošlog stoljeća. Slično vrijedi i za dvadeseto stoljeće. U usporedbi sa starijim stoljećima, dvadeseto ima u mnogočemu posebnu signaturu jer, izuzme li se kopernikanski obrat u astronomiji, nikad prije nije bilo toliko korjenitih prevrata na svim područjima umjetnosti. Nastojao sam pokazati neka polazišta dvadesetog stoljeća i iz tog razdoblja izvesti linije koje vode u budućnost. Uostalom, u toj se budućnosti već nalazimo, no nijedan razuman čovjek ipak neće reći da su teorije i dijagnoze kulturološke naravi zastarjele ili prevladane. Naprotiv, sve su istinske duhovne spoznaje aktualne i nema ozbiljnog kritičara ili znanstvenika koji može bez teorijskih postaja prošlog stoljeća, bez obzira na to radi li se o psihoanalizi, o mijenama u arhitekturi, o filozofiji egzistencije ili o prognostici u sjeni atomske bombe.
Nikad nije bilo ni toliko važnih knjiga i škola koje su pratile promjene. Dobar dio autora kojima se bavite dolazi s njemačkoga govornog područja. Koliko je na izbor utjecala činjenica da ste germanist?
- Svatko tko ima prisan odnos prema knjigama, složit će neku vrstu intelektualne antologije određenog razdoblja prema svojim pogledima na stvar. Opis duha dvadesetog stoljeća temeljio na knjigama od kojih me neke već dugo prate, što u gimnazijskoj i školskoj torbi, što u akademskoj aktovki, a izbor autora i djela odgovara mom shvaćanju o tome što je od centralnog značenja za obrise epohe. No, ovdje nije odlučila germanistička naobrazba, nego objektivno stanje stvari. Filozofija, baš kao i glazba, njemačke su domene, dijelom zato što je njemački idealni jezik za filozofske apstrakcije. Uz njemačke, zastupljeni su francuski sociolozi i filozofi koji se ističu po provokativnom diskursu. Angloamerička misao nije se uklapala u moj izbor, dok je ruska zanimljiva samo na specijalističkim područjima.
Pregled završavate Safranskim. Koje je zadnje književno teorijsko djelo koje vam je otvorilo nove svjetove?
- Posljednih dvadesetak godina nisam pronašao ništa što bi me posebno uzbudilo. To je ta tipična postmoderna situacija u kojoj se ponavljaju modeli, nema nove paradigme koja će vam otvoriti potpuno nove vidike. Knjige kojima se bavim u ovoj knjizi pratile su me u 70-ak godina, od gimnazije do danas. Naprimjer, Freuda sam čitao za godina u osječkoj gimnaziji, kad su neki političari smatrali da je uputno Freudove spise zaključavati u ormariće s opasnim farmaceutskim pripravcima. Za vrijeme studija u Zagrebu i u Njemačkoj upoznao sam Worringerova, Adornova, Camuseva i Auerbachova djela. Najviše je fascinacije poteklo od Adorna, a u Frankfurtu sam bio među njegovim studentima. Za mene su ti dani važni kao prvi susreti s piscima i knjigama. Nažalost, tu vrstu ushita, nisam već dugo osjetio.
Vrijedi li to i za književnost?
- Upravo suprotno, tu se ništa nije promijenilo, svaki dan možete doživjeti veliko iznenađenje.
Ljepota igre
Neovisno o postmodernoj situaciji, književnost i umjetnost još imaju taj veliki kombinatorički potencijal. Primjerice, strašno volim kriminalističke romane i trenutno sam oduševljen Šveđanima i njihovom scenom. Ako logički razmišljate, onda morate doći do zaključka da tako dugo dok ljudi žive, dok osjećaju, dok mogu pisati, književnost ne može umrijeti. Nisam primijetio da suvremenoj književnoj produkciji manjka zanosa, ideja ili talenta. Može se povući paralela s nogometom. Trenutno radim na knjizi “Filozof igra nogomet” u kojoj je središnji esej “Kant igra nogomet”. U njemu sam povezao teoriju nogometa s teorijom autonomije u estetici 18. stoljeća koja se zalaže za to da je vrijedno ono što tebe veseli, a ne ono što društvo nameće. Nije neka tajna da se službeni, veliki sport, sveo na kockanje. Ali, dajte si truda i pogledajte kako igra skupina neprofesionalca, momci koji ne znaju za honorare, nego igraju zato što vole igrati, zato što vole driblati i sačuvali su taj žar sporta. Nije bitno što njihov izvedba nije savršena, u njihovoj igri vi možete prepoznati tu ljepotu i bit same igre. Slično je s književnosti, prekrasna iznenađenja moguća su, doslovno, svaki dan.
U svojim esejima dijalogizirate s idejama autora, čak i onima koje su presudno utjecale na vaš znanstveni rad, primjerice Adornove. Teorija se ne mijenja kao košulja, ali kada čitate te knjige s odmakom, koliko biste sada mijenjali svoj pristup književnosti ?
U posljednjih tridesetak i više godine ništa se nije promijenilo u mojim stavovima prema književnosti jer književnost sama kritici nameće nove kriterije. Ne možete istim kriterijima prosuđivati “Don Quijotea”, najnovije proizvode postborgesovke književnosti ili ono što se kod nas nazivalo FAK-om. Naprosto, morate primijeniti drukčija kritička mjerila. Ako polazite od kritičkih mjerila književnosti 18. ili 19. stoljeća, nužno ćete zakazati.
Realnost katastrofe
Tekst uvijek izda svog autora, a iz vaših se da zaključiti da vam je, primjerice, bliža kritika Baudrillarda i Arendt, nego Marcusea i Simone de Beauvoir. Niste odveć optimistični po pitanju smjera naše civilizacije?
- Pojmovi pesimizam i optimizam u današnje vrijeme zakazuju, ta opreka više ne funkcionira. U tzv. napretku sadržano je toliko tzv. nazatka da više ne možete točno razlučiti stvari. Suvremena znanost omogućila nam je da uživamo u blagodatima modernog civiliziranog društva, čovjeku je pružena mogućnost raznih oblika obrazovnih mogućnosti. No, ista znanost postavila je čovječanstvo pred mogućnost realne katastrofe. U povijesti čovječanstva nikad nije bilo mogućnosti realne katastrofe. Luksuz i podmukli strah, to su karakteristike epohe i naša realnost.
Protekla godina bila je proglašena godinom žena, pri čemu se željelo naglasiti da su spisateljice bile te koje su izdale velik broj kvalitetnih knjiga. Ne vraća li nas činjenica da plješćemo ženama zato što znaju pisati u eru prije Simone de Beauvoir?
- Društvena praksa zasad je još uvijek natjecanje bez definiranog ciklusa, društveni perpetuum mobile. Jesu li žene ponosne što postoji Dan žena? Ne bi smjele biti, jer svako isticanje u isti je mah znak diskriminacije. Svi dani u godini morali bi biti i dani žena i dani muškarca. Poznato je da se problemi rješavaju uklanjanjem uzroka, a treba suzbiti mišljenje da su primarne spolne oznake ujedno i primarne društvene oznake.
Datumi nisu bitni
Koliko pratite zbivanja na Filozofskom vezana uz kritiku Bolonje i procese komercijalizacije?
- Pratim, i to vrlo pozorno. U “SMS esejima” pokušavao sam si predočiti što bi rekli krupni intelektualci, kao što su Adorno, Rorty ili Baudrillard, da su suočeni s tim novim europskim nastavnim programom, kao što je Bolonja. Mislim da bi bili zgroženi. Bolonja je modeliranje studija prema jednoj preodžbi koja nije potakla iz naravi humanističkih disciplina, nego stupnjem pojednostavljanja koje vraća univerzitetski studij na razinu praktične škole, motivirane time da mlade ljude pripremi za kolotečine ili mlin suvremene ekonomije. Čak se i gimnazija pretvorila u pripremu djece za sveučilišnu Bolonju. Nemojte me krivo shvatiti, danas ima neobično vrijednih mladih ljudi i nipošto ih ne želim kritizirati, ali takva vrsta obrazovanja vodi do toga da iskaču samo oni koji su u stanju raditi na sebi. Oni, pak, koji se drže samo onoga što je propisano, nažalost, padaju ispod obrazovnog nivoa moje generacije. Kao sveučilišni profesor smatram da je to nedopustivo i da to nije poanta obrazovanja. Trenutno vlada žalopojka oko toga kako djeca imaju pregršt gradiva. Nije problem u gradivu, datumi nisu bitni, ali morate djeci pomoći da razumiju procese. Lako će naučiti u kojem je stoljeću živio Karlo IV. ili Karlo VI., uostalom zato su stvoreni priručnici, ali moraju razumjeti u kojem je smjeru išla, primjerice, Engleska ili Francuska - da usvoje kritički i dubinski odnos prema sadašnjosti. Sve do Bolonje, osobito u Njemačkoj i Francuskoj, vrijedio je Humboldtov ideal obrazovanja - usmjeren prema tome da studirati znači samog sebe izgrađivati, osposobiti mladu osobu da bira ono što je zanima. Administrativna vlast u tome vas ne smije spriječiti, jer samo ako je taj uvjet ispunjen, čovjek može pronaći svoje mjesto u društvu.
Nikad niste bili znanstveno lijeni, ali sad ste u jednoj od svojih najproduktivnijih faza ?
- Uzrok ima veze s jednom od središnjih teza moje nove knjige, a to je da ne postoji napredak bez nazatka. Svi smo mi djeca 18. stoljeća, razdoblja kad je ponovno osviještena dijalektika, taj stari znanstveni postupak koji kaže da se u svakom potezu nalazi protuslovlje. Ako se vozite automobilom, možete pregaziti čovjeka. Ako idete pješice, ne možete. Moja produktivnost je posljedica dijalektike mog života. Ne bih toliko pisao da je moja supruga, biće koje volim najviše na svijetu, zdrava. Mi bismo sad putovali, kao nekad kad smo automobilom obišli cijelu Europu, prevalili tisuće i tisuće kilometara. U automobilu, ako vozite, ne možete pisati. Nama na tim putovanjima nikad nije bilo dosadno, smijali smo se i vodili divan život. Tad sam, dakako, i manje publicirao. Sad sam osuđen, zapravo, na samoću. Nije to ona strašna samoća, okružen sam divnom djecom, divnim prijateljima, divnim novinarima. Nisam depresivan, ali postoji neka vrsta boli koju niste u stanju podnijeti ako se ne fokusirate na nešto drugo. Svjestan sam da je ovo što radim neka vrsta bijega, ali to je produktivan bijeg. Dođem doma, napišem par stranica i onda sam zadovoljan. I bude mi lakše.
Art-decoom je na lijep način počela amerikanizacija
Igor Mandić nedavno je, pišući o izložbi art decoa u Hrvatskoj, napisao da je tad počelo razdoblje amerikanizacije. Slažete li se s tom primjedbom?
- Da, dijelom je to točno. Moj je problem u tome što to razdoblje ne mogu gledati samo na razini stila i posljedica jer je to bio sastavni dio mog života. Tridesetih se itekako živo sjećam i hodajući izložbom nisam mogao gledati na te predmete kao muzejske eksponate, nego sam vidio vitrinu kakvu je imala moja teta, vidio sam automobil nalik našem zelenom Fiatu. Prisjetio sam se zarazne energije tog razdoblja, čudesnih pozitivnih promjena. Da, točno je da se tad dijelom počela događati amerikanizacija. U vrijeme moje mladosti i mog djetinjstva engleski jezik gotovo ništa nije značio, europski jezici bili su njemački i francuski. Danas više ni do Pušće Bistre ne možete otići bez znanja engleskoga. Sjećam se nekoć, u hotelima u Slatini, gdje sam odrastao, svake se subote održavala čajanka, premda nitko nije pio čaj, nego su ljudi pili alkohol i plesali. Ispod hrvatskog naziva čajanka, pisalo je “dancing”. Sve se to održavalo u malom gradu, onda možete zamisliti kakva je bila situacija u Zagrebu. Ta amerikanizacija nije počela s tehnikom jer je u to vrijeme Europa tehnički bila daleko naprednija od SAD -a, ali je Amerika prednjačila na području plesne glazbe, što je silan medij koja zahvaća milijune ljudi. Tu su Amerikanci donijeli nešto, nešto lijepo i rafinirano kao što je jazz. No, tako je počela i amerikanizacija.
Komentar:Severino
Amerikanizacija je pocela njihovim ustavom iz 1776 godine. Direktno je utjecala na francusku gradjansku revoluciju 1789., na samog Kanta, na Hegela, Marxa i Nietzschea. Nazalost, amerikanizacijqa danas utjece na citav svijet tek cikaskim friedmanizmom, IMF, Wall Streetom,kreacionizmom i Bushevim krscanstvom posljednjih dana, sijuci globalno najvecve krvoprolice poslje Hitlera i Staljina.
|
- 17:51 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
11.02.2011., petak
Sto sezdeset sedmo Valentinovo Giuseppine Martinuzzi
14.2. 1844.- 25.11.1925.
Labin
Prvi zracak uranjenog proljetnog sunca zabljesnuo je na istocnom prozoru znakom da se pospreme motika, grable i obrezujuci alat . Giuseppinin rodjendan vodi vijugavim cestama od Baderne do Labina, kroz srce Istrie, Dvigrada, Zminja i Barbana. Kroz desetine naselja i zaseoka sto tvore ovaj nas poluotocni mozajk do pod Ucke gore. Taj vijugavi crni i krvavi kalvariji kojim su se slijevali istarski tezaci u mracnim zimskim, kisnim i snijeznim jutrima, prema rudarskim oknima Rase i Labina, cesto cadjavih obraza i pozutjelih zubi, jadno odjeveni, sa zavezljajem crnog kruha od sedam kora. Posjedani na klupana kamiona koji ih je kupio na odredjenim rutama, pospani, drmusali se do svojih jama, crncili i stradavali, gurajuci vagone natovarene ugljenom za Mussolinijeve ljevaonice topova na osvajanju istocne Afrike.
Giuseppina je u vremenima prve cetvrtine dvadesetog stoljeca, velikih revolucionarnih nagovjestaja znala kukati sto je rodjena pre rano, da bi aktivno bila ponijeta onim povjesnim vihorom koji je nagovjestavao toliko neostvarenih snova suznjih diljem svijeta. Kad su joj fasisticke horde pretresale staracki lezaj, mozda se tada radjao i paralelni osjecaj da je ipak bila rodjena u pravo vrijeme, fizicki krhka ali mentalno snazna da im u brk skrese: „Mozete ubiti jednu nemocnu staricu, ali ne i njen besmrtni duh.“
Tisuce rudara i labinskih sugradjana ispratili su je zatim kroz spalire crnokosuljasa od rodnog joj doma do gradskog groblja, u crveno omotanom lezaju, simbolu jos jedne porazene i oplakane Labinske republike.
Sa Giuseppinom su nestajali rano i mnogi iscrpljeni bijedom istarski rudari. Ginuli su u podzemlju, strijeljani pod suncem izmedju dva rata, i u toku.
Sinozic Tome,(Rudina), koji se, spustajuci serpentinom iz pravca Barbana prema dolini Rase, u jutarnjem mraku biciklom zabio u stijene ostrog zavoja, nije tog jutra stigao do svoje rudarske rupe. I nije uobicajeno da se obicnim smrtnicima ostavljaju obiljezja ni spomenice. Na ovome svijetu, tu su, da budu rabljeni, isisavani, proganjani i ukleti balast kapitala; narodjeni humani visak, kojeg on nije narucio danog trenutka.
|
- 12:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Pogled na creski kvarner
 [/IMG]
|
- 12:06 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Pogled na Labin i Ucku
 [/IMG]
|
- 12:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Giuseppinino pocivaliste pod brizljivim nadzorom radnika
 [/IMG]
|
- 11:54 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Cisterna
 [/IMG]
|
- 11:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Interijer kuce sa kamenim stolom
 [/IMG]
|
- 11:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Ocekivanje
 [/IMG]
|
- 11:29 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
- 11:24 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Procelje rodne kuce Giuseppine Martinuzzi
 [/IMG]
|
- 11:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.02.2011., utorak
• Disfunkcionalna obitelj i vrhovna mama
Jučer se premijerka pohvalila novim uštedama. Nema više vode s okusima. Voda je voda. U isto to vrijeme događa se još jedna stvar: svaki dan prosječno cca 440 ljudi izgubi posao. Istovremeno, novoustoličena ministrica financija najavljuje nova zaduženja. PMS piše kako bi izgledalo da je Vlada obitelj u matrijarhalnom društvu u kojemu je Jaca vrhovna mama.
newseditor [08.02.2011. 07:49] - Komentiraj (1) - #
Na zalost, kad je u pitanju jahanje na tudjim ledjima, nas se stabiljniji zenski rod po nicemu ne razlikuje od muske kukavice, Jednom kad se zasjedne u tu prokletu vladarsku fotelju, radjaju se halucinirajuce utvare bogom danim poslanstvom, metamorfoziraju u zeljezne lady's, i bez majcinskog veledusja se onda vlada, pljacka, toci se krv i sije smrt. Izgladnjivanjem se onemocuju podredjene mase, bacaju na koljena i pretvaraju u podanicke objekte po involutivnoj formuli jaceg nad fizicki slabijim bicem.
".....jer se prema tudjoj malenkosti mjeri vlastita velicina."
Giuseppina Martinuzzi
|
- 11:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.02.2011., ponedjeljak
• Smrtna kazna
O smrtnoj kazni raspisala se Ljuta baba, koja nije apsolutno protiv tako drastične kazne. Smrtna kazna je zakonom predviđeno usmrćivanje osobe, koja se izriče nakon što je osoba proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela. Ne postoje dokazi da se u zemljama u kojima je na snazi smrtna kazna smanjila stopa kriminaliteta. Je li smaknuće opravdana kazna za teška kaznena djela?
newseditor [07.02.2011. 07:42] - Komentiraj (3) - #
• Smrtna kazna jedno je od ogledala kriminalnog drustva.
A nase je drustvo svestrano kriminalno, nezavisno od toga dali je smrtna kazna negdje ukinuta ili nije. Ljudska se bica ubijaju svakodnevno i na razne druge nacine.
Uzakonjenu smrtnu kaznu stoga treba uzeti iskljucivo kao Bojin blef!
Drustvo egzekucija je kriminalno samo po sebi, jedino je,i direktno odgovorno za lancanu proizvodnju svojih jeftinih ljudskih zrtava pod izlikom: "Drz'te lopova!"
Suditi o smrtnoj kazni bez da se pravi razlika izmedju Boje i njegove Zrtve, jadno je i sramotno.
07.02.2011. (18:02) - -
|
- 18:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.02.2011., subota
Citatelj Glasa Istre o stanju u drustvu:
„ Ima li smisla trud bez potpore zajednice?“
Sve sama bespomocnost !
Puni pogodak drustva koji ju sije .
Nikad dosad takvo jedinstvo u opcem razaranju covjeka kao jedinke i kao najbrojnije, naj sposobnije i posma razvlastene socijalne klase.
Planski satkan opci kosmar, sa ciljem da se osigura opstojnost Kapitala, kao drustvene svrhe sebi same.
Nikad vidjeno jedno slicno elitno jedinstvo nad razgrabljenim opcim drustvenim bogatstvima, nad svim sretstvima proizvodnih dobara: korporacijskih udruga, vjerskih poglavara, nacionalistickih fanatika, lijevih i desnih demagoga, u zajednickoj sprezi ili medjusobno vladarskoj otimacini.
Nikad jos, bar da se na prste izbroje subjekti koji bi predstavljali jedno monolitno jedinstvo NECEG DRUGOG, sabijenog u racionalnom bicu, dostojnog sebe samog i buducnosti novih narastaja.
Jeli covjek doista gubi svoju bitku kao globalna bioloska vrsta?!
|
- 21:09 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
03.02.2011., četvrtak
U pravu si D.
Nije sve da ne valja na Balkanu.
I nije uvijek i posve vazno tko je ovdje Srbin, Hrvat ili Turcin.
Tko je Katolik, Pravoslavac ili Musliman.
Lijevi ili Desni idiot.
Nit' je toliko vazno tko odsjece vise ljudskih glava da njima docara sebi nogomet.
Tek je samo danas guzva na pulskom gladijatorskom stadionu „Drosine“
U Dubrovniku pravi ulicni Kairo Sv. Vlaha.
Kao sto je Milan Kangrga jednom rek'o: „ Bit ce nesto od nas."
|
- 21:51 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.02.2011., srijeda
Povodom uljudbaskog kola oko bana Jelacica drustva slobodnomislilaca, slobodnogovoreca, i slobodnopisajuca knjizevna bica hrvatske vukojebine.
Jutarnji list, 2.2.2011.
Oko pet milenija civilizacijske epohe, koja se porodila covjekovim prvim prisvajanjem i ogradjivanjem vlastite teritorije, proklamiranog privatnim posjedom, za iduca dva milenija dojila su se pokoljenja interesnih suprotnosti, odgajala se mlada momcad socijalne svijesti, vodjena prema svom neumitnom odrastanju u daljnji tromilenijski „procvat“ ljudske bioloske vrste, zasnovane na kompetitivnim zakonitostima jace zvijeradi nad slabijom, sve do ovih dana.
Anticka Grcka demokracija bio je njen prvi pupoljak, koji ce se naporedno granati preko staro rimskog carsta do pojave americkog Ustava iz 1776.gone, kojim se napokom proklamira pravo i duznost nacije na revolucionarni preokret, odnosno kad god zato sazriju novi materijalni uvjeti, kad se dotadasnji drustveni tokovi ukazuju anakronim., i potreba porodjanja novog koritnog oblicija za daljnji neometan fluidni tok ka novim i visim razvojnim etapama humanistickog drustva..
I dok svijetom sve vise nadiru te nezaustavljive evolutivne bujice, globalne sile paraju svoje novo drustveno korito. Podizu se satorska naselja uzduz Wall Streeta, pale se lancane trake automobila oko giljotine pariskog Concorde-a. Dize se Grcka,Tunis i Egipat. Budi se sjever i jug. Toci se vjecni visak nevine ljudske krvi. Stenje se od gladi i tortura u novim IMF-ovim arenama.
Samo se Balkanom jos siri kolo Grickih vjestica.
„ Takva kukavica moze biti i knjizevni kriticar , i urednik u izdavackoj kuci, i glavni urednik knjizevne enciklopedije, i ministar kulture i bogostovlja, sve Velemir Viskovic u Tunjicevoj Hrvatskoj moze biti, samo ne predsjednik drustva ciji sam ja clan.“ Boris Dezulovic
Ocito da ti nasi hrvatski knjizevni „seniori , veterani i doajeni“ nisu jos stigli da se pogledaju u ogledalce koje im je ovih dana pruzila MODESTI BLEJZ u svom www.blog.hr, naslovljenim: Tako se dogodio holokaust.
|
- 15:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]