Sto sezdeset sedmo Valentinovo Giuseppine Martinuzzi
14.2. 1844.- 25.11.1925.
Labin
Prvi zracak uranjenog proljetnog sunca zabljesnuo je na istocnom prozoru znakom da se pospreme motika, grable i obrezujuci alat . Giuseppinin rodjendan vodi vijugavim cestama od Baderne do Labina, kroz srce Istrie, Dvigrada, Zminja i Barbana. Kroz desetine naselja i zaseoka sto tvore ovaj nas poluotocni mozajk do pod Ucke gore. Taj vijugavi crni i krvavi kalvariji kojim su se slijevali istarski tezaci u mracnim zimskim, kisnim i snijeznim jutrima, prema rudarskim oknima Rase i Labina, cesto cadjavih obraza i pozutjelih zubi, jadno odjeveni, sa zavezljajem crnog kruha od sedam kora. Posjedani na klupana kamiona koji ih je kupio na odredjenim rutama, pospani, drmusali se do svojih jama, crncili i stradavali, gurajuci vagone natovarene ugljenom za Mussolinijeve ljevaonice topova na osvajanju istocne Afrike.
Giuseppina je u vremenima prve cetvrtine dvadesetog stoljeca, velikih revolucionarnih nagovjestaja znala kukati sto je rodjena pre rano, da bi aktivno bila ponijeta onim povjesnim vihorom koji je nagovjestavao toliko neostvarenih snova suznjih diljem svijeta. Kad su joj fasisticke horde pretresale staracki lezaj, mozda se tada radjao i paralelni osjecaj da je ipak bila rodjena u pravo vrijeme, fizicki krhka ali mentalno snazna da im u brk skrese: „Mozete ubiti jednu nemocnu staricu, ali ne i njen besmrtni duh.“
Tisuce rudara i labinskih sugradjana ispratili su je zatim kroz spalire crnokosuljasa od rodnog joj doma do gradskog groblja, u crveno omotanom lezaju, simbolu jos jedne porazene i oplakane Labinske republike.
Sa Giuseppinom su nestajali rano i mnogi iscrpljeni bijedom istarski rudari. Ginuli su u podzemlju, strijeljani pod suncem izmedju dva rata, i u toku.
Sinozic Tome,(Rudina), koji se, spustajuci serpentinom iz pravca Barbana prema dolini Rase, u jutarnjem mraku biciklom zabio u stijene ostrog zavoja, nije tog jutra stigao do svoje rudarske rupe. I nije uobicajeno da se obicnim smrtnicima ostavljaju obiljezja ni spomenice. Na ovome svijetu, tu su, da budu rabljeni, isisavani, proganjani i ukleti balast kapitala; narodjeni humani visak, kojeg on nije narucio danog trenutka.
Post je objavljen 11.02.2011. u 12:16 sati.