samo tako...

Nedjelja kao i svaka druga. Dok svi spavaju ja pripremam ručak za družbu. Tamo negdje , kada je prva šalica kave ispijena a druga ohlađena pridruži mi se moj muškarac. Gledam ga tako snenog , umornog i poželim da imam čarobni štapić da izbrišem sve brige i probleme.

Poslijepodne. Ručak prošao. Film je na televiziji. Pepeljuga. Mi...svak na svom mjestu malo gledamo tv malo po mobu.
U jednim trenutku oni u filmu plešu.
Maleni....hoćemo li plesati?
Malena...kraljevski ples ? O daa....

Naklonili smo se jedno prema drugome i zaplesali. Polagano , bojažljivo , bajkovito.
Pogledi su nam se sreli. U trenu smo zaronili u čarobni svijet nestvarno-stvarne ljubavi plešući na oblacima nemjerljive ljubavi. U očima sam mu vidjela i mjesec i zvijezde i sunce koje me grije. Vidjela sam sve neizrečene riječi kojima me grli i ljubi.Sve ono zbog čega smo tu i jesmo MI.



On i ja ...princ i princeza. Naše malo kraljevstvo je u našim srcima. U mislima zajedno plešemo , u stvarnosti zajedno koračamo.

U sobi su se djeca smijala , igrala. Vratili smo se u stvarnost. Možda ne bajkovitu ali naša je i prihvačamo je s osmijehom.

Da se ne bi prepustila dugo maštanju primila sam se onoga što mi dobro ide .


Princeza je opet postala Pepeljuga i svojim dvoranima, s velikom ljubavlju ispekla peciva