samo tako...

....krije se ogromno dijete.
Ne , nisu u pitanju godine,menopauza,neproživljena mladost. U pitanju sam ja. Ona prava ja.
U nekim godinama,odradstuči pored oca koji je bio jako strog ali i pravedan ,gdje sam morala zamjeniti mamu bila sam sputana ali i dalje svoja. Oduvijek sam se smijala i tražila dobro u ljudima.Niš se tu nije s godinama promjenilo. Dapače,poduplala se doza otvorenosti prema drugima,smijeh mi je lijek za sve,biti šašava u opisu posla.
Kako to ide,život se ne posloži uvijek da mogu tako funkcionirati ali sam i tada nalazila nešto pozitivno. Nakon svih borbi još se više smijem i još sam neozbiljnija. Želim uživati u svakom trenutku i voljela bih da i ljudi oko mene uživaju.



Jučer sam proslavila peti blogorođendan,kod doktora dobro prošla ( prebacio na iduči mjesec) i došla kući sva u nekom baš baš dobrom raspoloženju. Rezultat toga su kečke koje nisam nosila nikad,nikad,nikad. Ono moje čudo od muškog je bilo oduševljeno,dijete zaprepašteno ali meni je bilo baš cool.



A ovako je jutros....samo bez štange....
Volim to dijete u meni,volim taj unutrašnji mir,tu radost koju mi sitnice donose. Volim život. I te moje ljude koji su pored mene,bez obzira što ću možda sutra plakati.



I ovog muškarca koji je pored mene skroz na skroz pobedastio. I koji je tu da me drži dok padam i bude glas razuma kad treba. Toliko ljubavi s malo riječi a puno dijela rijetki znaju pokazati