samo tako...

...početak nečeg novog?!
Tako nekako ja gledam ovih naših šest mjeseci zajedničkog života. Ide i šesta godina naše veze,poznanstva,prijateljstva. Sve se to uspjelo ugurati u naš odnos.
Ipak,prije šest mjeseci si poslao poruku koja nam je promijenila živote. Koja je naša dva vagona stavila na istu prugu. Ovaj put ne da se sudaraju i nanose si bol nego da se napokon zakvače i krenu kao jedna sinhronizirana kompozicija.
O da.....bilo je na početku svega. Boli,suza,nepovjerenja,odlazaka,dolazaka. Prva dva mjeseca su bila kao vožnja kroz tunele, planine i doline. Druga dva smo izravnali prugu,krenuli malo sporije.
Sada....sada mirno spavam. Budim se spokojna i sretna. Znam da sam tvoja sigurna luka u koju se uvijek vraćaš umoran sa terena. Ti si moja čvrsta stijena na koju se mogu osloniti u svakom trenutku. Pored tebe ja (napokon) mogu biti ja. Pored mene ti možeš biti ti.
Postali smo obitelj. Ona prava. S našom djecom. Sa našim snovima,planovima. Živimo ono o čemu smo maštali prije više od pet godina pa naprasno prekinuli.
Da Maleni....snovi nam se ostvaruju. Živimo ih!!!
Osjećaj koji se budi u meni dok te vidim,dotaknem je ono što mi daje snagu za dalje. Sada znam da je sve moguće i da čuda postoje.
Ti si moje čudo!!!!!
Jer,ruku na srce...bome me treba vaku ludu trpit. Nekad ni ja sama sa sobom ne mogu.
I tako....dragi moji...napokon je i taj dio moga života doveden u red. Svima hvala na potpori,komentarima.
I ne zaboravite.... Nikad ne odustaje od svojih snova.