samo tako...

...ne biti???
Pitanje oko kojeg bi se pofajtali.
Osoba sam koja voli društvo, zabavu i pjesmu. Ali isto tako,volim uživati u tišini i samoći. Vjerujemo kao i većina nas.
E sada....isto tako sam jedna od onih koja želi imati muškarca pored sebe da je mazi,pazi,brine o muškim poslovima i majkumu,mijenja te faking glupe žarulje koje su uvijek taaaaaako visokooooo!!!
Život me je ,na žalost,doveo u situaciju da kroz sve plime i oseke prolazim sama. Nije ni u braku bilo ništa bolje. Četvero djece,posao,škole i vrtić sam sama obavljala. Ne....to se ne žalim jer sam to obavljala sa lakočom i ljubavlju. Samo dajem primjer kako život krivo posloži kockice. Jer,udala sam se želeči da me vodi muškarac kroz život.
Kada sam ostala bez te"muške osobe" shvatila sam da sam u stvari cijelo vrijeme bila sama i da sve mogu sama.
S godinama ,u krugu prijatelja,počela sam se gubiti. Fali mi moje muško. Fali mi dolazak u dom gdje će me čekati. Ili zajednički odlazak na posao,ispijanje jutarnje kave u krevetu. Pa i ono pas m...pa poljubac i zagrljaj nakon toga.....Nedostaje to!
Eto...u mjesec dana sam bila dva puta na hitnoj. Sama. Nisam imala koga nazvati,reći mu da dodje po mene ili bar da priča sa mnom da mi olakša situaciju.
Sada bi moja prijateljica rekla....Sretnice,ni ne znaš kako ti je lijepo. Uživaj u životu. Radi sve što poželiš jer te nitko ne maltretira.
Ova druga bi rekla....Ajde mala nemoj mi pizdit,nego guštaj ća ti niko ne smrdi po kući.
Ja....ja bih sve to.
Ma neeeeeeee....ja bih njega. Jednog,jedinog. Predivno biće koje nije niti svjesno da se budim i liježem s njim. Da mi pogled na njega ispuni grudi ljubavlju. Da se nitko ne može mjeriti sa njim i svim onim što čini za mene. Njega bih ja i za po doma.
Ali....nekako mi se čini da se njegova žena ne bi baš s tim složila