samo tako...

...kuha,pere,sprema.
Kako praktično.... Ovo mi je stoti post. Na dan kada se obilježava stop nasilju nad ženama. I točno četiri godine kako sam rekla "Dosta"... okrenula se i otišla.
Otišla iz topline svoje kuće, za koju sam svaku ciglu preokrenula preko svojih ruku. Iz kuće u koju sam uložila svu svoju ljubav i svaki detalj birala kao da je najveće blago. Kuća za koju sam mislila da je moj raj. I da će mmojih četvero djece rasti u sreći i blagostanju.
Uuuuf.... kako sam se gadno prevarila. Kako se sve preokrenuli preko noći. Ili su se meni kasno oči otvorile. Nebitno je to sada
Ono bitno,ono najbolji je je spoznaja da kao žrtva obiteljskog nasilja postaneš obilježena. Da sustav za tebe nema obzira. Da tvoje raspadanje i strahove riješavaju tako da te zatvore u ustanovu. Oduzmu ti djecu i daju nasilniku. Tebi ostaje jedino da se uzdaš u Boga i svoju djecu koja će ti se sama vratiti. Ali tada nasilnik primjenjuje novu taktiku i trudi se učiniti te lošom majkom i osobom. Potražiš pomoć a sustav ti nametne još i nadzor u obitelji učeći djecu njihovim " pravima" ali ne i obavezama. Tada ta tvoja djeca,gledajuči to sve misle kako ti stvarno pojma nemaš. Pa u nekom trenutku pomisle i da je tata bio u pravu.
U međuvremenu ti se povučeš u sebe,izgubiš prijatelje. Ono malo ljudi oko tebe pola toga ne zna. A ti....čezneš za mirom i tišinom. Čezneš da imaš nekoga s kim bih bar mogla pričati, rame na kojem bi se mogla isplakati. Čezneš za danom da ne moraš šminkom skrivati podočnjake i lažnim osmijehom svoju bol.
Pokušavajući ugoditi svima jer misliš da si za puno toga kriva, kopniš i veneš
A sustav....pušta reklame,prikaže emisiju. Potražiš li pomoć šetat će te od vrata do vrata. Nema pomaka u ovih četiri godine. Nema pomoći. Osim što se veselim svakom novom danu nadajuči se da se neće pojaviti novi problem.
Jer....nasilnik ostaje nasilnik. Psihički ili fizički... ne znaš što je gore.

...pitanje je sad?!
Naravno da da....jer kada se već nisam stigla ljetos sunčati i odmarati ništa me ne sprečava da to učinim sada.
Nema sunca,vjetar puše....neee!!! U dobrom društvu mene uvijek sunce grije,vjetar nestane a ona mala,uspavna djevojčica se probudi.
Sunčati se ili ne????
Živjeti......zar ne :-)

Oznake: Jarun, sunčanje