samo tako...

...života svoga.
Nije me bilo tu,nije me bilo tam,nije me bilo na kavi. Nigdje. Pravila sam se da ne postojim. Pokušavala smiriti glavu i dušu. Pokušavala pokupiti mrvice,složiti kockice,napraviti reda u košmaru svoga života.Da li sam uspjela vrijeme će pokazati.
Ono što sam naučila u ovom periodu je kome sam bitna a kome ne. Tko je primjetio promjenu i nedostatak mene a tko lako klizi kroz život ne mareći za moje malo Ja. Naravno da se ispostavilo da sam tim "nemariteljima" pridavala previše svoje pažnje i ljubavi. Naravno da sam (Bogu hvala) napokon došla k pameti.
Kada sam krenula u preslagivanje i ponovnu gradnju naišla sam na niz potrganih ili loše izrađenih kocki. Takvima više nema mjesta u mom životu.Ne,nisam ih bacila u smeće. To nisam ja. Odložila sam ih nježno na jednu hrpu,pokrila šarenom maramom da ih paučina ne zamete i tiho šapnula "za sve postoji nada,tako i za vas". Okrenula sam se i ostavila ih da možda jednog dana popravljene,posložene opet,sa smiješkom ušetaju u moj život.
Ne,ne teku mi sada med i mlijeko. Naprotiv,problema je milion,obaveza malčice više. Trenutno tražim stroj za kloniranje da bih mogla sve poloviti i imati pod kontrolom. Ali sam u suštini zadovoljna,smirenija. Nema potoka suza,napada aksioznosti,šize i ostalih divnih nuspojava. Nekako smirenija i opuštenija prihvaćam sve izazove.
Zašto?
Jer sam shvatila u ovih par godina samohranog majčinstva da ja mogu SVE!!!
Imam dobrih i loših dana,ima dana kada mi fali očajnički rame za plakanje,ima dana kada se smijem i plešem ima.....svega. Ali u konačnici,gledajući to sve skupa može se nazvati dobro odrađeni posao.
Još uvijek je osmijeh na licu,guza se počne mrdati na prve taktove muzike,bedastoće na pameti.
I znam,sigurna sam,da svi ovi izazovi koji me čekaju iza ugla nemaju šanse da me slome.
Danas....slobodan dan....kišurina padaaaa......i kaj......napisah post....popih kavicu u miru.....idemo dalje.....sa osmjehom na licu dozivati sunce!