samo tako...

...se naviknuti na to. Na ljudsku nepravdu,na tugu,sate samoće,na čekanja i razočaranja,na zvuk tišine. Sve je to život!
Previše sam sve uzimala k srcu.Davala sam se više nego sam smjela i izgorjela. Počela sam gubiti ono najljepše u sebi,počela sam nestajati.
Došao je trenutak da obrišem suze,spremim ih za vrijeme koji zaslužuje da ih pokažem da sam ostala čovjek. Uzdahnula sam duboko,nabacila najljepši osmijeh i zaboravila....jer,sretan je onaj koji ne pita puno,koji ne traži razloge i koji ne očekuje više nego što treba.
Jer i mrvica sreće je unijela dašak topline u odaje života moga.
Odabrala sam biti sretna ma koliko puta umirala od bola i tuge.
IPAK...Sretni smo ili tužni
onoliko koliko dozvolimo
sebi da budemo!!!!!