Trepavicama ispletene laži

Još ništa nisi čuo...

Misliš da je dovoljno voljeti što putujem, a sa mnom ne poći. I da je prikladno poljubiti me, a za zagrljaj nisi imao...jer se nije dao kupiti. I da će ti priručnici riješiti kako uz mene hodati. Ali ja nemam cipele za visoke. I nemam gard za ozbiljne. I nemam iskustva za zrele. I nemam srca za proračunate.

I kad ti pričam o pričama, ti me gledaš kao da sam dovoljno rekla. I kad ti pričam o knjigama... Ti mi o priručnicima. Enciklopedijama. O znanstvenim djelima. O rječnicima. Ti meni o tehnikama. I rutama. I proračunima. Ti po meni o drugima. Ti po meni čime si ih kupio. Ti po meni prstima, a kosu mi nisi raspetljao.

I kad ti kažem da mi se mrse trepavice od negledanja i da zato moram svaki dan na novi put oko svijeta smisla i besmisla - ti meni...hajde drugim riječima.

I kad ti govorim o smrtima u riječima - ti meni o spomenicima. I kad ti ja o duši - ti meni o duhu...intelektualnom.

Pa nemam ja te prste, te ruke, te laktove. Shvaćaš li?
Nemam ta koljena i te tabane. Ja sam zguljena od bosonogog hodanja i puna ožiljaka užarenog pijeska.
I po mom licu se svako ljeto stvori nova pjegica kao uspomena na poljubac sunca. I svaku jesen kišem zbog slučajnog igranja sa suzama oblaka.
Moje su ruke pune porezotina od grešaka u koje sam uprla prstom - slučajno - da me podsjete za idući put da se ostaci razbijenog tanjura ne kupe prstima nego metlom - kojom bi ti da poletim da ti bolje pristajem karakteru.

Ti si tuđa sreća, kažem. A ti mi govoriš da si slobodan. Nikako da ti objasnim da nikad nećemo činiti preslik ili nadopunu, da ti objasnim kako ne dovršavaš moje stihove pjevane u kupaonici. Nikako da ti nacrtam da sam pećnicu iznutra morala dirnuti prstima da idući put znam pametnije. I da sam morala iskriviti svoja osjetljiva leđa da cvijeće nahranim. Nikako da ti objasnim da i mene treba hraniti da procvjetam kraj nekoga, a ti mi kažeš da bi me držao kao kap vode na dlanu...vjerojatno sklopljenog u šaku.
I pitaš me zašto te ne gledam u oči, a svakog tako gledam - istina. Ali zaboravljaš da mi se petljaju trepavice od nepremostivih horizonata.

Ja sam izabrala da ti odem i da ti prije toga krivnju uguram u lijevi džep. Pa kad skočim sa dvanaestog kata horizonta - ne boj se, Zemlja je okrugla. To je samo tvoj kraj oka, ne i moga. Meni ćeš uvijek biti početak kojeg sam srezala u korijenu. Tebi ću uvijek biti kraj koji ide na tvoj račun - ako jednom provjeriš što nosiš sa sobom - dok nosiš pitanja na ramenima kao ruksak antisnova i surove stvarnosti.
Izabrala sam pa ti više ne dolazim. Našla sam brod kad sam pala pa sam otplovila. Ne mogu ti prstom pokazati. Zemlja je zakrivljena pa me ne vidiš.
Našla sam svoj otok okupan najljepšim plažama. Potopila sam brod koji mi ga je pokazao. Sad sam zapela. Ne traži me. Ne vraćam se.

Razumiješ me?

I tebi puca koža, kopa jarke pedalj široke nalik na notna polja u koja se onda utiskuju melodije od kojih mi prsti plešu i u snu?

I tebi se reže koža? Tamo negdje oko bedara i natkoljenica da si ispiše rečenice koje nikad ne smije zaboraviti, a sve one buduće šara krvavo po leđima iglama? Pa šaka poleti i razbije svako zrcalo i svaki prozor i svaki izlog koji joj se približi da ne otkrije što je sutra?

I tebi se petljaju trepavice kad ne gledaš pa se bojiš previše spavanja?

I ti kradeš sva svoja jutra i daješ ih slovima koja ti se čine suviše stranima i nemaju baš nikakvog smisla dok nakon kraja ne napišeš prvu rečenicu i ne predomisliš naslov prije nego ga potpuno izbrišeš pa tuđi smjestiš iznad onog „svog“ pisma koje ne potpisuješ?

A reci mi...jesi li si ikada davao imena pa tim dijelovima dao ljubavi koliku nitko sebi nije znao udijeliti? I gledaš li se prijeko u svim plohama u kojima nema tvog odraza kad pogriješiš?

I hodaš li ravno, po izmišljenim crtama da ne pogaziš zemlju dok vježbaš život na svom trapezu?

Jesi li se odrekao reprize i svaki - drugi put za redom - uzeo sebi za zlo umjesto drugima?

I jesi li naučio odmrsiti one trepavice koje su se uvile s vrhovima kose u čvorove?

Jesi ikad hodao šumom i brao borovnice pa se onda pregledavao satima? I ne zaboravi da zbog slomljene šake nemaš zrcala. A da su ti prsti tupi od pećnica. I krivi od pisanja. I porezani od razbijenih tanjura.

Oko moje,
Nadopiši svakom komplimentu koji mi pošalješ preko sedam mora moj zaključak
Mane se vole
Savršenstva te prođu.

Mane, sunce moje, one se vole. One se pamte. One su savršenstvo. Inače bismo svi bili jednaki pa bi volio sve kao što navodno voliš baš jedino mene.
Nadopiši svakom komplimentu po jedan smrti grijeh i postavi ispod crtu. Ja ću potpisati za razliku od svojih pisama.
Ubila sam. Ubila. I ne gledaj kao da ne vjeruješ. Jer jesam. Ubila sam lijevim dlanom svaki tvoj pokušaj zbližavanja. I glasom dotukla sve tvoje obojane snove koje mi uvaljuješ kao slatko grožđe.
Ti još nisi naučio da ne znaš živjeti svoje snove, a ja te godinama gledam kako ubijaš moje. Nisi još naučio kako da ostvariš što poželiš jer puštaš da te tuđe ponese, da te odnese, da te napiše. I bojaš snove, slikaru moj. Vjeruj meni koja se nikad nisam pomirila sa svojim riječima, a svaki bi mir bio smrt našem zajedničkom pisanju, nećeš moći svoje paralele - sa mnom ili bez mene - spojiti ni u beskonačnosti...
...Čak ni da nam se svemir još jednom pijan nakrivi.

U lijevom džepu ti stoji da nikad nećemo moći iz mojih pisanih izmišljotina.
U mom desnom stoji istina o tome kako sam nestalna pobjegla od tvoje ovozemaljskosti.

...
Ne znaš ti, mili, koliko ja mogu lagati.

Prezent

(Ma rekli su mi svašta. Svašta su mi napričali. O svojim kulama. I o kartama. I kako se to dvoje senzibilno spojilo nespojivo u urušivo.

Ma svašta su govorili. I prepričali sto i jedan život. I dodali su koju notornu. I umotali u sjajni papir, nalijepili kupljenu mašnu.

Ma uspjeli su puno toga. Podigli kredite. Izgradili snove. Dozvali nepostojeće.

Ma jesu, vidjeli su svijet. I vidjeli su karte izgubljenog blaga. Kupili ga. Prodali ga.)
Život ti dođe kao putnik koji te sveže oko gležnja pa te vuče za sobom, htio to – ne htio. (Ideš dalje. Ideš. Letiš. Padaš. Kontroliraš. Pratiš. Vodiš. Gubiš. Opet letiš.
I čupaš perje.

Misle krila su dovoljna. Ali nisu. Da nije neba – i – da nije perja – ma ništa od leta, ništa od visina.)

I misle jarak je dovoljan da padneš. Ali dlanovi i koljena – na njih se zapravo pada – makar na šesti sa sedmog oblaka.

(I dozidat će si sreću na trusna područja. Izliti temelje. Zaključati vrata. Ali krtica će doći iznutra, iz popucanih temelja. I narušit će ravnotežu.

I žalit će se na sutra. Jer će tom sutra biti narušena statika. A neće vidjeti preksutra.)

Ma
Samo hoću reći
Hoću reći da
Da je jednom trebalo živjeti
Od prvog do zadnjeg dana
Prodano ili kupljeno
I ne birati prijedloge...i ne birati veznike
Jer na kraju...
U konačnici...
Ma drže te veznici koji ti skupe kosu u pletenicu
I ispravljaju te oni koji ti rastavljaju čvorove u lepršave pramenove.
U konačnici....
Na te stave jedni prijedlozi
Ispod te spuste neki drugi
I...
U konačnici...
Trebalo je živjeti. Od početka do kraja.
Manje pričati. I više živjeti.

Priča sam se naslušala. Ali rijetko viđam da se netko prejeo proljeća i da se istopio od sunca i da se valjao u blatu poslije kiša i da se pretvorio u labuda od leda
I nakon toga došao s juga.
I otišao mu
I došao opet
I otišao mu
I došao opet

Hoću reći
Nestala su proljeća
I izgubile se jeseni
Jer smo pomiješano ljeto i zima
I jer smo se proželi u osrednje
I zaboravili kvartalne sreće
I zaboravili sve.

Ma hoću reći
Trebalo je živjeti
U prezentu.
Nikad u futuru bez prezenta.
Nikad za perfekt bez futura.
Treba živjeti.

Landing. Grounded.

Možda me zaustave na kolodvoru. I možda zato brže kucam i brže dišem i brže gazim. Jer možda me zaustave.
A možda je doista trebalo birati kolodvor, a ne zračnu luku. Jer možda tamo ne zaustavljaju.

Ovako znam da hoće...znam da hoće

Pitat će me kuda?
A ja ću im reći doma.
...a oni će me pitati...
Pitat će me...gdje Vam je viza
U svojim odorama, sa svojim pogledima, sumnjičavo i s mojom isteklom putovnicom u ruci
Pa će ponoviti pitanje
A ja ću šutjeti...ili ću reći...doma

A oni će reći nešto poput znate li da se ovdje smijete zadržati samo tri mjeseca (ili je bilo devedeset dana? Ne znam...)
A ja ću...valjda ću slegnuti ramenima
...i misliti...misliti zašto nisam naučila lagati
(Znate...bilo je tragično.
Išla sam planinariti
Bez karte i na mjestu bez putokaza
...
I slomila sam nogu kad sam pala
...
I nisam imala signala (pa nikog nisam zvala)
I rana se inficirala do kosti
I skrpala me temperatura...kao hlače napukle na koljenu...
...
I onda su me primili vukovi
(ili medvjedi?)
(ili divlji konji? Kažu da se sami liječe ljekovitim travama...)
I ja sam tako živjela, znate,
Daleko od Vaše države, u dubinama njene prirode
...
Hoću reći...nije mi bila namjera)

I onda će mi objasniti...znate, morat ćemo Vas deportirati
A ja ću sklopiti oči da jednom zakolutam u ime besmisla

I nemojte se više vraćati
A nisam ni mislila...

I možda je trebalo birati kolodvor
Jer ovdje, na mjestu s natpisom zračna luka...ovdje provjeravaju prtljagu
I provjeravaju putnike

A moji koferi...olovni i teški... moja prtljaga...opasna po društvo
Pa će mi reći...ovo niste smjeli ni unijeti
...a ja ću misliti zašto drama ako želim iznijeti
Pa će mi vaditi komad po komad
Iskapano more u bocama koje vraćam izvoru

I uzet će mi tekući dušik da me skinu s leda...
Da iskapam još bocu, dvije
Pa da se razlijem kao opasna po društvo nasred reda ispred detektora metala
I kad dođem, onako preostala, i odložim ručnu prtljagu
...koja prelazi sve dopuštene težine...ali ja u rukama moram nositi sve bitno najbitnije...a toga doista ima...ima puno
...onda ću im zasvirati da se svi alarmi popale od mojih džepova
I kad me izvuku iz vlastite kože jer ništa nisu našli
I shvate da sam sva ne samo okusa nego i sastava tekućih kovina
...provući će me kroz još tri kontrole kao smrtnog neprijatelja da me vrate...u boci, dvije...do izvora
A deportiraju valjda vezanih ruku...

I prije nego mi kažu i ne vraćajte se više...po mogućnosti nikada...
Izvući će mi iz kofera ono što se ne smije, a što sam ipak kupila
Ne smije jer sam rekla...onda...prije lažnih vukova i planina

A ja košulje ne kupujem i ne nosim
Jer kad je ova priča u pitanju
One mi se kopčaju na leđima.

Pa će mi je obući onako kako spada...jer se na njoj lijepo vidi da je etiketa kraj najvišeg gumba
Pa će mi je obući onako kako spada...iako je gumenim rukama i sama znam kopčati na leđima
A to što se trebalo kopčati oko grkljana
U zrcalu...će izgledati...kao da tako treba.

I onda ću poletjeti...

...da dođem kucati na svoja vrata
Umorna
Teških očiju
I najtišim riječima
Jer kad bježim u krug samo tražim svoja izgubljena polazišta.

Kad bježim u krug samo tražim svoja izgubljena polazišta
Najtišim riječima
Teških očiju
Umorna
...da dođem kucati na svoja vrata.

Tako danas ljubim

(1:07 - 2:12)

I onda navečer…

Navečer odem tamo. I ima ona jedna stijena niz koju se možeš spustiti pa dolje možeš noktima zgrabiti samoću i svući sve sa sebe – ništa se ne vidi – iako…danas radije ne idem dolje. Možda jer nemam što svući, možda jer sam gola do misli. Možda je bolji pogled odozgo.



I desno…Sunce…pošlo da poljubi Otok i da se cijelu noć igra skrivača nepozvano dok nekom negdje – tamo – grije dan.
I sjedim, stijena je topla zagrljaja…i kad pružim prst skoro pa se mogu uhvatiti za tu plavu kosu što mi je bacilo.
I skoro pa dođem do Otoka i horizonta i – tamo – ali samo skoro.
A ono me gleda ženski, nježno
(možda jer prodajem foru da sam frajer)
(možda jer misli da frajeri na to padaju)
(možda nema veze sa mnom nego flerta s Mjesecom)
(možda)
Pružilo mi je prste svojih zraka i gledam…gledam…i skoro ih dohvatim…



A neki se vjerni Ribar davno zaljubio i stiže kosama uvečer.
I voli ih uvečer
Onako kako se ljubavnici vole
Po razvodnjenoj crti između dana i mraka
Kad se Sunce i Mjesec napiju od treptanja i kad zaborave šaptati svijetu što su ionako previdjeli dok su se valjali za plahtama Holiday (Inn) Oblaka.
I Ribar je odlučio…pa je promijenio kurs uz pomoć sedam pokvarenih kompasa koje nije ni pogledao.
I kad ga Sunce već ne voli, ta barem mu može ruinirati aferu s Otokom
Pa je usmjerio brod ravno prema bačenoj kosi.



I pijan i lud od ljubavi provom će ravno u vlasi te usplahirene, valovima razbarušene kose
…i bacit će mrižu…
…bacit mrižu
Da ga zauvijek zadrži.



Ali dama je - dok tu igru bivših ljubavnika i nepotpunih bajki promatra svjesna ishoda - odlučila skratiti kandže i dići ruke od vrhova
…plave kose što mi je bacila
…pa je turpijom skratila (što je mogla) da se uzme i moru neposlušnom što Ribara pijanog ne potopi.











…ali…kad dobiješ što želiš…odjednom si mudriji…
Pa ponekad zaključiš da ti nije trebalo što si tražio
Da ne želiš što si dobio.

I dok je kose motalo u neku neurednu pletenicu koju će rasplesti u valovito toplo poslijepodne nekom drugom dijelu svijeta
…Ribar je stao.



Stao na mjestu blizu horizonta…a daleko…
Stao kao točka – nebitna i neprepoznatljiva.
Stao i gledao kako nestaje…



Stao i ostao…bacio mrižu…ostao uloviti more…svojim kišama isprepletenim.

A ja sam shvatila da sam zaboravila pružiti ruku…na vrijeme…kosama plavima.



Sjećaš li se slanih usana…
Vrata
Prstiju
Trepavica

Zovem vjetar da mi raspleše i razigra haljinu
I posoli žednoj usne kad me valom zapljusne.
Tako danas ljubim.

I gave up dreaming for a while

Razradila si strategiju za sve, a sad kad se povlačiš rušiš sve za sobom. To se tako ne radi.
Bitku možeš izgubiti, ali treba ti strategija za povlačenje. Da se možeš vratiti.



Potpisala sam sve, ali mirovne ugovore neću.
I ako je biti svoj na svome pobjeći glavom bez obzira, a to znam...
Onda ne da bježim glavom bez obzira nego sam se već izvukla iz rova i doputovala na drugi kraj Mliječne staze
A prije toga sam Zemlji promijenila putanju
I izbrisala sve izračune da je ljudi vrate na pravi put.

I ako to Sunce nisam zaslužila,
Onda ću si naći neko novo,
Smjestiti se dovoljno daleko da me ne sprži
I dovoljno blizu da se ne zaledim.

Što možeš učiniti da se vratiš, ako se predomisliš?

Što mogu učiniti...
Ako se predomislim...

Prefarbat ću zidove u bijelo, ako mi treba novi dom...ali neću iste.
I zgulit ću sve podove i porazbijati sve pločice...ovaj put ne čašom nego čekićem.
(I neću dvaput razmisliti.)
Uselit ću se na zemlju
I dignuti kamen po kamen nove zidove
I slamku po slamku napraviti propusni krov.

I onda ću se poleći na perje novoga
I kuhati na vatri novih misli
I ukrasiti se perlama nanizanih riječi
Jednom kad opet progovorim.

A do tad ću si pisati svoju nepostojeću strategiju
Netaktizirajući
I jednim sljepljivanjem usana
I utonuti u sto i jednu knjigu nepostojećih života

Jer vrijeme od jedne točke boli,
A od druge zacjeljuje.

A oni koji uspijevaju zaboravljati
Imat će tu prednost vještine brisanja
Dok ja čekam da mi izraste četvrta mudrost
...a znam da neće...znam da neće...
Jer se svi rezovi vješto skrivaju iza imena koje službeno ne nose
I jer ću samo patiti od onoga što će me na kraju koštati kojeg šava.

I ako mi ovih dana natekne obraz...a hoće
(jer je treća sreća, a četvrta nije)
Neće to biti od rasta pameti koju sam bacila u bunar želja -
Bit će to od još jedne mudrosti kojoj nije mjesto kraj mojih riječi
Dok jednom opet ne progovorim.

Iva Ušćumlić Gretić: "Duhovi"

Jel se to jede? (Ako se ne jede, ne zanima me) – stara fora (koju moj bivši koristi ozbiljno, a većina preostalih ljudi na planeti u šali) za označavanje primarnih i sekundarnih ljudskih potreba. Primarna je naravno hrana. Bez svega ostalog se može. Rekla bih: bez ovog se ne bi trebalo htjeti moći.

Sad vas mislim voditi u neke vode koje mi nisu...hm...uobičajene? Nijedno mi pisanje nije uobičajeno, ali recimo da vas vodim u nešto što ću zvati nepreferiranim područjem. Plivat ćemo malo u vodama recenzije. I reklamiranja. Bit ću nešto poput sponzora (opet sam frajer u duši...danas sam se ustala na tu nogu)

Da biste shvatili o čemu pričam, šetat ćemo malo po prošlim (iako ne tako davnim) danima pa se možda u jednom trenu bacimo u (the) More...a možda budemo plivali i sasvim drugačije...
Pa evo...

Što je bilo...

Bilo je to da sam pisala (sad vam, na vašu opću žalost ili veselje slijedi i povod nastanku mog bloga) i u jednom je trenu to moje pisanje te moje priče došlo do one točke kad zbilja treba nešto napraviti. Puno toga je bilo napisano i trebalo je utući posljednje i najdublje dijelove emocije što mi onda i jest i nije pošlo za rukom. Svrbili su me prsti...kako to već biva...trebalo je ono što sam kao pisala tako bezveze (što je laž jer sam pisala samo jer sam to morala napisati) srediti do kraja i uobličiti u cjelinu jer...ja sam svoju priču pisala u pitajbogakoliko dokumenata umjesto u jednom. I onda sam fino, kako to inače volim raditi sa stvarima koje me prerastu, stala. I došla na blog. I čitala. I...uslijedilo je ono „hoću to“.

Bože, ljudi na tom blogu i njihovog pisanja...a ja sam kopala jednom-dvaput tjedno po knjižarama, što pravim što internetskim, u potrazi za dobrom knjigom...a ljudi na tom blogu...i pisanja na tom blogu... zašto nisam došla ranije? To mi se pitanje nametnulo. I svrbe ti prsti i kažem pisat ću tu kad već stojim s pričom na mjestu. I krenem pisati. I kaže meni Iva Ušćumlić Gretić (i, ne, ne možete naći taj post jer ga više nema) ja bih te čitala. I piše ona taj svoj blog. I pišem ja taj svoj blog. I oduševi me ta žena onako...onako...ne mogu vam ja to sad objasniti.
I onda krenu mailovi... i kaže ona: Napisala sam knjigu.Napisala u dva mjeseca. Morala sam. Natjerala me da je napišem. (Ne smijem ovo staviti pod navodnike jer sigurno nije istina baš od riječi do riječi...ali poanta je ista.) I čitam ja te njene riječi i mislim si kako točno znam što misli time jer...jer eto...točno znam kako je to kad te priča natjera da je napišeš, ma kakva bila...naprosto si lud i ne misliš normalno i ne misliš svojom glavom i isprekida ti svakodnevicu. Moraš pisati.

I kaže ona meni...knjiga ide u svijet. I ja, već oduševljena i njenom pojavom (digitalnom jer ženu nisam ni vidjela ni čula) i njenim pisanjem i sasvim neupućena u tematiku i sve ostalo, poskočim od sreće u sebi - kao da mi je sestra rekla da izdaje knjigu - tako otprilike poskočim od veselja što njena priča pronalazi put u svijet.

I onda je dobijem u „ruke“. I sad ide priča zašto ne volim recenzije. Da ih volim – ona bi bila prva koja bi dobila moju recenziju, ali eto...
Mislim da bi se recenzije trebale svoditi na ocjene. Od jedan do pet, kako je to uobičajeno na internetu kad se knjige ocjenjuju. Kad čitam recenziju, one s lošom ocjenom – ionako ne čitam, one s dobrom ocjenom – o njima ne želim znati ništa. Baš ništa. A to ti recenzija ne dopušta. Nikad se ne sastoji samo od mišljenja nego ti oda i dio priče. A knjige...to su posebni životi u koje bi čovjek trebao uroniti neupućen. Najbolje su one koje ti netko preporuči, a da ti ništa ne kaže o njima. Zašto? Jer se oduševiš baš svime neznanim (sam). I jer nemaš očekivanja. I jer nemaš ništa. Imaš samo tu knjigu u rukama i na tebi je da uroniš i zavoliš svaku stranicu. Kad hvalisam knjigu, uvijek se trudim hvalisati je na taj način...suptilno se praveći da nemam mišljenje o njoj. Suzdržavam svoje odlična je knjiga, predobar mi je ovaj ili onaj dio. I tako sam dobila ovu knjigu – bez oznaka vremena radnje, bez kratkog sadržaja. Neupućena.
I, Iva me slomila tom pričom.

Neki dan sam je T. dala u ruke i rekla čitaj. Rekla je

To ja smatram dobrim povodom za čitanje. Dalje me uopće ne zanima o čemu se radi. Toliko realno da je teško povjerovati da je fikcija znači da će te priča dignuti sa sobom na sedmo nebo ili će pokopati sa sobom. I u tom je sva poanta. Tako vam želim izložiti ovu knjigu. Jer će vas pokopati. Sasvim potpuno apsolutno totalno – ostat ćete sve, samo nećete ostati ravnodušni. Nećete moći. Nećete znati (kako). Zaklopit ćete je i znati da se svijet mijenja vlastitim činima. Zaklopit ćete je i znati da su ponekad riječi, a ponekad šutnje dovoljne, ali je poanta uvijek u istom (i sad opet ne mogu citirati što je Iva sinoć na svojoj promociji točno rekla...ali rekla je otprilike):



Kad bih vas mogla natjerati da me poslušate...a ne mogu...a htjela bih...rekla bih vam da ne čitate kratki sadržaj, da ne čitate što su portali rekli, što je Iva rekla, što je tko god rekao. Kad bih vas mogla natjerati da me poslušate, rekla bih vam da je uzmete i da je pročitate. Da naprosto ne čitate ništa o njoj, da čitate nju.
I kada biste me pitali zašto, onda bih vam pričala o Ivi. Ne o čovjeku-Ivi i njenom životu nego o onom fragmentu koji je u svakoj pori njenog života. Pričala bih vam o Ivinom pisanju. Ne o toj priči, ne o sadržaju, nego o njenom načinu.

Dakle...kad biste me pitali zašto, ja bih vam rekla ono što sam joj jednom prilikom rekla napisati. Rekla sam joj pisat ću ti kakva si. Jednom ću ti napisati kakva si.
I to je odgovor na „zašto“ kad su Duhovi u pitanju i to je odgovor na svako „zašto“ za sve što će Iva jednom izdati jer, vjerujte, ovo nije i ne smije (ako je već prvo) biti zadnje što smo od nje dobili u tiskanom izdanju.
Iva rastopi vrijeme. Ona ga rastopi na način koji ću sad opisati ne znam čijim riječima, ali ću tog nekog ipak polucitirati – užari pustinju dok pijesak ne postane staklo. Tako Iva rastopi vrijeme. Jer...ona vam da pojam, sliku, trenutak – i onda vas šeta u emociji i vremenu i čovjek izgubi svaki pojam o istome. Ivine riječi čitatelja uzmu za ruku i vode naprijed i vode nazad, bez da zna da mu se to uopće dogodilo. Ostave vas u dubokoj emociji – kojoj god, a sigurno nije uvijek jednostavna i sigurno je da treba u nekim trenucima čitanja nemati želudac da biste to mogli bez posljedica sažvakati. Ona je puna boja i zvukova i mirisa. Njeni likovi svi imaju svoje naglaske, svoj tempo izgovaranja i svoje jasno izražene karakterne crte, stvarni su. Stvorila ih je da budu stvarni.

Kroz priču se provlači glazba (i na kraju imate i popis tih pjesama) i neću vam reći na koji se način provlači glazba jer bih si zamjerila pisanje spoiler-recenzije. Provlači se glazba i sinoć nam je pričala koliko joj je ta glazba bitna jer je uvijek okružena glazbom. A što je moja T. rekla dok je sjedila sa mnom na promociji (i koja je pročitala knjigu jer sam je ja natjerala neodavanjem sadržaja i stavljanjem romana na njen stol)? Vidiš, meni knjiga uopće nije imala zvuk. To je, naravno, rekla nakon što je autorica rekla kako su joj drugi rekli da je roman jako glasan i pun zvukova. Ne bi moja T. bila ta koja jest da istu stvar ne promatra iz sasvim druge perspektive...što je...prilično praktično jer bih ostala zakinuta za tu perspektivu da nije nje. Njoj je cijela knjiga imala miris. Pa je naglasila taj miris turske kave. I još koji, ali da izbjegnem spoiler-alert neću vam odati ostale mirise.

Koja mi je poanta pisanja o zvukovima i mirisima ovdje? Poanta je ta što vam želim dočarati da ovaj prvijenac krije u sebi buđenje osjetila na svim razinama. Toliko vam budi mozak da ne zaobilazi ni okrutnosti ovog svijeta. Ovo se čita s knedlom u grlu, s jezom, sa smijehom, sa suzom. Ovo se čita sa bojama i zvukovima i mirisima.

Duhovi će rastaliti svaku ravondušnost u čitatelju i pretvoriti je u emociju.

A oni koji misle da te Duhove - blogerice koja ovdje piše jako dugo, koja je bila novinar i štotijaznamštosvene, koja je napisala libreto koji se domogao leta preko Atlantskog oceana i koji je završio u SAD-u i koja piše uvijek, svugdje i po svemu i već je započela svoj idući roman – žele pročitati, Ivu i Duhove mogu naći u Profilu i zaroniti u njene razvodnjene crte između prošlog-sadašnjeg-i-budućeg i priče-i -sebe.

Facebook profil Duhova

Sjedneš li pokraj mene

Sjedneš li pokraj mene, a nismo se vidjeli ima godina, nemoj ništa pitati. Nemoj ništa govoriti. Sjedneš li pokraj mene, a prošla je godina, nemoj pogledom tražiti, nemoj očekivati moj.

Sjedneš li pokraj mene, suzdrži se. Zadrži za sebe ono što se nije dalo reći. Zadrži za sebe što si tako vješto čuvao za sebe cijelu ovu godinu.

Sjedneš li licem u lice, prsa o prsa, za isti stol, meni nasuprot – sjedneš li mi tako i pružiš li mi ruku - nemoj me pitati čime se bavim. Nemoj me pitati odakle sam. Sjedneš li tako, neka nas upoznaju kao svoj svoga, neka nas upoznaju kao da je prvi put.

Postaviš li pitanje, samo pitanje previše - postaviš li pitanje koje bi moglo završiti upoznavanje - vjeruj da ću otići, vjeruj da će proći i više nego godina. Vjeruješ jer sam to već uradila.

Pa sjedneš li kraj mene - ili još gore - sjedneš li nauprot mene i ne budeš li suzdržavao svoj pogled, ne budeš li obuzdavao pitanja – vjeruj, plakat ćemo, plakat ćemo oboje, cijelu jednu godinu, cijelu godinu za prošlu godinu.

Zato sjedneš li pokraj mene, sjedneš li nasuprot mene i oni nas upoznaju, tvoji, i moji - ako nas upoznaju - ti pruži ruku, reci drago mi je. Reci ne znamo se. Ti pruži ruku i ne gledaj u zjenice, gledaj negdje sa strane, pomjeri fokus i usredotoči se. Usredotoči se na sve osim mene.

I budemo li tako sjedili, ne pretjeruj i ne brzaj. Ostani. Sjedni. Kad se lomimo, onda ćemo lomiti do kraja. Kad se gušimo, onda ćemo daviti do nesvijesti. Sjedni i ne juri. Zaslužili smo. Oboje smo zaslužili da nas dotuče blizina, da nas zgazi ponos, da nas dokrajči gluma.

Zato sjedni. Sjedni za isti stol i posveti se svima, posveti se svima i reci ne znamo se. Jer mi…mi se ne znamo. Za to sam dala ruku u vatru. Punu ožiljaka. Zato mi ne gledaj u dlanove. Ne gledaj u rastopljene dlanove. I zato ne gledaj u zjenice - u moje prepukle zjenice. Gledaj u ono što sam bila davno, što sam bila prešućena, što si bio neizrečeno, što smo bili jednom, što nismo bili više. Gledaj u mene takvu i gledaj u nas takve i reci istinu kad kažeš ne znamo se. Jer prošla je ova godina. I mi se više ne znamo.

Tvoje tajne i tvoje bolove, tvoje muke i suze i poraze – to sad čuva druga, to sad čuvaš drugoj. Moje poraze i moje bolove, moje muke i suze i poraze – to sad razmazujem bijelim dlanovima i ne vidim prepuklim zjednicama.
Samo reci ne znamo se. Pruži ruku i stisni me. Moji prsti više ne osjećaju. Ne osjećaju bol. Izboljeli su. Izboljeli su do kraja. Sad samo tupe. Tupe od ne bivanja. Tupe iz dana u dan bezbolno.

A moje zjenice. Ni one više ne prepoznaju. Ni one više ne znaju. Ne znaju prepukle tko si, ne znaju bezosjetne kakav si. Prepukle te ne prepoznaju.

Pa reci ne znamo se.

Reci glasom svojim. Tiho najtiše ili viči. A ja…ja ću se praviti – pravit ću se da ne znam, da ne poznajem taj glas, da ga se ne sjećam. Pravit ću se da ništa u grudima ne preskače na tu boju glasa. (Ne)znanog glasa.



(svaka sličnost sa stvarnim...znate već)

Zatvaram zagradu

…pa sam si umislila da taj dah…da ima okus
Umislila očima da čujem neizgovoreno
I prstima da pričam priče
…pod jednom uličnom svjetiljkom bez fitilja
Koja se gasi u pravom trenutku
…pod nekom pjesmom
Iako se ničeg ne sjećam.
I zvone mi koraci koji nisu lupali.

I vidim boje u mraku visina jedne noći koja to nije.

I iako cijelo vrijeme pričam da je zimska noć ta koja je svjetlija od ljetne
To sad nema veze s tim jer je proljeće
A ono miče zavjese s prozora noći i šareni nepostojeće oblake
…a za desert je pojelo zvijezde sa šlagom
I iako se prejelo, ostalo je lepršavo
To proljeće koje cvjeta pod nebom.

A ja prstima šaram odgovore po zraku
Na sva ta pitanja koja se nameću nadolazećem danu
I umjesto riječi stavljam dvotočku. I zatvaram zagradu.
I zatvaram zagradu.
I…zatvaram zagradu…

Zašto me nema...

...i što Zagreb zna o tome.
...i koje veze Pariz ima s tim.

Kupila sam si cvijeće... i sad jako moram ignorirati to predivno cvijeće. Ne smijem ga hvaliti. Tu i tamo tek koji čep vode i to je to.
Poklonila sam si šetnju. Da, morala sam nešto napraviti i nakon toga sam se mislila vratiti doma. Kao...sve će trajati 25 minuta – tamo i nazad. Ali nisam. Išla sam voljeti Zagreb. Prekjučer...
Pa sam mu napisala...



Tražiti nešto u gradu u kojem živiš je neobično. Nije samo neobično nego i osuđeno na propast jer...što ćeš naći? Ne postoji neznano. Ne toliko neznano.
Postoje možda izložbe za koje ne znaš, a o kojima te netko (iz drugog grada) obavijesti i...
Možda je negdje došla i proljetna kolekcija haljina za koju ne znaš i
Možda netko negdje živi, a ti ne znaš za taj stan i za te prozore i uopće za bilo što njegovo...pa u taj stan ulaziš kao u minsko polje, ako si u štiklama izuvaš se što prije jer – sve i da je parket star trideset godina – ne želiš praviti svoje tupe rupe u njemu.

No, vratimo se...
Tražiti nešto svoje u svom gradu je ...praktički nezamislivo.
Osim ako se radi o izgubljenom – znaš gdje je tvoje: znaš gdje su ljudi, gdje su mjesta, gdje su ulice, gdje su parkovi, gdje su Su,...gdje. Znaš.
Svoje znaš. Znaš adresom. Znaš kao džep. Tvoje je. Blizu je. I zatvorenih očiju pronalaziš put.

Danima već sanjam Pariz. Pariz...o kojemu sam mislila pisati. Mislila pa nisam jer...Pariz je teško pisati. Teško je opisati kako se kroasan topi u ustima i kakve je boje nebo nad seinom. Pariz je teško pisati. Jer se misli i osjeća.
Ali proganja me jer sam, maratonac, krenula čitati tog Francuza i njegov Pariz. Ne znam je li napisao priču koja radnjom traje dulje od kojeg tjedna.
Njegove su priče Pariz, ljubav, sad.
Sanjam taj Pariz i crvene kišobrane (a imam crveni kišobran) jer je on pisao kišobran. Crven.
I pisao je Saint Germain. Pisao i napisao. I Cafe de Flore.

A ja tražim kavu...kavu da pišem
Pa hodam.
Hodam, a zagrebački kišni dan vrišti jesen na svim jezicima svijeta, samo ne na francuskom.
A ja sam sretna što mi ne pada kiša jer imam crveni kišobran, ali je doma.
I skreće iza ugla žena u crvenom najcrvenijem kaputu na svijetu – gore uskom, dolje širokom.
I opet mislim na Pariz iako nisam ni prestala misliti o njemu.
Prolazim Glavni kolodvor i smiješe mi se staze za pješake, smiješe najširim osmijehom, a ja im okrećem glavu i skrećem desno kraj livade iako moram ravno.



Jer mi trebaju ta stabla, ta trava i sve te prazne klupe.
Jer Zagreb zna kako se pomiriti sa mnom i jer zna kako navući guste sive oblake, a ne zaplakati.
I, glumimo i Zagreb i ja frajere, glumimo kako stojimo uspravni poput onih drvoreda i kako smo poput klupa koje su najsretnije kad im nitko ne sjedne na rub.
I slikam svoj Zagreb da kažem svijetu vidi ga! Ovdje se čak i kraj Ureda za statistiku vjetar pobrine da se europska zastava umota od srama. Ako je europska.
Slikam svoj Zagreb i njegove pokisle ulice i ponosne drvorede.
I tražim svoje mjesto, ono za one s crvenim kišobranom koji je igrom slučaja ostao doma, gdje mu je mjesto.



I hodam Zagrebom.
Tvoj te grad ne može iznenaditi. Tražiti nešto u gradu u kojem živiš je neobično...
I skrećem. Mene odjednom...
Nespremnu...baš kao sa Sunčicom...
Odjednom me okupa miris. A ja vam kažem...mene je netko učio da kiša ima miris, a ja sam se svađala da nema i nema.
Ali mene odjednom okupa taj miris i vrati me u djetinjstvo, toliko davno, kad nisam znala ni čitati ni pisati.
I zatvaram oči usred grada i upijam taj miris kao da stojim nad medenjakom pred božić.
Upijam i imam tri ili četiri godine i velike crvene obraze i razvučen osmijeh.
I s tim Dojmom, velikim dojmom, sjedam i okružena sam ljudima, knjigama, kavom i jednim srcem koje se zabijelilo usred tmurnog dana dok vani pada mrak.



Sa svim tim i bilježnicom da se podsjetim...
Svoj grad ne znaš kao svoj džep
Jer te tvoj grad...
Još te može iznenaditi.
Oh, kako te samo može iznenaditi...
Da mu se čudiš još tjedan dana
I da mu kažeš hvala jer te zna...
Tako dobro te zna.

Pa ti je jutros donio proljeće.



I morala sam se odvesti na kavu jer uz kavu pišem onako kako pišem, koncentrirana na svoje digresije koje me odvedu u pravcu kojim nisam mislila trčati. Ali zaletim se pa trčim baš u tom pravcu
Pa dođem do kraja slijepe gradske ulice i vratim se na njen početak i idem u onom smjeru kojim je trebalo ići.
I morala sam se otklopiti. Morala sam se ušutkati, zabraniti si riječi, one naglas i otvoriti poglavlje nakon zadnjega.
I jesam.
Ranila sam vlastito zadnje poglavlje.
Uostalom, nikad nije ni bilo moje. Pa zašto bi onda bilo moje zadnje.

I tko je rekao da ono što ja pišem treba završiti nečim što ja nisam?
Pa sam neupućena u ono što mislim učiniti krenula u novo poglavlje
I ubila posljednje.
I to mogu.
Ok. Nisam ubila poglavlje. Ubila sam mu pridjev. I sasvim sam sretna.
I sad me nema jer sam u knjižarama podsvijesti i listam enciklopedije. I rječnike. I znanstvene radove. Jer ovaj novi početak...
Ovaj nastavak...
Zahtjevne je naravi.
Nije odlučen.
Zašto me nema...
Jer sam se vratila pred zaplet i krenula pisati preko starih riječi nova poglavlja.

Mjesec se rađao mjesec dana

40 000 km
30 cm kontinenti
Kako-gdje more

Bio jedan mladi planet. Bio u nastanku. Imao putanju, svoje sunce – imao svoju putanju oko svog sunca. Bio taj mladi planet i bio još jedan mladi planet. Imao putanju, svoje sunce – imao svoju putanju oko svog sunca. Bili oni - mladi i užareni - i kružili skoro istom putanjom oko potpuno istog sunca. I bilo neizbježno da se u jednom trenutku - tako sličnih putanja - sudare.

Sudarili se jedan užareni planet i drugi užareni planet. Mladi planeti znaju tako...gorjeti. To je valjda čar mladosti. Ne možeš proći mladost neužaren. Sudarili se oni i nastale stotine razbijotina. I u tim razbijotinama - svačega. I taj planet, taj veći, taj prvi...taj kojeg zovem prvim jer ga svi zovu najbitnijim...imao jezgru. I ta jezgra tog prvog planeta privukla te razbijotine meteoritske...ne znam naziv lebdećoletećih komada razbijenog planeta...i u tim razbijotinama bilo metala. I planet ih u jezgru usisao...dobro, možda nije usisao nego se stopio s njima... I metali tog razbijenka, mladog planetca povećali prvobitnu jezgru tog prvog planeta...Zemlje.
= priča o razbijanju
Iliti Kako je mjesec ojačao Zemlju.

Mjesec se rađao mjesec dana.
Ovo sad nije pjesnički izričaj. Tako je jučer rekao znanstvenik. Ne. Ne znam ime. Mjesec se rađao mjesec dana.

Kad smo kod Mjeseca i mjeseci...
Jeste li ikad razmišljali o nelogičnosti podjele godine na baš dvanaest mjeseci umjesto na trinaest...po Mjesecu? ...i to jednakog trajanja...

Vratimo se na priču...
Mjesec se dakle rađao mjesec dana. Željezo „Mjeseca“...ili...bolje reći pretka Mjeseca...drugog planeta...povećalo je središte Zemlje. Zato je Zemlja tu gdje jest... u ovom svemiru... takva kakva jest.
Preostali razbijeni komadi stopili su se u Mjesec,
Rođen u mjesec dana.

Zemlja bi bez Mjeseca možda bila Mars.
Opet, ovo nije pjesnički...kaže znanstvenik tako. Iako...provjereno znam da nije putovao kroz vrijeme. Dobro, ne znam provjereno, ali mislim da nije putovao kroz prošlost Marsa da provjeri.
Zemlja bi bez Mjeseca možda bila Mars.
Mars nikad nije imao stabilizirajući Mjesec.
Vidite li umni potencijal ovih znanstvenih izjava?

Mars je, naime, planet od kojeg se očekivalo najviše.
Da. Zbog tih i tih razloga. Voda. Udaljenost. Ovoono.
Mars je mogao imati život. Mars je najbolji potencijalni kandidat za život. Ali nije stabilan. Nikako da se smiri. Taj Mars...nikako da nađe unutarnji mir.

Kaže...
Na Zemlji je život preuzeo kontrolu nad okolinom. Bilo bi života i bez Mjeseca, ali život ne bi preuzeo kontrolu nad okolinom.

Shvaćate? Zemlja bi bila nestabilna.
Ok... Ovo nema puno veze sa shvaćanjem. Ovo ima veze s vjerovanjem znanstvenicima koji govore kao da su pjesnici, a ne znanstvenici.
...meni je to razlog više da im vjerujem na riječ...
I da stvorim svoju metaforu. I analogiju. I uopće...da sve to hiperboliziram.

Bilo jednom zrno...
Zrno mljeveno...
I kraj zrnca bilo još takvih...mladih užarenih zrnaca.
I ta su zrnca, mladost kakva jest, bila užarena.
Spržila su se i stopila.

Bila jednom žena...
Žena s mlincem i sprženim zrncima...
Sjedila je i vrtjela u smjeru kazaljke na satu...
I izmrvila je spržene mladosti dok se nisu spojile u smjesu.

Bila jednom voda...
Voda potrebna za život
I, mladost kakva jest, ta voda je ključala.
I, ljudi kakvi jesu, zalili su kavu vrućom vodom
U aparatu
Preko filtera.

Treba mi turska kava.
Bez filtera.
Puna taloga pri dnu šalice.
Stabilna sa svojom vodom.

Kažu Zemlja ne bi bila što jest da nije Mjeseca.
Mjesec djeluje stabilizirajuće na Zemlju.
Mjesec...oseke i plime...
I samo najsenzibilniji senzori...a ja takve imam, na sreću i štetu...mogu snimiti još jednu promjenu koja se događa svakih svi znamo koliko sati –
Kontinenti se podižu i spuštaju, zajedno s morem,
Jer ta smeđa zemlja žedna ne može bez svoje kapi i prati je u stopu.
Kontinenti se podižu i spuštaju trideset centimetara,
A moji senzori sve to bilježe.
Udah. Izdah. Udah. Izdah.
Pišemo svako trčanje zemlje za morem.
Pišemo svako dizanje mora za Mjesecom.
Pišemo svako Mjesečevo povlačenje Zemlje za sobom.
I svako puštanje.

Treba mi Mjesec jer u meni ima života.
Na Zemlji je život preuzeo kontrolu nad okolinom.
Bilo bi života bez mjeseca
Ali život ne bi preuzeo kontrolu.

Imam potencijal jednog Marsa.
Imam uvjete jedne Zemlje.

40 000 km
I Mjesec se udaljava od Zemlje.
Jasno vam je što to znači...

Treba mi sudar.
Mjesec mi je na 400 000 km.
Ne treba mi meteor koji je uništio dinosaure i zagrijao Zemlju na više od 200 stupnjeva u tek nekoliko sati.
Treba mi sudar planeta da povećam svoju jezgru.
Djeluje stabilizirajuće.