Tako danas ljubim

(1:07 - 2:12)

I onda navečer…

Navečer odem tamo. I ima ona jedna stijena niz koju se možeš spustiti pa dolje možeš noktima zgrabiti samoću i svući sve sa sebe – ništa se ne vidi – iako…danas radije ne idem dolje. Možda jer nemam što svući, možda jer sam gola do misli. Možda je bolji pogled odozgo.



I desno…Sunce…pošlo da poljubi Otok i da se cijelu noć igra skrivača nepozvano dok nekom negdje – tamo – grije dan.
I sjedim, stijena je topla zagrljaja…i kad pružim prst skoro pa se mogu uhvatiti za tu plavu kosu što mi je bacilo.
I skoro pa dođem do Otoka i horizonta i – tamo – ali samo skoro.
A ono me gleda ženski, nježno
(možda jer prodajem foru da sam frajer)
(možda jer misli da frajeri na to padaju)
(možda nema veze sa mnom nego flerta s Mjesecom)
(možda)
Pružilo mi je prste svojih zraka i gledam…gledam…i skoro ih dohvatim…



A neki se vjerni Ribar davno zaljubio i stiže kosama uvečer.
I voli ih uvečer
Onako kako se ljubavnici vole
Po razvodnjenoj crti između dana i mraka
Kad se Sunce i Mjesec napiju od treptanja i kad zaborave šaptati svijetu što su ionako previdjeli dok su se valjali za plahtama Holiday (Inn) Oblaka.
I Ribar je odlučio…pa je promijenio kurs uz pomoć sedam pokvarenih kompasa koje nije ni pogledao.
I kad ga Sunce već ne voli, ta barem mu može ruinirati aferu s Otokom
Pa je usmjerio brod ravno prema bačenoj kosi.



I pijan i lud od ljubavi provom će ravno u vlasi te usplahirene, valovima razbarušene kose
…i bacit će mrižu…
…bacit mrižu
Da ga zauvijek zadrži.



Ali dama je - dok tu igru bivših ljubavnika i nepotpunih bajki promatra svjesna ishoda - odlučila skratiti kandže i dići ruke od vrhova
…plave kose što mi je bacila
…pa je turpijom skratila (što je mogla) da se uzme i moru neposlušnom što Ribara pijanog ne potopi.











…ali…kad dobiješ što želiš…odjednom si mudriji…
Pa ponekad zaključiš da ti nije trebalo što si tražio
Da ne želiš što si dobio.

I dok je kose motalo u neku neurednu pletenicu koju će rasplesti u valovito toplo poslijepodne nekom drugom dijelu svijeta
…Ribar je stao.



Stao na mjestu blizu horizonta…a daleko…
Stao kao točka – nebitna i neprepoznatljiva.
Stao i gledao kako nestaje…



Stao i ostao…bacio mrižu…ostao uloviti more…svojim kišama isprepletenim.

A ja sam shvatila da sam zaboravila pružiti ruku…na vrijeme…kosama plavima.



Sjećaš li se slanih usana…
Vrata
Prstiju
Trepavica

Zovem vjetar da mi raspleše i razigra haljinu
I posoli žednoj usne kad me valom zapljusne.
Tako danas ljubim.