Iva Ušćumlić Gretić: "Duhovi"

Jel se to jede? (Ako se ne jede, ne zanima me) – stara fora (koju moj bivši koristi ozbiljno, a većina preostalih ljudi na planeti u šali) za označavanje primarnih i sekundarnih ljudskih potreba. Primarna je naravno hrana. Bez svega ostalog se može. Rekla bih: bez ovog se ne bi trebalo htjeti moći.

Sad vas mislim voditi u neke vode koje mi nisu...hm...uobičajene? Nijedno mi pisanje nije uobičajeno, ali recimo da vas vodim u nešto što ću zvati nepreferiranim područjem. Plivat ćemo malo u vodama recenzije. I reklamiranja. Bit ću nešto poput sponzora (opet sam frajer u duši...danas sam se ustala na tu nogu)

Da biste shvatili o čemu pričam, šetat ćemo malo po prošlim (iako ne tako davnim) danima pa se možda u jednom trenu bacimo u (the) More...a možda budemo plivali i sasvim drugačije...
Pa evo...

Što je bilo...

Bilo je to da sam pisala (sad vam, na vašu opću žalost ili veselje slijedi i povod nastanku mog bloga) i u jednom je trenu to moje pisanje te moje priče došlo do one točke kad zbilja treba nešto napraviti. Puno toga je bilo napisano i trebalo je utući posljednje i najdublje dijelove emocije što mi onda i jest i nije pošlo za rukom. Svrbili su me prsti...kako to već biva...trebalo je ono što sam kao pisala tako bezveze (što je laž jer sam pisala samo jer sam to morala napisati) srediti do kraja i uobličiti u cjelinu jer...ja sam svoju priču pisala u pitajbogakoliko dokumenata umjesto u jednom. I onda sam fino, kako to inače volim raditi sa stvarima koje me prerastu, stala. I došla na blog. I čitala. I...uslijedilo je ono „hoću to“.

Bože, ljudi na tom blogu i njihovog pisanja...a ja sam kopala jednom-dvaput tjedno po knjižarama, što pravim što internetskim, u potrazi za dobrom knjigom...a ljudi na tom blogu...i pisanja na tom blogu... zašto nisam došla ranije? To mi se pitanje nametnulo. I svrbe ti prsti i kažem pisat ću tu kad već stojim s pričom na mjestu. I krenem pisati. I kaže meni Iva Ušćumlić Gretić (i, ne, ne možete naći taj post jer ga više nema) ja bih te čitala. I piše ona taj svoj blog. I pišem ja taj svoj blog. I oduševi me ta žena onako...onako...ne mogu vam ja to sad objasniti.
I onda krenu mailovi... i kaže ona: Napisala sam knjigu.Napisala u dva mjeseca. Morala sam. Natjerala me da je napišem. (Ne smijem ovo staviti pod navodnike jer sigurno nije istina baš od riječi do riječi...ali poanta je ista.) I čitam ja te njene riječi i mislim si kako točno znam što misli time jer...jer eto...točno znam kako je to kad te priča natjera da je napišeš, ma kakva bila...naprosto si lud i ne misliš normalno i ne misliš svojom glavom i isprekida ti svakodnevicu. Moraš pisati.

I kaže ona meni...knjiga ide u svijet. I ja, već oduševljena i njenom pojavom (digitalnom jer ženu nisam ni vidjela ni čula) i njenim pisanjem i sasvim neupućena u tematiku i sve ostalo, poskočim od sreće u sebi - kao da mi je sestra rekla da izdaje knjigu - tako otprilike poskočim od veselja što njena priča pronalazi put u svijet.

I onda je dobijem u „ruke“. I sad ide priča zašto ne volim recenzije. Da ih volim – ona bi bila prva koja bi dobila moju recenziju, ali eto...
Mislim da bi se recenzije trebale svoditi na ocjene. Od jedan do pet, kako je to uobičajeno na internetu kad se knjige ocjenjuju. Kad čitam recenziju, one s lošom ocjenom – ionako ne čitam, one s dobrom ocjenom – o njima ne želim znati ništa. Baš ništa. A to ti recenzija ne dopušta. Nikad se ne sastoji samo od mišljenja nego ti oda i dio priče. A knjige...to su posebni životi u koje bi čovjek trebao uroniti neupućen. Najbolje su one koje ti netko preporuči, a da ti ništa ne kaže o njima. Zašto? Jer se oduševiš baš svime neznanim (sam). I jer nemaš očekivanja. I jer nemaš ništa. Imaš samo tu knjigu u rukama i na tebi je da uroniš i zavoliš svaku stranicu. Kad hvalisam knjigu, uvijek se trudim hvalisati je na taj način...suptilno se praveći da nemam mišljenje o njoj. Suzdržavam svoje odlična je knjiga, predobar mi je ovaj ili onaj dio. I tako sam dobila ovu knjigu – bez oznaka vremena radnje, bez kratkog sadržaja. Neupućena.
I, Iva me slomila tom pričom.

Neki dan sam je T. dala u ruke i rekla čitaj. Rekla je

To ja smatram dobrim povodom za čitanje. Dalje me uopće ne zanima o čemu se radi. Toliko realno da je teško povjerovati da je fikcija znači da će te priča dignuti sa sobom na sedmo nebo ili će pokopati sa sobom. I u tom je sva poanta. Tako vam želim izložiti ovu knjigu. Jer će vas pokopati. Sasvim potpuno apsolutno totalno – ostat ćete sve, samo nećete ostati ravnodušni. Nećete moći. Nećete znati (kako). Zaklopit ćete je i znati da se svijet mijenja vlastitim činima. Zaklopit ćete je i znati da su ponekad riječi, a ponekad šutnje dovoljne, ali je poanta uvijek u istom (i sad opet ne mogu citirati što je Iva sinoć na svojoj promociji točno rekla...ali rekla je otprilike):



Kad bih vas mogla natjerati da me poslušate...a ne mogu...a htjela bih...rekla bih vam da ne čitate kratki sadržaj, da ne čitate što su portali rekli, što je Iva rekla, što je tko god rekao. Kad bih vas mogla natjerati da me poslušate, rekla bih vam da je uzmete i da je pročitate. Da naprosto ne čitate ništa o njoj, da čitate nju.
I kada biste me pitali zašto, onda bih vam pričala o Ivi. Ne o čovjeku-Ivi i njenom životu nego o onom fragmentu koji je u svakoj pori njenog života. Pričala bih vam o Ivinom pisanju. Ne o toj priči, ne o sadržaju, nego o njenom načinu.

Dakle...kad biste me pitali zašto, ja bih vam rekla ono što sam joj jednom prilikom rekla napisati. Rekla sam joj pisat ću ti kakva si. Jednom ću ti napisati kakva si.
I to je odgovor na „zašto“ kad su Duhovi u pitanju i to je odgovor na svako „zašto“ za sve što će Iva jednom izdati jer, vjerujte, ovo nije i ne smije (ako je već prvo) biti zadnje što smo od nje dobili u tiskanom izdanju.
Iva rastopi vrijeme. Ona ga rastopi na način koji ću sad opisati ne znam čijim riječima, ali ću tog nekog ipak polucitirati – užari pustinju dok pijesak ne postane staklo. Tako Iva rastopi vrijeme. Jer...ona vam da pojam, sliku, trenutak – i onda vas šeta u emociji i vremenu i čovjek izgubi svaki pojam o istome. Ivine riječi čitatelja uzmu za ruku i vode naprijed i vode nazad, bez da zna da mu se to uopće dogodilo. Ostave vas u dubokoj emociji – kojoj god, a sigurno nije uvijek jednostavna i sigurno je da treba u nekim trenucima čitanja nemati želudac da biste to mogli bez posljedica sažvakati. Ona je puna boja i zvukova i mirisa. Njeni likovi svi imaju svoje naglaske, svoj tempo izgovaranja i svoje jasno izražene karakterne crte, stvarni su. Stvorila ih je da budu stvarni.

Kroz priču se provlači glazba (i na kraju imate i popis tih pjesama) i neću vam reći na koji se način provlači glazba jer bih si zamjerila pisanje spoiler-recenzije. Provlači se glazba i sinoć nam je pričala koliko joj je ta glazba bitna jer je uvijek okružena glazbom. A što je moja T. rekla dok je sjedila sa mnom na promociji (i koja je pročitala knjigu jer sam je ja natjerala neodavanjem sadržaja i stavljanjem romana na njen stol)? Vidiš, meni knjiga uopće nije imala zvuk. To je, naravno, rekla nakon što je autorica rekla kako su joj drugi rekli da je roman jako glasan i pun zvukova. Ne bi moja T. bila ta koja jest da istu stvar ne promatra iz sasvim druge perspektive...što je...prilično praktično jer bih ostala zakinuta za tu perspektivu da nije nje. Njoj je cijela knjiga imala miris. Pa je naglasila taj miris turske kave. I još koji, ali da izbjegnem spoiler-alert neću vam odati ostale mirise.

Koja mi je poanta pisanja o zvukovima i mirisima ovdje? Poanta je ta što vam želim dočarati da ovaj prvijenac krije u sebi buđenje osjetila na svim razinama. Toliko vam budi mozak da ne zaobilazi ni okrutnosti ovog svijeta. Ovo se čita s knedlom u grlu, s jezom, sa smijehom, sa suzom. Ovo se čita sa bojama i zvukovima i mirisima.

Duhovi će rastaliti svaku ravondušnost u čitatelju i pretvoriti je u emociju.

A oni koji misle da te Duhove - blogerice koja ovdje piše jako dugo, koja je bila novinar i štotijaznamštosvene, koja je napisala libreto koji se domogao leta preko Atlantskog oceana i koji je završio u SAD-u i koja piše uvijek, svugdje i po svemu i već je započela svoj idući roman – žele pročitati, Ivu i Duhove mogu naći u Profilu i zaroniti u njene razvodnjene crte između prošlog-sadašnjeg-i-budućeg i priče-i -sebe.

Facebook profil Duhova