Trepavicama ispletene laži

Još ništa nisi čuo...

Misliš da je dovoljno voljeti što putujem, a sa mnom ne poći. I da je prikladno poljubiti me, a za zagrljaj nisi imao...jer se nije dao kupiti. I da će ti priručnici riješiti kako uz mene hodati. Ali ja nemam cipele za visoke. I nemam gard za ozbiljne. I nemam iskustva za zrele. I nemam srca za proračunate.

I kad ti pričam o pričama, ti me gledaš kao da sam dovoljno rekla. I kad ti pričam o knjigama... Ti mi o priručnicima. Enciklopedijama. O znanstvenim djelima. O rječnicima. Ti meni o tehnikama. I rutama. I proračunima. Ti po meni o drugima. Ti po meni čime si ih kupio. Ti po meni prstima, a kosu mi nisi raspetljao.

I kad ti kažem da mi se mrse trepavice od negledanja i da zato moram svaki dan na novi put oko svijeta smisla i besmisla - ti meni...hajde drugim riječima.

I kad ti govorim o smrtima u riječima - ti meni o spomenicima. I kad ti ja o duši - ti meni o duhu...intelektualnom.

Pa nemam ja te prste, te ruke, te laktove. Shvaćaš li?
Nemam ta koljena i te tabane. Ja sam zguljena od bosonogog hodanja i puna ožiljaka užarenog pijeska.
I po mom licu se svako ljeto stvori nova pjegica kao uspomena na poljubac sunca. I svaku jesen kišem zbog slučajnog igranja sa suzama oblaka.
Moje su ruke pune porezotina od grešaka u koje sam uprla prstom - slučajno - da me podsjete za idući put da se ostaci razbijenog tanjura ne kupe prstima nego metlom - kojom bi ti da poletim da ti bolje pristajem karakteru.

Ti si tuđa sreća, kažem. A ti mi govoriš da si slobodan. Nikako da ti objasnim da nikad nećemo činiti preslik ili nadopunu, da ti objasnim kako ne dovršavaš moje stihove pjevane u kupaonici. Nikako da ti nacrtam da sam pećnicu iznutra morala dirnuti prstima da idući put znam pametnije. I da sam morala iskriviti svoja osjetljiva leđa da cvijeće nahranim. Nikako da ti objasnim da i mene treba hraniti da procvjetam kraj nekoga, a ti mi kažeš da bi me držao kao kap vode na dlanu...vjerojatno sklopljenog u šaku.
I pitaš me zašto te ne gledam u oči, a svakog tako gledam - istina. Ali zaboravljaš da mi se petljaju trepavice od nepremostivih horizonata.

Ja sam izabrala da ti odem i da ti prije toga krivnju uguram u lijevi džep. Pa kad skočim sa dvanaestog kata horizonta - ne boj se, Zemlja je okrugla. To je samo tvoj kraj oka, ne i moga. Meni ćeš uvijek biti početak kojeg sam srezala u korijenu. Tebi ću uvijek biti kraj koji ide na tvoj račun - ako jednom provjeriš što nosiš sa sobom - dok nosiš pitanja na ramenima kao ruksak antisnova i surove stvarnosti.
Izabrala sam pa ti više ne dolazim. Našla sam brod kad sam pala pa sam otplovila. Ne mogu ti prstom pokazati. Zemlja je zakrivljena pa me ne vidiš.
Našla sam svoj otok okupan najljepšim plažama. Potopila sam brod koji mi ga je pokazao. Sad sam zapela. Ne traži me. Ne vraćam se.

Razumiješ me?

I tebi puca koža, kopa jarke pedalj široke nalik na notna polja u koja se onda utiskuju melodije od kojih mi prsti plešu i u snu?

I tebi se reže koža? Tamo negdje oko bedara i natkoljenica da si ispiše rečenice koje nikad ne smije zaboraviti, a sve one buduće šara krvavo po leđima iglama? Pa šaka poleti i razbije svako zrcalo i svaki prozor i svaki izlog koji joj se približi da ne otkrije što je sutra?

I tebi se petljaju trepavice kad ne gledaš pa se bojiš previše spavanja?

I ti kradeš sva svoja jutra i daješ ih slovima koja ti se čine suviše stranima i nemaju baš nikakvog smisla dok nakon kraja ne napišeš prvu rečenicu i ne predomisliš naslov prije nego ga potpuno izbrišeš pa tuđi smjestiš iznad onog „svog“ pisma koje ne potpisuješ?

A reci mi...jesi li si ikada davao imena pa tim dijelovima dao ljubavi koliku nitko sebi nije znao udijeliti? I gledaš li se prijeko u svim plohama u kojima nema tvog odraza kad pogriješiš?

I hodaš li ravno, po izmišljenim crtama da ne pogaziš zemlju dok vježbaš život na svom trapezu?

Jesi li se odrekao reprize i svaki - drugi put za redom - uzeo sebi za zlo umjesto drugima?

I jesi li naučio odmrsiti one trepavice koje su se uvile s vrhovima kose u čvorove?

Jesi ikad hodao šumom i brao borovnice pa se onda pregledavao satima? I ne zaboravi da zbog slomljene šake nemaš zrcala. A da su ti prsti tupi od pećnica. I krivi od pisanja. I porezani od razbijenih tanjura.

Oko moje,
Nadopiši svakom komplimentu koji mi pošalješ preko sedam mora moj zaključak
Mane se vole
Savršenstva te prođu.

Mane, sunce moje, one se vole. One se pamte. One su savršenstvo. Inače bismo svi bili jednaki pa bi volio sve kao što navodno voliš baš jedino mene.
Nadopiši svakom komplimentu po jedan smrti grijeh i postavi ispod crtu. Ja ću potpisati za razliku od svojih pisama.
Ubila sam. Ubila. I ne gledaj kao da ne vjeruješ. Jer jesam. Ubila sam lijevim dlanom svaki tvoj pokušaj zbližavanja. I glasom dotukla sve tvoje obojane snove koje mi uvaljuješ kao slatko grožđe.
Ti još nisi naučio da ne znaš živjeti svoje snove, a ja te godinama gledam kako ubijaš moje. Nisi još naučio kako da ostvariš što poželiš jer puštaš da te tuđe ponese, da te odnese, da te napiše. I bojaš snove, slikaru moj. Vjeruj meni koja se nikad nisam pomirila sa svojim riječima, a svaki bi mir bio smrt našem zajedničkom pisanju, nećeš moći svoje paralele - sa mnom ili bez mene - spojiti ni u beskonačnosti...
...Čak ni da nam se svemir još jednom pijan nakrivi.

U lijevom džepu ti stoji da nikad nećemo moći iz mojih pisanih izmišljotina.
U mom desnom stoji istina o tome kako sam nestalna pobjegla od tvoje ovozemaljskosti.

...
Ne znaš ti, mili, koliko ja mogu lagati.