Zašto me nema...

...i što Zagreb zna o tome.
...i koje veze Pariz ima s tim.

Kupila sam si cvijeće... i sad jako moram ignorirati to predivno cvijeće. Ne smijem ga hvaliti. Tu i tamo tek koji čep vode i to je to.
Poklonila sam si šetnju. Da, morala sam nešto napraviti i nakon toga sam se mislila vratiti doma. Kao...sve će trajati 25 minuta – tamo i nazad. Ali nisam. Išla sam voljeti Zagreb. Prekjučer...
Pa sam mu napisala...



Tražiti nešto u gradu u kojem živiš je neobično. Nije samo neobično nego i osuđeno na propast jer...što ćeš naći? Ne postoji neznano. Ne toliko neznano.
Postoje možda izložbe za koje ne znaš, a o kojima te netko (iz drugog grada) obavijesti i...
Možda je negdje došla i proljetna kolekcija haljina za koju ne znaš i
Možda netko negdje živi, a ti ne znaš za taj stan i za te prozore i uopće za bilo što njegovo...pa u taj stan ulaziš kao u minsko polje, ako si u štiklama izuvaš se što prije jer – sve i da je parket star trideset godina – ne želiš praviti svoje tupe rupe u njemu.

No, vratimo se...
Tražiti nešto svoje u svom gradu je ...praktički nezamislivo.
Osim ako se radi o izgubljenom – znaš gdje je tvoje: znaš gdje su ljudi, gdje su mjesta, gdje su ulice, gdje su parkovi, gdje su Su,...gdje. Znaš.
Svoje znaš. Znaš adresom. Znaš kao džep. Tvoje je. Blizu je. I zatvorenih očiju pronalaziš put.

Danima već sanjam Pariz. Pariz...o kojemu sam mislila pisati. Mislila pa nisam jer...Pariz je teško pisati. Teško je opisati kako se kroasan topi u ustima i kakve je boje nebo nad seinom. Pariz je teško pisati. Jer se misli i osjeća.
Ali proganja me jer sam, maratonac, krenula čitati tog Francuza i njegov Pariz. Ne znam je li napisao priču koja radnjom traje dulje od kojeg tjedna.
Njegove su priče Pariz, ljubav, sad.
Sanjam taj Pariz i crvene kišobrane (a imam crveni kišobran) jer je on pisao kišobran. Crven.
I pisao je Saint Germain. Pisao i napisao. I Cafe de Flore.

A ja tražim kavu...kavu da pišem
Pa hodam.
Hodam, a zagrebački kišni dan vrišti jesen na svim jezicima svijeta, samo ne na francuskom.
A ja sam sretna što mi ne pada kiša jer imam crveni kišobran, ali je doma.
I skreće iza ugla žena u crvenom najcrvenijem kaputu na svijetu – gore uskom, dolje širokom.
I opet mislim na Pariz iako nisam ni prestala misliti o njemu.
Prolazim Glavni kolodvor i smiješe mi se staze za pješake, smiješe najširim osmijehom, a ja im okrećem glavu i skrećem desno kraj livade iako moram ravno.



Jer mi trebaju ta stabla, ta trava i sve te prazne klupe.
Jer Zagreb zna kako se pomiriti sa mnom i jer zna kako navući guste sive oblake, a ne zaplakati.
I, glumimo i Zagreb i ja frajere, glumimo kako stojimo uspravni poput onih drvoreda i kako smo poput klupa koje su najsretnije kad im nitko ne sjedne na rub.
I slikam svoj Zagreb da kažem svijetu vidi ga! Ovdje se čak i kraj Ureda za statistiku vjetar pobrine da se europska zastava umota od srama. Ako je europska.
Slikam svoj Zagreb i njegove pokisle ulice i ponosne drvorede.
I tražim svoje mjesto, ono za one s crvenim kišobranom koji je igrom slučaja ostao doma, gdje mu je mjesto.



I hodam Zagrebom.
Tvoj te grad ne može iznenaditi. Tražiti nešto u gradu u kojem živiš je neobično...
I skrećem. Mene odjednom...
Nespremnu...baš kao sa Sunčicom...
Odjednom me okupa miris. A ja vam kažem...mene je netko učio da kiša ima miris, a ja sam se svađala da nema i nema.
Ali mene odjednom okupa taj miris i vrati me u djetinjstvo, toliko davno, kad nisam znala ni čitati ni pisati.
I zatvaram oči usred grada i upijam taj miris kao da stojim nad medenjakom pred božić.
Upijam i imam tri ili četiri godine i velike crvene obraze i razvučen osmijeh.
I s tim Dojmom, velikim dojmom, sjedam i okružena sam ljudima, knjigama, kavom i jednim srcem koje se zabijelilo usred tmurnog dana dok vani pada mrak.



Sa svim tim i bilježnicom da se podsjetim...
Svoj grad ne znaš kao svoj džep
Jer te tvoj grad...
Još te može iznenaditi.
Oh, kako te samo može iznenaditi...
Da mu se čudiš još tjedan dana
I da mu kažeš hvala jer te zna...
Tako dobro te zna.

Pa ti je jutros donio proljeće.



I morala sam se odvesti na kavu jer uz kavu pišem onako kako pišem, koncentrirana na svoje digresije koje me odvedu u pravcu kojim nisam mislila trčati. Ali zaletim se pa trčim baš u tom pravcu
Pa dođem do kraja slijepe gradske ulice i vratim se na njen početak i idem u onom smjeru kojim je trebalo ići.
I morala sam se otklopiti. Morala sam se ušutkati, zabraniti si riječi, one naglas i otvoriti poglavlje nakon zadnjega.
I jesam.
Ranila sam vlastito zadnje poglavlje.
Uostalom, nikad nije ni bilo moje. Pa zašto bi onda bilo moje zadnje.

I tko je rekao da ono što ja pišem treba završiti nečim što ja nisam?
Pa sam neupućena u ono što mislim učiniti krenula u novo poglavlje
I ubila posljednje.
I to mogu.
Ok. Nisam ubila poglavlje. Ubila sam mu pridjev. I sasvim sam sretna.
I sad me nema jer sam u knjižarama podsvijesti i listam enciklopedije. I rječnike. I znanstvene radove. Jer ovaj novi početak...
Ovaj nastavak...
Zahtjevne je naravi.
Nije odlučen.
Zašto me nema...
Jer sam se vratila pred zaplet i krenula pisati preko starih riječi nova poglavlja.