Sjedneš li pokraj mene

Sjedneš li pokraj mene, a nismo se vidjeli ima godina, nemoj ništa pitati. Nemoj ništa govoriti. Sjedneš li pokraj mene, a prošla je godina, nemoj pogledom tražiti, nemoj očekivati moj.

Sjedneš li pokraj mene, suzdrži se. Zadrži za sebe ono što se nije dalo reći. Zadrži za sebe što si tako vješto čuvao za sebe cijelu ovu godinu.

Sjedneš li licem u lice, prsa o prsa, za isti stol, meni nasuprot – sjedneš li mi tako i pružiš li mi ruku - nemoj me pitati čime se bavim. Nemoj me pitati odakle sam. Sjedneš li tako, neka nas upoznaju kao svoj svoga, neka nas upoznaju kao da je prvi put.

Postaviš li pitanje, samo pitanje previše - postaviš li pitanje koje bi moglo završiti upoznavanje - vjeruj da ću otići, vjeruj da će proći i više nego godina. Vjeruješ jer sam to već uradila.

Pa sjedneš li kraj mene - ili još gore - sjedneš li nauprot mene i ne budeš li suzdržavao svoj pogled, ne budeš li obuzdavao pitanja – vjeruj, plakat ćemo, plakat ćemo oboje, cijelu jednu godinu, cijelu godinu za prošlu godinu.

Zato sjedneš li pokraj mene, sjedneš li nasuprot mene i oni nas upoznaju, tvoji, i moji - ako nas upoznaju - ti pruži ruku, reci drago mi je. Reci ne znamo se. Ti pruži ruku i ne gledaj u zjenice, gledaj negdje sa strane, pomjeri fokus i usredotoči se. Usredotoči se na sve osim mene.

I budemo li tako sjedili, ne pretjeruj i ne brzaj. Ostani. Sjedni. Kad se lomimo, onda ćemo lomiti do kraja. Kad se gušimo, onda ćemo daviti do nesvijesti. Sjedni i ne juri. Zaslužili smo. Oboje smo zaslužili da nas dotuče blizina, da nas zgazi ponos, da nas dokrajči gluma.

Zato sjedni. Sjedni za isti stol i posveti se svima, posveti se svima i reci ne znamo se. Jer mi…mi se ne znamo. Za to sam dala ruku u vatru. Punu ožiljaka. Zato mi ne gledaj u dlanove. Ne gledaj u rastopljene dlanove. I zato ne gledaj u zjenice - u moje prepukle zjenice. Gledaj u ono što sam bila davno, što sam bila prešućena, što si bio neizrečeno, što smo bili jednom, što nismo bili više. Gledaj u mene takvu i gledaj u nas takve i reci istinu kad kažeš ne znamo se. Jer prošla je ova godina. I mi se više ne znamo.

Tvoje tajne i tvoje bolove, tvoje muke i suze i poraze – to sad čuva druga, to sad čuvaš drugoj. Moje poraze i moje bolove, moje muke i suze i poraze – to sad razmazujem bijelim dlanovima i ne vidim prepuklim zjednicama.
Samo reci ne znamo se. Pruži ruku i stisni me. Moji prsti više ne osjećaju. Ne osjećaju bol. Izboljeli su. Izboljeli su do kraja. Sad samo tupe. Tupe od ne bivanja. Tupe iz dana u dan bezbolno.

A moje zjenice. Ni one više ne prepoznaju. Ni one više ne znaju. Ne znaju prepukle tko si, ne znaju bezosjetne kakav si. Prepukle te ne prepoznaju.

Pa reci ne znamo se.

Reci glasom svojim. Tiho najtiše ili viči. A ja…ja ću se praviti – pravit ću se da ne znam, da ne poznajem taj glas, da ga se ne sjećam. Pravit ću se da ništa u grudima ne preskače na tu boju glasa. (Ne)znanog glasa.



(svaka sličnost sa stvarnim...znate već)