Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.03.2009., utorak
golden heart ...
 photo by rusalka u ovom kišnom, sumornom danu, k'o mala zlatna sunca, pružaju srca na dlanu ... |
- 08:45 - Komentari (36) - Isprintaj - #
29.03.2009., nedjelja
7. veo ...
 the blue veil by Edmund Charles Tarbell 7 dana i 7 noći, iza 7 gora i 7 mora, iza 7 vrata i 7 pečata, u vrtu 7 Hesperida, iza 7 velova, sjajna k'o Hesperus, blijeda k'o Eosphorus ... moja se duša skriva od oštrih pogleda od grubih dodira i hladnih vjetrova od dnevnog svjetla i noćne tmine od hladnog sunca i vrele mjesečine ... ....
|
- 00:01 - Komentari (35) - Isprintaj - #
28.03.2009., subota
proljeće je tu!
|
Voices Of Spring Waltz - Johann Strauss Jr.  mali Miško: Dvoje ... ili troje? E, sad' mi baš ništa nije jasno .... |
- 10:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #
27.03.2009., petak
pitalica ...
 photo by flickr thanks for upload, lazy volim Te. koliko? k'o nebo visoko k'o more duboko. volim Te. koliko? toliko, da dobro je što ne znaš koliko. volim Te. koliko? toliko da nikad ne pitam: voliš li me? |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
26.03.2009., četvrtak
sretan rođendan, Misko!
|
 sky high, Misko , prijatelju!  |
- 00:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
25.03.2009., srijeda
east of eden ...
 plod s drveta spoznaje, photo by rusalka Well I'm shamemeless when it comes to loving You I'll do anything You want me to ... ... I'll do anything at all ... |
- 00:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
24.03.2009., utorak
uvedi me u napast ...
 photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
23.03.2009., ponedjeljak
Storms never last ...
|
Storms never last, do they Baby? bad times all pass with the wind ... Your hand in mine stills the thunder and you make the sun want to shine ... oluje nikad ne potraju, zar ne, Olujni? al', naša ... naša, Jedini, nek' nikad ne stane nikad utihom nek' ne postane ... ... |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
22.03.2009., nedjelja
Zlatne niti, kraj priče ...
 Sve što blista nije zlato ... H. J. Ford: Rumpelstiltskin thanks for upload, lazy (prethodni nastavak) A kad mu je najesen rekla da čeka dijete, Kralj pred njom pade na koljena, poljubi joj ruku i na tanki ručni zglob svoje nevjeste navuče debelu zlatnu narukvicu. Mlinareva kćer postade kraljica i na ljeto Kralju rodi sina. S djetetom u naručju potpuno je zaboravila na obećanje dato patuljku ... Dok je sjedila na klupi na autobusnom peronu i pripovijedala priču putnicima koji su, slušajući je, kratili vrijeme čekanja, nametnu joj se asocijacija od koje je gotovo prasnula u glasan smijeh. Baš kao ženska verzija Forresta Gumpa, pomisli i zapita se je li koji od slušatelja propustio svoj autobus zbog njezine priče. Ona jeste propustila svoj autobus jer, u trenutku kad je kretao s perona, još nije dovršila priču. A tada se patuljak pojavi i zatraži kraljevskog prvijenca. Tek je tada kralj saznao kako je bio prevaren, no on se u mlinarevu kćer zaljubio pa joj je prijevaru oprostio. Uostalom, nije li i ona njemu oprostila i pohlepu i okrutnost? Kralj sad više nije mario za zlato, sad je bio spreman sve svoje zlato dati patuljku, samo da zadrži voljenu ženu i sina. No, patuljak je bio neumoljiv. Ukoliko za tri dana ne uspiješ odgonetnuti moje ime, tvoj će sin biti moj, rekao je Kraljici. Dok je priču polako privodila kraju, smračilo se. Upališe se svjetla i obasjaše peron. Većina je autobusa već otišla, broj putnika se smanjivao i na kraju Pripovjedačici ostade jedan jedini slušatelj, starac u plavoj valjanoj rekli kakva se nekad za blagdane nosila na selu. Ja ionako nikamo ne putujem, reče joj starac. Sad živim kod 'ćeri, ona stanuje tu blizu, prekoputa stanice. Nikada nije kod kuće, samo jure za novcem, i ona i onaj njezin. A moji unuci samo sjede pred televizorom i onom vražjom kutijom kojoj nikako ne mogu zapamtiti ime ... Ne bih čitav dan ni s kim progovorio ni riječi, da ne svratim amo, na stanicu. A vaša priča mi se svidjela, pričajte dalje ... Kralj i Kraljica pozvaše sve mudrace iz kraljevstva pa oni stadoše nabrajati sva imena kojih su se mogli sjetiti, no ni jedno ne bijaše pravo. Prođoše tri dana i dvije noći, a sutradan ujutro patuljak će doći po našeg sina, reče Kraljica svome mužu Kralju. Neću moći sina prežaliti, odgovori Kralj, no ipak zahvaljujem nebesima što patuljak nije prihvatio tvoju ponudu da tebe uzme umjesto djeteta. E, baš mi je krivo što neću čuti kraj priče, reče starac gledajući na veliki stanični sat. No, kasno je, a moja će 'ćer opet zanovijetati ako se ne vratim kući prije nje ... Pripovjedačici je odlanulo, da njezin posljednji slušatelj nije morao otići, opet bi propustila 'svoj' autobus, posljednji te noći. Dok se ukrcavala u autobus, žaleći što nije priču ispričala do kraja, počele su padati prve pahulje snijega. Uranio je ove godine, pomisli Pripovjedačica. Autobus je bio poluprazan i već je kretao kad netko zalupa na vrata, vozač ih otvori i pusti zakašnjelog putnika da uđe. Bio je to visok dugokosi mladić, s gitarom na ramenu. Opet se srećemo, reče mladić Pripovjedačici i ona se sjeti da ga je vidjela u krugu slušatelja, dok je priču pripovijedala u jednom studentskom hostelu u kojem je odsjela proljetos. Baš mi je drago što vas vidim, nastavi mladić. Onog sam dana morao krenuti dalje, pa nisam vašu priču čuo do kraja ... Ako niste suviše umorni, možda biste mi sada ispričali kraj? He he he stalno me kopkalo to što nisam doznao kako se zvao onaj patuljak ... ... Prve su se pahulje snijega pretvorile u pravu mećavu u trenutku kad je autobus stigao na stanicu njezina grada. Bila je jako umorna pa se od stanice do kuće dovezla taksijem. Uljudni je taksist izišao iz taksija da joj otvori vrata, unatoč njezinoj nimalo elegantnoj pojavi, i ona mu na kraju vožnje dade bogatu napojnicu. Eto kako ne valja o nekomu donijeti sud na prvi pogled ... reče taksist. Da vam pravo kažem, kad sam vas pogledao, pomislio sam da nećete imati dovoljno para ni da mi platite vožnju ... Ušavši u predsoblje, ona upali malu svjetiljku a potom pritisne dugme velikog plinskog bojlera. Kuća će se začas ugrijati, a i voda će biti začas topla ... utješi samu sebe. Umorna, ne svlačeći kaput, sjede u stolicu za ljuljanje i sklopi oči. Ispod spuštenih trepavica proletješe joj prizori cesta i staza kojima je koračala od proljeća do zime i lica svih onih koji su je te godine slušali kako pripovijeda. Bila je to dobra godina ... pomisli. Godina puna priča i slušatelja. Pripovijedala sam im priče koje su meni, nekada davno, bile ispripovjedane, a za uzvrat sam dobila pregršt njihovih životnih priča ... iako im ja svoju životnu priču nisam ispričala. No, možda se jednom i odvažim ispričati je ... možda ... ... možda dogodine ... ... Prije no što je ušla u zagrijanu kupaonicu, otvori ulazna vrata i pogleda u vrt. Krupne su se pahulje rojile poput srebrnih pčela, snijeg je u bijeli ogrtač omatao vrt i cijeli svijet. Ona otkide jednu vlas svoje kose i podiže je prema svjetlu: Nekad je bila zlatna, kao u Matovilke, kao u mlinareve kćeri, kao u guščarice iz priče ... No, ne mari, ja još uvijek mogu pretvoriti slamu u zlato ... Na trenutak zadrži srebrnu vlas između palca i kažiprsta ... a potom je prepusti naletu vjetra. Dok stigne k tebi, Jedini, bit će opet zlatna ... prošapta. ...  Walter Crane: Rumpelstiltskin P.S. 'Kopka' li i vas - kako se zvao onaj patuljak? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Čini se da patuljak iz priče ima sklonost mijenjati ime, ovisno o pripovjedaču. Ako priču priča Nijemac, tada se patuljak zove Rumpelstilzchen, ako je pripovjedač Englez, onda je patuljku ime Tom Tit Tot, Šveđanin će patuljka nazvati -Päronskaft, Talijan - Zorobubů, Šveđanin - Titteli Ture ... Slovak će tvrditi da se patuljak zove Klingáč, Francuz će patuljka zvati Ricdin-Ricdon, a Škot - Trit-a-Trot ... Možda vas zanima i : Kako je mlinareva kćer otkrila patuljkovo ime? Prišuljala se, noću, patuljkovoj kući ... i prisluškivala. Patuljak je, likujući zbog očekivane pobjede, pjevušio pjesmicu u kojoj se hvali kako mu nitko ne zna ime. I, tada je, na kraju pjesmice, svoje ime izrekao. Sutradan se, uvjeren kako je pobijedio, pojavio pred mlinarevom kćeri. Ona tada naglas izreče patuljkovo ime ... i patuljak puče napola i nestade. I bajka o Rumpelstilzchenu, kao i sve bajke, bavi se ljudskom podsvješću. S nevoljom se moramo suočiti, moramo joj saznati ime, da bi je se mogli riješiti. Moramo, poput mlinareve kćeri, oslušnuti sami sebe, i tada ćemo saznati ono što smo već znali... ... ali nismo sami sebi željeli priznati. Dodatak:  špencle, etnocentar.bloger.hr ... uz pozdrav, Zelenoj ... ... |
- 00:01 - Komentari (38) - Isprintaj - #
21.03.2009., subota
Zlatne niti, kratka priča (2.dio)
 golden threads, photo by flickr (prethodni nastavak) Ako ovu gomilu slame pretvoriš u zlato, reče Kralj mlinarevoj kćeri, uzet ću te za ženu. No, ako ti to ne pođe za rukom, naredit ću krvniku da te pogubi. Tada Kralj zaključa djevojku u najvišlju sobu najvišlje kule svoga dvorca i ode. Rok je bio tri dana i tri noći. Mlinareva kćer sjede na hrpu slame i pomisli kako će za tri dana i tri noći morati umrijeti ... Vani je sipila jesenja kiša, krov straćare je prokišnjavao a kapi kiše bubnjale su po starom okrnjenom lavoru koji je netko 'podmetnuo' da se voda ne bi slijevala po podu od nabijene zemlje. Slušateljstvo je bilo brojnije no ikada, no to nije iznenadilo Pripovjedačicu. Nije joj bilo prvi puta da pripovijeda priče u tom romskom naselju na rubu grada. Kose mojih slušatelja nisu zlatne, no srca su im od zlata, pomisli Pripovjedačica. Pogledom preleti lica, na svakom od tih lica, mladom i starom, prepozna bezrezervno vjerovanje u istinitost priče koju im je pripovijedala. Bilo je to doista ekskluzivno slušateljstvo, koje joj je, unatoč ritama u koje slušatelji bijahu odjeveni, poklanjalo kraljevsku pažnju. Nigdje joj nije polazilo za rukom okupiti toliko slušatelja, i to ne samo djece, već i odraslih. Čak je i brojna štenad koja se uvijek okuplja oko romskih naselja sjedila mirno i priču slušala pozorno. I nitko se nije čudio, ni njoj ni priči, nitko je nije smatrao čudakom, nitko je nije zapitkivao: Što vam to treba, zar vam nije pametnije u tim godinama sjediti kod kuće, u toplom? Kiša je nastavila padati tri dana i tri noći pa joj nisu dozvolili da krene dalje dok kiša ne prestane. Kad je priča bila ispričana, slušatelji se raziđoše a u straćari ostadoše samo Pripovjedačica i vlasnica straćare, stara Azra. Nisi ni ti svakog dana sve mlađa, reče Azra Pripovjedačici, i kao uvijek, dok im je kuhala kavu, ponudila se da joj gata. Radije ti meni ispričaj priču, reče joj Pripovjedačica. Obje se nasmijaše, već im je ušlo u običaj da razmjenjuju priče. ... Mlinareva je kćer sjedila na hrpi slame i mislila kako će za tri dana i tri noći morati umrijeti. Tada slama zašušta i pred mlinarevom se kćeri pojavi mali grbavi patuljak. Daj mi taj prsten koji nosiš na ruci ... reče patuljak ... i ja ću jednu trećinu slame pretvoriti u zlato. Mlinareva kći patuljku dade svoj prsten i te noći, dok je spavala, patuljak trećinu slame pretvori u hrpu zlatnika ... Pripovjedačica pomisli kako ni hrpa zlatnika ne bi bila dovoljna da se uredi bolnička soba u kojoj je pripovijedala priču. Kreveti su bili klimavi, strop je prokišnjavao baš kao i u onoj ciganskoj straćari u kojoj je dan ranije pričala istu priču. Mali slušatelji nisu bili ni zlatokosi ni crnokosi, glave su im bile obrijane, lica blijeda s tamnim podočnjacima, no oči su im iskrile a usne se osmjehivale dok su, sjedeći u svojim krevetićima, slušali priču. Glavna sestra na odjelu za tumore jednom je, davno, bila djevojčica iz Pripovjedačicina susjedstva. Da nije nje, pomisli Pripovjedačica, sumnjam da bi me pustili da uđem. Odjeća mi se prilično otrcala od proljeća kada sam krenula na put ... a sad je već i jesen na izmaku. Oprostite , rekao joj je liječnik kad mu je dala svoju posjetnicu. Ne ličite baš na sveučilišnog profesora. Ni vaš odjel baš ne liči na odjel poznate kliničke bolnice ... odgovori mu Pripovjedačica. Da, u pravu ste ... reče liječnik posramljeno. Novca ima za nove stadione i predizborne plakate ali ne i za opremanje bolničkih odjela ... A vi ste uvijek dobrodošli, naši su mali pacijenti živnuli od vaših priča ... ... Sljedeće noći patuljak je u zlato pretvorio drugu trećinu slame, no mlinareva mu je kćer za uzvrat morala predati svoj zlatni lančić, jedinu imovinu koja joj je preostala. Tada je morala je patuljku obećati da će mu dati svoje prvorođeno dijete ako on i ostatak slame pretvori u zlato. Četvrtog dana Kralj se u rano jutro popeo u najvišlju sobu najvišlje kule svoga dvorca i zatekao mlinarevu kćer kako spava na hrpi zlatnika. No, kad se nagnuo da je probudi, njezina mu se kosa učini zlatnijom od zlata ... Dok je pripovijedala priču, sjedeći na suvozačevu sjedištu, Pripovjedačica je gledala kroz prozor kamiona. Lišće drveća uz cestu rumenilo se a kapi kiše zlatile se na svjetlu sunca koje se ponovo pomaljalo iz oblaka. I mojoj je najmlađoj kosa poput zlata, reče kamiondžija koji ju je povezao. I jako voli priče koje joj mati priča ... A i mati joj je zlatokosa, dodade duboko uzdahnuvši. Ponekad pomislim kako će malena odrasti a zlatne kose moje žene posjediti dok sam ja na cesti ... Šoferski je kruh sa sedam kora ... Pripovjedačica suosjećajno kimnu glavom i nastavi pripovijedati: No, kad se nagnuo da je probudi, Kralju se kosa mlinareve kćeri učini zlatnijom od zlata. Kralj je uze za ženu i više nikada od nje nije zatražio da slamu pretvara u zlato. A kad mu je najesen rekla da čeka dijete, Kralj pred njom pade na koljena, poljubi joj ruku i na tanki ručni zglob svoje nevjeste navuče debelu zlatnu narukvicu ... I moja je Zlatokosa opet trudna... reče kamiondžija smijući se. Nije ni čudo, navalim na nju poput izgladnjelog vuka kad se vratim s duge vožnje ... No, nema šanse da ja svojoj nevjesti navučem na ruku zlatnu narukvicu, ovaj gad za kojeg vozim slabo me plaća ... Još uvijek smo podstanari, sve me strah da ćemo opet seliti kad gazdarica vidi kako mojoj Zlatokosoj trbuh raste. Primamo samo bračni par bez djece i kućnih ljubimaca, kaže svaka od tih krvopija ... Nego da znate, meni nitko nije pričao priče dok sam bio mali ... Mati je radila od jutra do sutra, a stari mi je bio u Njemačkoj, trbuhom za kruhom ... Pozdravila se s kamiondžijom i mahnula mu kad ju je ostavio na autobusnom stajalištu. Sretan put i dobra cesta, rekla mu je. Sad i vi možete ispričati priču svojoj Zlatokosoj kad se vratite kući ... (nastavak slijedi) |
- 00:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #
20.03.2009., petak
Zlatne niti, kratka priča (1. dio) ...
 golden threads, photo by flickr Zlatne niti, kratka priča Siđe s široke ceste na usku stazu koja je vodila kroz šumu. Koraci su joj sami pratili poznati put, pluća udisala svjež i mirisan šumski zrak, uši osluškivale ptičji cvrkut i šum potoka koji je tekao uz stazu. Srce joj je bilo mirno i radosno iako je kucalo ubrzano. Dugo pješačenje sve manje godi mojim nogama, pomisli, odagnavši, poput dosadne muhe, pomisao da se ne radi o njezinim nogama nego o njezinu srcu. Morat ću razmisliti o nabavci dvokolice ... No, još nisam sigurna - magarac ili mazga? Nasmija se naglas, zamišljajući se u dvokolici koju vuče dugouhi četveronožac. Mazga ... reče sama sebi. To će biti posve u skladu s mojom tvrdoglavom naravi ... A bit ću i prava senzacija na autocesti ... hihihihhihi... Nakon sata hoda izbi na šumski proplanak, a ubrzo potom pred njom se otvori prašan seoski put koji je vodio kroz njive na kojima je žito već bilo požnjeveno. U daljini ugleda toranj seoske crkvice koji kao da je dodirivao oblake. Ubrza korake, nije željela pokisnuti, no oblaci se brzo raziđoše. Stigavši do središta sela, sjede u hlad velike lipe usred malog seoskog trga. Iako su seoske ulice bile prazne, netko ju je morao ugledati jer vrlo brzo njezini slušatelji počeše pristizati. Seoska djeca, šest djevojčica i tri dječaka, dobroćudna seoska luda u poderanoj rekli, dvoje staraca ... i jedna mlada trudnica, rumena poput jabuke i plavokosa. Dolazili su, jedni za drugima, pa posjedali oko nje u krug, u hladovinu. Nisu razgovarali, ni s njom, ni međusobno, samo bi je tiho pozdravili, pa se spustili u krug, čekajući. Njoj je to vrijeme okupljanja poslužilo kao dobrodošao predah i ona odagna pomisao kako joj posljednjih dana treba sve više vremena da povrati dah. Preleti pogledom po licima okupljenih, svi su bili na broju. Nije me bilo od proljeća ... Djeca su narasla, starci ostarili, Ludina je rekla prljavija i poderanija no proljetos ... Nasmiješi se iščekujućem pogledu mlade trudnice, udahne duboko i započne pripovijedati: Duga je kosa mlinareve kćeri bila nalik zlatnim nitima. Možda se upravo stoga njezin otac, seoski mlinar, u seoskoj krčmi naglas pohvalio kako ruke njegove drage kćeri mogu niti slame pretvoriti u zlato. Jezici seoskih zavidljivaca zakloparaše poput mlina ... i glas o djevojci koja može pretvoriti slamu u zlato dospije do Kraljevih ušiju. Kralj pozva mlinara i naredi mu: Dovedi mi kćer... ... ... Ako tvoja kći doista može slamu pretvoriti u zlato, oženit ću je, reče Kralj mlinaru. Uzalud se stari mlinar kajao zbog svoje hvalisavosti, Kraljeva je želja bila zapovijed. Mlinar dovede kćer pred Kralja, no pohlepni Kralj nije vidio lijepe plave oči mlinareve kćeri, ni njezinu zlatnu kosu. Gledao je samo djevojčine vretenaste prste i zamišljao kako se pod njima slamčice pretvaraju u zlatne niti ... Pripovijedajući, uživala je u pogledu dječaka koji je priču slušao otvorenih ustiju i širom razrogačenih očiju. On priču sluša po prvi puta, pomisli Pripovjedačica, sjećajući se kako je ona tu priču prvi puta čula od svoje bake. Sjedila je na klupi u malom gradskom parku, pripovijedajući, a njezini su slušatelji bila djeca koje su majke svakoga poslijepodneva u park dovodile na igru. U grad je stigla tek poslijepodne, dan ranije istu je priču pripovijedala u hladu lipe na seoskom trgu. Prenoćila je na štaglju, u sijenu, iako su joj mnogi seljani ponudili postelju. Prihvatila je samo zdjelicu mlijeka i žganaca, žutih poput zlatnih grumenčića ... a zatim je usnula, umorna od pješačenja i pripovijedanja. Nasmiješi se sjetivši se zvijezda koje su zavirivale kroz pukotinu na krovu, mirisa sijena i slamčica kojih joj je kosa ujutro bila puna. Počinjem ličiti na seosku ludu u poderanoj rekli, pomisli, no odavno više nije marila kako izgleda. Više ju je brinulo to što je toga dana morala podići palac i 'stopirati. Voljela je pješačiti, no umor ju je savladao, shvatila je da neće tim tempom do grada stići do noći. Da nisam takva mazga, jutros bih pristala da me do grada poveze gazda koji je vozio povrće na gradsku tržnicu ... No, tada bih propustila ispričati priču djevojčici čiji su roditelji zastali na benzinskoj pumpi da napune rezervoar automobila i pojedu sendviče ... Shvati da je napravila dulju stanku u pripovjedanju tek kad je dječak blago povuče za suknju, podsjećajući je da slušatelji očekuju nastavak priče. Kralj je gledao je samo djevojčine vretenaste prste i zamišljao kako se pod njima slamčice pretvaraju u zlatne niti ... Ako ovu gomilu slame pretvoriš u zlato, reče Kralj mlinarevoj kćeri, uzet ću te za ženu ... (nastavak slijedi) ... |
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
19.03.2009., četvrtak
bed time story, kratka priča ...
 photo by flickr Vrata se širom otvoriše, blistava zraka mjesečine pruži se, poput srebrnog puteljka, sve do njezine postelje. Ona podiže glavu s uzglavlja, uspravi se, začudo lagano i bez bola, i spusti bosa stopala na srebrni puteljak. Znala je: Vrijeme je da krenem. Obuze je poletno raspoloženje. Osjećam se lagano, nekako beztežinski, kao da bih doista mogla poletjeti, poput cvjetnog polena, nošena krilima toplog proljetnog povjetarca ... pomisli smješkajući se. I dok još nije uspjela uobličiti misao u riječ, obraze joj dodirnuše prsti toplog proljetnog lahora, plavi i prozirni od mjesečine. Taj je dodir ličio na milovanje i ona osjeti kako s njezina lica nestaju bore, kako njezini srebrni pramenovi ponovo postaju zlatni: Ah, kako je nježan taj vjetrić, poput nečijeg toplog daha na mojem vratu ... Blijedi joj se obrazi zarumeniše, kao nekad, kad ju je On ljubio u vrat ... Obazre se i pogledom preleti svoju sobu. Bijele ruže u plavoj vazi plavičasto su blistale na mjesečini, mali se pauk po srebrnoj niti spuštao iz svoga skrovišta u kristalnom lusteru, tanak sloj prašine na ploči pisaćeg stola mjesečina je pretvorila u srebrni prah, vjetrić je listao stranice knjige koju je čitala prije no što je zaspala, a draga se lica smiješila s požutjelih fotografija. Vrijeme je da krenem. pomisli ona opet. Znala je da se više neće vraćati, a ipak nije osjećala tugu, tek neku nježnu sjetu, možda. Pošto sve nosim sa sobom, putna mi torba neće trebati ... a duga bijela noćna košulja bit će ugodna putna oprava ... Na pragu se ipak osvrnu i svi zvukovi, mirisi i dodiri iz prošlosti ponovo zazvučaše, zamirisaše i dodirnuše je. Da, putna mi torba doista nije potrebna ... pomisli opet i bosim stopalima zakorači srebrnim puteljkom. ... Vrata se širom otvoriše, blistava zraka mjesečine pruži se, poput srebrnog puteljka, sve do postelje. Plavokosa Djevojčica podiže glavu s uzglavlja i uspravi se. Po traku mjesečine, kao po srebnom puteljku, prema njoj je koračala mlada žena u dugoj bijeloj noćnoj košulji. Oči su joj bile plave, dugi zlatni uvojci padali su joj na ramena i djevojčica pomisli kako žena liči vili iz priče. Žena, ili možda vila, sjede na rub kreveta i položi dlan Djevojčici na čelo. Vrućica je prošla ... reče joj. Ujutro ćeš se probuditi svježa poput ružice. A sad, ako želiš, ispričat ću ti priču pred spavanje ... reče. Jednom, davno, u maloj kući okruženoj ružićnjakom, živjela je djevojčica koja je voljela priče. Svake večeri, prije spavanja, baka bi joj ispričala po jednu priču. A onda, jednoga dana, baka je morala otputovati. No, prije no što je otputovala, ispričala je djevojčici posljednju priču i ostavila joj knjigu, na dar. Knjiga je bila velika i debela, uvezana u tamnu kožu, a rubovi stranica bijahu zlatni. Djevojčica je pomislila: O, između tih korica sigurno se krije tisuću priča! No, kad je sljedećeg jutra djevojčica otvorila korice knjige, vidjela je da su listovi knjige prazni, neispisani. Žalosno je zaklopila knjigu i položila je na uzglavlje. Dan je prošao, djevojčica je legla u svoj krevet, no nije bilo bake da joj ispriča priču pred spavanje. Djevojčica tada otvori knjigu koju joj je poklonila baka i, gle čuda. Prvi list knjige više nije bio prazan! Godine su prolazile, djevojčica je rasla i odrastala. Svake večeri, prije no što bi zaspala, otvorila bi knjigu koju joj je baka poklonila i svake bi je večeri čekala nova priča, na novoj stranici knjige. Ponekad bi priča bila radosna, a ponekad tužna, no ona je znala da će je nova priča čekati na kraju svakoga dana. Jesi li ti bila ta djevojčica? upita Djevojčica. Je li ta knjiga bila čarobna? I ... je li djevojčica, kad je odrasla i postala mama, knjigu pokazala svojoj kćeri ? Psssst! reče žena. Poslušaj prvo priču do kraja ... Iz dana u dan u knjizi su nastajale nove priče i stranice knjige polako su se punile. A tada, jedne večeri, djevojčica koja odavno više nije bila djevojčica, otvori knjigu i pročita posljednju priču ... Da, ja sam bila ta djevojčica. Ne, nisam mogla knjigu pokazati svojoj kćeri, nisam to mogla učiniti jer ... nikada nisam postala mama ... možda zato što sam, i kad sam odrasla, ustvari ostala djevojčica. Djevojčica se zamisli, pogleda ženu i reče: A što će onda biti s čarobnom knjigom? Prava si zapitkivalica, baš nalik meni kad sam bila mala ... nasmija se žena. Spavaj sad, a kad se sutra ujutro probudiš, knjiga će te čekati na uzglavlju. Hoće li listovi biti puni priča? uzbuđeno upita Djevojčica. Ako si pažljivo slušala priču, znat ćeš ... odgovori joj žena. Tu knjigu svako mora čitati iz početka, a to znači da će sutra, kad knjigu otvoriš, svi listovi u njoj opet biti prazni ... Hoću li i ja svake večeri u knjizi zateći novu priču? opet upita djevojčica, dok su joj plave oči blistale od iščekivanja. Da ... reče žena. Nekih će večeri priče biti radosne, a nekih tužne ... No, znat ćeš da te svake večeri čeka nova priča, a to je ono što je najvažnije ... Pitala si: A tko to ustvari upisuje priče u tu čarobnu knjigu? Razmisli, mila ... i vidjet ćeš da odgovor već znaš ... ...  Gustave Doré: Grandmother-Telling-a-Story P.S. Priču poklanjam Misku , koji veli da mu nisu pričali priče, kad je bio mali. Misku, Cvjetićima, Poeziji duše ... svima onima kojima u djetinjstvu nitko nije pričao priče ... ... i svima onima kojima se priča svidi ... |
- 00:01 - Komentari (36) - Isprintaj - #
17.03.2009., utorak
Govoriti je srebro a šutjeti zlato, reče ptica-rugalica ...
 silence, photo by flickr Govoriti je srebro a šutjeti zlato, kratka priča ... Kip sv. Jana Nepomuka stajao je licem okrenut ulici, leđima prema rijeci. Kažiprstom je pokrivao usne i ja upitah baku: Zašto? Čuva tajnu ... odgovori mi ona i dodade: Govoriti je srebro ... ... a šutjeti zlato ... Utopiše ga u rijeci, prema kraljevoj zapovjedi, zato kip sv. Jana Nepomuka obično postavljaju u blizini rijeke ... rekla mi je toga proljetnog dana dok su se nad rijekom smjenjivali oblaci i sunce, baš kao danas. I narugala se mojoj dječjoj znatiželji, kao što je to često znala činiti: Zašto, zašto ... ... za babino brašno ... Jan Wolfin (1345 – 1393), rođen u malom češkom gradu Pomuku (koji je kasnije po njemu nazvan Nepomuk), bijaše ispovjednik kraljice Sofie, žene češkog kralja Vaclava IV. Kralj, ljubomoran na svoju lijepu ženu, zatraži od Jana da mu otkrije tajnu Sofijine ispovijedi, no Jan odbije. Šutio je i pod mukama, a tada ga kralj, praćen svojom svitom, obiđe u tamnici i po posljednji puta ga puta upita: Reći ćeš, ili ćeš umrijeti? Izmučeni se Jan pokuša izvući lukavstvom, a možda se samo želio narugati svome mučitelju: Reći ću, no to što ću reći smije čuti samo jedan jedini živi stvor. Kralj zapovjedi svojoj pratnji da iziđe iz Janove ćelije, ponadavši se kako će Jan samo njemu, u četiri oka, izdati Sofijinu tajnu. No, Jan se sagnu i tajnu prošapta u uho kraljeva psa. Razbješnjeli Vaclav tada se pretvori u Janova krvnika. Bakljom je palio ispovjednikovo tijelo, užetom stezao Janovo grlo, kliještima mu otvarao usta, no Janova usta ostadoše zapečaćena, Sofijinu je tajnu ponio u smrt. Po kraljevoj zapovjedi Jana oviše u jareću kožu i još živog baciše ga u Vltavu. Legenda veli kako je u tom trenutku rijeka presušila, a nad Janovim tijelom zablista i pade pet zvijezda ... Mathias Rauchmuller, austrijski skulptor, izradio je 1683. godine bronzani reljef Jana Nepomuka. Reljef je postavljen na Karlov most nad Vltavom - vojnik u tamnici gladi kraljeva psa, u pozadini Vaclav po posljednji puta traži od Jana da mu izda tajnu, Janova ruka steže grančicu palme, simbol mučeništva, a stisnute usne šute ... Dok sam stajala pred Janovim spomenikom, kad sam prvi puta bila u Pragu, turisti i Pražani u prolazu dodirivali su Janov spomenik, već izlizan od bezbrojnih dodira. Naime, postoji vjerovanje da će, ako dodirneš psa na reljefu, tvoja tajna zauvijek ostati skrivena. No, postoji i vjerovanje da će sv. Jan pomoći prevarenim muževima... ispričao nam je vodič . Posumnja li muž u ženinu nevjeru, mora usred noći doći do Janova spomenika i pred njim pasti na koljena. Tada će mu sv. Jan otkriti razloge ženine nevjere, prevareni će muž shvatiti kako i on snosi dio krivnje ... i brak će dobiti novu šansu. Ukoliko preljubnica nije posjetila sv. Jana dan ranije, narugala bi se Aurela, moja ptičica-rugalica. Zaklela se zemlja raju da se tajne sve izdaju ... U cara Trajana kozje uši, tajna prestaje tajnom biti, čak i kad je šapneš u rupu koju si sama iskopala ... Aurela nikada nije vidjela Prag, nije prešla Karlov most, nije dotaknula Janov reljef, no znala je svaki detalj ove priče, pa čak i to da su kraljicu Sofiju rastrgali lovački psi njezina kraljevskog muža. Sad, kad je odavno više nema, znam da je moja Aurela (hrv. Zlata) znala o šutnji i tajnama više no što mi je ikada rekla. I danas, dok stojim nad Aurelinom nadgrobnom pločom na kojoj piše samo njezino ime, godina rođenja i godina smrti, prebirem po Aurelinu srebru i zlatu, po onome što mi je govorila ... i onome što mi je prešutjela. Nije puno govorila o sebi, radije mi je pripovijedala priče. Ona mi je prva ispripovijedala priče kojima se i danas vraćam. O ribaru i zlatnoj ribici, o Trnoružici, o Modrobradom i njegovoj sobi tajni, o rusalkama i vodenjacima, o maloj sireni koja je svoj lijepi glas i dugu zlatnu kosu žrtvovala radi neuzvraćene ljubavi. Pričala mi je i o svome djetinjstvu, o Kijevu i Dnjepru, o kalini i rjabini ... samo mi o svojoj ljubavi nikad pričala nije. Sad, kad moje zlatne Aurele odavno više nema, u tišini koja me ovih dana okružuje, u mojim sjećanjima odjekuje srebro Aurelinih riječi, kotrljaju se srebrnjaci njezinih priča. Rusalka duge zlatne kose češlja, na obali neke duboke rijeke, Mala Sirena pleše a svaki je korak ružičastih stopala, kojima je riblji rep zbog ljubavi zamijenila, boli poput uboda noža ... nevjesta Modrobradog otvara tajna vrata, zlatna ribica ispunjava želje ribaru i ribarevoj ženi ... Trnoružica sniva stoljetni san na krevetu posutom ružinim laticama ... U šutnji, koja mi je zbog upale glasnica propisana, u noćima u kojima me pohodi nesanica, posižem u duboku rijeku sjećanja, pokušavajući dohvatiti zlatno grumenje Aurelinih šutnji. Na dnu blistaju zlatni grumenčići bakinih neispričanih priča, nadohvat ruke ... a ipak nedohvatljivi. Ljubila je, samo jednom, ljubila je Aurela nekoga tko njezine ljubavi nije bio vrijedan. Kad je to shvatila, otišla je, uzdignute glave i stisnutih usana, otišla ne osvrčući se ... A ipak, zauvijek je ostala u gradu u koji ju je ljubav dovela, ostala je daleko od grada u kojem je odrasla, daleko Dnjepra i mosta na kojem je jedne zime, dok bijaše djevojčica, prislonila usne na zamrznutu ogradu. Jednom ću i ja otići do Kijeva, potražiti to mjesto na toga ogradi mosta ... i dotaknuti ga, da saznam Aureline tajne. Da, ukoliko te ne preduhitrim, djevojčice ... narugala bi mi se, da me može čuti. Eh, da me može čuti ... ... rekla bih joj da još uvijek u sebi osluškujem njezine priče, ispričane i neispričane ...  Jan Nepomucky monument, Prague Everybody have you heard He’s gonna buy me a mockingbird And if that mockingbird don’t sing He’s gonna buy me a diamond ring And if that diamond ring don’t shine He’s gonna surely break this heart of mine ... |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
16.03.2009., ponedjeljak
lullabies ... and nursery rymes ...
 silent, photo by flickr And if London bridge falls down ... ... will I'll still be Your sweetest girl in town? |
- 00:11 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Hush, baby ...
 silence is gold, photo by flickr Hush, little baby, don't say a word, Papa's gonna buy you a mockingbird. And if that mockingbird don't sing, Papa's gonna buy you a diamond ring. And if that diamond ring turn brass, Papa's gonna buy you a looking glass. And if that looking glass gets broke, Papa's gonna buy you a billy goat. And if that billy goat don't pull, Papa's gonna buy you a cart and bull. And if that cart and bull turn over, Papa's gonna buy you a dog named Rover. And if that dog named Rover won't bark. Papa's gonna buy you a horse and cart. And if that horse and cart fall down Well you'll still be the sweetest girl in town.  Well, I'll be good silent girl, do idućeg ponedjeljka ... ... obećavam. |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
14.03.2009., subota
...
|
Nedjelja, 14 : 59 Slike govore više od riječi ... A riječi me još uvijek slabo služe ... ne zvone, ne zveče ... ... nego škripe ...
... |
- 00:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #
13.03.2009., petak
o oblaku i smreki, iskricama i krilima ...
 photo by rusalka Smreka: Hej, Krilati, nemoj sa mnom se igrati! Preletio si čitav svijet, a sad veliš - moja Ti krila trebaju za let ... Oblak: Hej, ne igraj se skrivača, mila, Ti si moj korijen i moja krila ... Ti si čitav moj svijet, s Tobom mi ne trebaju krila za let ... ... Krila, kratka priča Nad jezerom se spuštao prvi mračak, vjetar potjera oblake i zatalasa vrhove breza i smreka, zalazak sunca zarumeni nebo, dan ustuknu pred noći. Svjetla na površini jezera zatitraše poput krijesnica ... Eh, kako mladost prohuji, kao kratak dan ... Vidjet ćeš, okreneš se triput' oko sebe ... i starost je na pragu. Na pragu? Ma koga ja to obmanjujem, taj sam prag već davno prekoračio, reče Silver Vladeku. Vladek je bio deset godina mlađi od Silvera, njih su se dvojica upoznali trčeći istom stazom uz jezero, pa se ubrzo i sprijateljiše. Ma daj, Silveru, ne kukaj ... Nitko ti ne bi dao tvoje godine, još uvijek dobro držiš korak sa mnom, a stariji si čitavu deceniju ... Trčiš k'o neki mladac ... odgovori mu zadihani Vladek. He he he, kakvo trčanje, to se više ne može nazvati trčanjem ... Nekad sam mislio da se mogu utrkivati s vjetrom, na skijama sam bio brži od lavine ... Još prije deset godina mogao sam veslati satima, a sad me nakon 100 zaveslaja zaboli rame ... nasmija se Silver gorko. I nije stvar samo u tome što ti starost podreže krila ... puno je gore to što ti oduzme volju za letom ... ... Od toga je proljetnog predvečerja prošla godina, Silver je bio godinu dana stariji, no toga se proljeća nije osjećao nimalo starim. Činilo mu se da će svaki čas poletjeti dok je žurio prema Iskrinim vratima, noseći buket ruža. Ali ... večera će se ohladiti... rekla je smijući se, kad ju je zgrabio već na pragu. Ah, jel ' se i Tebi zemlja pomakla? prošaptala mu je poslije na uho, privijajući se uz njega. Bijela joj se put rumeno žarila, oči blistale i Silver ju, iako iscrpljen, u trenutku poželi opet. Samo još reci da sam ja bio taj zemljotres ... Poljubi joj slatke usne pa, smijući se, dodade: Vidi starog panja, pa ja to 'fishing for Your compliments' ... Sjećam se kako je baka govorila - plamen bukne i utrne se, a stari panj žari i grije cijelu noć ... nasmija se i ona. Da, ako je Iskrica prava ... odgovori Silver. Priviše se jedno uz drugo, i zemlja se ponovo pomaknu, za oboje. Ujutro, budeći se, Silver osjeti njezin poljubac na svome ramenu i pomisli: Tko bi za trčanjem žalio ... ... kad može letjeti ...  photo by flickr ... P. S. Nepreležana viroza ostavila je mi 'na dar' kašalj koji mi razdire pluća i glasnice. Terapija: sumamed, fluimukan, inhalacije, vitamini, pastile za grlo ... Mirovanje, povišeno uzglavlje ... i šutnja, do srijede ... ... inače mi sljeduje upala pluća. I zato, do srijede: Pssst ... |
- 00:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #
12.03.2009., četvrtak
oblak, smreki ...
 photo by rusalka Oblak: Hej, Smreko, jesi li tu? Danas sam tako blue ... Molim Te, molim, mila, posudi mi ... ... svoja krila ... |
- 00:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
11.03.2009., srijeda
smreka i oblak ...
 photo by rusalka thanks for upload, lazy Smreka: Hej, Oblače, mijenjam korijen za krila ... Oblak: Nemoj, mila, bojim se da bi mogla nekamo odletjeti. A ja bih tada dovijeka usamljen i tužan lutao ... ... nemajući kamo sletjeti .... |
- 07:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #
10.03.2009., utorak
chiaroscuro ...
 photo by rusalka život je stalna mijena, čas svjetlost, čas sjena. smjenjuju se sunce, oblak i duga ... jedino izvjesna samo je ... ... tuga. |
- 08:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
09.03.2009., ponedjeljak
Stara fotografija, kraj priče ...
 vintage postcard, roses thanks for upload, lazy (prethodni nastavak) Bruno se vratio s prijateljeva ukopa, i tada se on i Emilija prvi puta ozbiljno posvadiše. Kada ga je upitala za okolnosti prijateljeve smrti, Bruno se ljutito obrecnu: Ništa me ne pitaj. Da sam znao to što znam sada, ne bih mu otišao na sprovod. Kako možeš reći nešto tako okrutno? uzrujala se Emilija. Spominjao si da ste do prije par godina bili bliski poput braće ... Ne pominji ga, rekao sam ti! izderao se Bruno. Kukavička mizerija, prerezao si je žile poput nekog pedera ... A i bio je peder, samo ja budala to nisam vidio, dok su svi drugi znali ... i tko zna što zamišljali o našem prijateljstvu ... Više od grubosti prema njoj, Emiliju je pogodila Brunina uskogrudost, zaboljela ju je činjenica da je zanijekao prijateljstvo i odrekao se mrtvog prijatelja, da se brinuo samo o tome što će drugi misliti. Uz to, Emilija nije dijelila Bruninu bigotnost, za nju je ljubav bila ljubav, ona je vjerovala da u ljubavi svatko ima pravo na izbor. Iako se Bruno kasnije ispričao zbog svoje naglosti, odbio je sva Emilijina nastojanja da o tome razgovaraju. Pošto je Brunu voljela, Emilija je pokušala pronaći olakšavajuće okolnosti: Možda ga je zaboljelo to što mu se prijatelj nikada nije povjerio ... No, izrečeno, a još više ono prešućeno, između njih dvoje ispriječilo se poput sjene. Povodi za svađe bili su sve češći, a svađa se najčešće zapodjevala oko Emilijina posla. Bruno je insistrao da Emilija napusti posao i posveti se obitelji koju su namjeravali stvoriti. Ali ja volim svoj posao ... želim doprinosti kućnom budžetu i vjerujem kako žena treba zadržati svoju neovisnost da bi mogla biti partner mužu ... rekla mu je. Uz to, zar misliš da ne bih bila sposobna uskladiti obitelj i posao? Očito ti mene smatraš nesposobnim da ja brinem o obitelji, kao što bi to pravi muškarac trebao činiti, uzvratio je Bruno. Neovisnost? Ne bi ti razmišljala o neovisnosti da me doista voliš ... Ili možda sumnjaš volim li ja tebe, pa želiš sačuvati 'odstupnicu'? Oboje izrekoše teške riječi. On je rekao njoj kako počinje sumnjati u njezinu ljubav, a ona njemu da će promisliti želi li ga za oca svojoj djeci. Teške su riječi pale, a zatim je na obje strane zavladala šutnja. ... Na sreću, uskoro su se radovi na kući zahuktali i to je zaokupilo svu njihovu pozornost. Bruno se trudio 'izgladiti stvari', prihvaćao je svaku Emilijinu ideju o adaptaciji kuće bez uobičajenog prigovaranja. Iako bi joj bilo draže da su mogli o svojim idejama raspravljati i dogovarati se, Emilija je to prihvatila kao znak dobre volje. Jedne su im se večeri, dok su se vraćali u svoj stan, ruke dodirnule, slučajno ili ne, tko zna ... Te su noći strastveno vodili ljubav, a sutradan se Bruno s posla vratio s velikim buketom crvenih ruža i teškom zlatnom narukvicom. Od toga ju je dana počeo obasipati poklonima. Brunini pokloni bili su nametljivo raskošni a to je odbijalo Emiliju, to joj je ličilo na kupovanje ljubavi no nije imala srca odbiti ga kad bi došao s pomno odabranim poklonom, očekujući njezinu reakciju snuždena lica. Slutila je da se iza Brunine bahatosti krije nesigurnost, željela mu je reći da može u nju biti siguran, no on joj nije pružao priliku za to. Znao je da ona voli ruže, pa bi nakon svake razmirice Emilija zatekla sobu ispunjenu ružama. Nju bi više veselila jedna jedina ruža i iskreni razgovor. Kamo to vodi? upitala ga je. Zar misliš da da sve možeš kupiti poklonima? I da sve nesuglasice možemo riješti seksom? Nemoj samo reći da ti nisi uživala ... odgovorio je. Emilija je shvatila da je ulovljena u ružnu igru uzajamnog optuživanja, burnih svađa i još burnijih noćnih 'mirenja'. Da, uživala u Bruninu zagrljaju, no kad bi se razdvojili na Bruninu bi se licu licu opet pojavio onaj izraz likovanja koji je tako mrzila. Pomišljala je kako mora otići prije no što počne samu sebe prezirati, no, još uvijek ga je voljela, još uvijek je vjerovala: On me voli, voli me na jedini način na koji zna voljeti ... ... Početkom decembra uselili u se u staru kuću koja je adaptacijom dobila novi sjaj. Kuću je Bruno opremio skupim namještajem a vrtnu je sjenicu dao ustakliti. Ustakljeni grijani zimski vrt bio je njegov božićni poklon Emiliji, poklon pomirenja nakon još jedne od svađa. Na Silvestrovo je počeo padati gusti snijeg, a u Emilijinu zimskom vrtu cvjetale su orhideje, kamelije, azaleje i ruže. Emilija je sjedila na klupici, držeći opet u ruci staru fotografiju, onu koju je proljetos pronašla na tavanu. Što li je bilo s njima? pomislila je gledajući par na fotografiji. Jesu li ostali zajedno, jesu li se konačno uspjeli pogledati u oči? upitala se. Vrata staklenika se otvoriše, Bruno je stajao na pragu. A mi ... reče Emilija, i sebi i njemu. Što će biti s nama? ... Epilog ( ili, umjesto tri točke ... ) Što će biti s nama? ponovila je. Jednom, pa još jednom ... Bruno se uplašio kad je nastavila ponavljati to pitanje, opet i opet, u beskraj ... poput neke očajničke litanije: Što će biti s nama? Što će biti s nama? Što će biti s nama? Što će biti s nama? Što će biti s nama ... To više nije bilo pitanje, bila je to tužaljka, monotona, beskrajno tužna ... Potpuno izgubivši vezu s realnošću, Emilija je nastavila izgovarati to pitanje, sve tiše i tiše, njišući se poput duševnog bolesnika ili napuštenog djeteta. Bruno pade na koljena, obujmi Emiliju u zagrljaj. Očajnički poželi odgovoriti na pitanje koje je se u njegovoj svijesti pretvorilo u vrisak: Što će biti s nama? Poželi reći kako će se sve promijeniti, kako je shvatio da im je ovo posljednja šansa. Učinit ću sve ... sve ... Sve ću učiniti, samo da Emilija bude sretna ... Sve? Čak i to da je pustiš otići? U Bruni buknu bijes na samoga sebe, kad je začuo to pitanje u svojoj svijesti, tako jasno, kao da ga je postavio netko drugi, a ne on sam. Emilija se u njegovu naručju prestade njihati, ukoči se kao da osluškuje. U Bruni nešto puče, prelomi se ... i on reče: Da! Da, Emilija, učinit ću sve ... sve ću učinit da bi ti bila sretna. Čak i to da te pustim otići ... Dok su ga Emilijine ruke grlile, Bruno je podiže u naručje i ponese prema kući koja je blistala u novogodišnjim svjetlima ... ... Na podu zimskog vrta ostade ležati stara crno bijela, izbledjela fotografija. Dok je s obližnjeg tornja iskucavala ponoć, lica na fotografiji okrenuše se jedno drugomu, pogledaše se u oči ... A potom, s zadnjim otkucajem sata, izbledješe i nestadoše. |
- 00:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #
08.03.2009., nedjelja
Stara fotografija, 2. dio priče ...
 vintage photos ... željela je na danjem svjetlu podrobnije razgledati fotografiju koju je pronašla na tavanu. (prethodni nastavak) ... Bila je to jedna od onih starinskih, crno bijelih, naknadno ručno bojanih fotografija, izbledjela od vremena. Uškrobljeni ovratnik muškarca, ženina frizura i stil njezine haljine, par s fotografije smještali su negdje u 30-te godine 20-og stoljeća. Zagledavši se u fotografiju, Emilija pomisli kako bi joj žena s fotografije mogla biti prabaka. Slične crte lica, krupne oči, tamna kovrčava kosa, izražene obrve, mala srcolika usta ... Mogla bih to biti ja ... pomisli Emilija ... da sam se rodila početkom prošlog stoljeća. Gledajući fotografiju, Emilija osjeti kako je preplavljuje val tjeskobe i zapita se: Zašto? Na fotografiji nije bilo ničega što bi opravdavalo to njezino tjeskobno osjećanje. Dvoje ljudi ... Supružnici ... ili možda ljubavnici? Obraz uz obraz ... On gleda u nju, stežući je u zagrljaju, svaki bi promatrač rekao da je gleda zaljubljeno, s obožavanjem. Njezino se tijelo prepušta njegovu, no njezin pogled ... Njezin pogled liči na pogled ulovljene srne ... Bruno bi podrugljivo rekao: He he he, glupost ... Vjerojatno joj je fotograf rekao nek' gleda ustranu, radi 'umjetničkog efekta', rekao bi Bruno ... pomisli Emilija. Emilija je voljela Brunu, no unatoč zaljubljenosti, ponekad bi je iritirala njegova sklonost podrugivanju i nedostatak mašte. A Bruno se često znao podrugnuti Emilijinoj bujnoj mašti, umjetničkim sklonostima, njezinoj nepraktičnoti i 'pretjeranoj' emocionalnosti. Ženska posla ... rekao bi, a Emilija nije bila sigurna šali li se on to ili misli ozbiljno, nije znala što uraditi - naljutiti se ili narugati tom njegovom patroniziranju. Ponekad bi se pitala koliko ga stvarno poznaje, koliko on poznaje nju. Ona je žudila upoznati njegove misli, nade, snove, a on bi uvijek ustuknuo od takvih razgovora. Ona se njemu željela otvoriti potpuno, povjeriti mu svoja razmišljanja, priznati mu svoje tajne želje i nadanja, pustiti ga da uđe u najdublje kutke njezine duše. A on bi tada obično razgovor skrenuo na šalu ili bi posegnuo samo za njezinim tijelom. Emilija je bila strastvena, voljela je 'voditi ljubav' s Brunom, no za nju je seks ipak bio samo dio njihove veze. Razočaravalo ju je, a ponekad i plašilo to što Bruno njihov odnos svodi na seks i površne razgovore. Voljela ga je, pa se tješila kako se radi samo o razlici između 'muškog' i 'ženskog' načina reagiranja ... i pribojavala se, istodobno, da se radi o dubljoj razlici, o suprotnosti dvaju različitih svjetonazora, dvaju različitih načina postojanja ... Suprotnosti se privlače ... u početku ... rekao je Emiliji njezin ujak, kad mu je predstavila Brunu. Pošto je rano ostala bez oca, ujak Albert je u Emilijinu djetinjstvu preuzeo ulogu očinske figure. Neženja i boem, mnogo stariji od svoje sestre, Emilijine majke, ujak Albert je, dok je Emilija rasla, bio njezin oslonac, povjerenik i 'rame za plakanje'. Iako ništa nije rekao protiv Brune, Emilija je osjetila uzajamnu antipatiju koja se između njih dvojice odmah stvorila. Kad ju je na vjenčanju, umjesto oca, ujak doveo do oltara gdje ju je čekao Bruno, Emiliji se učinilo da je ujakova ruka zadrhtala, kad ju je 'predavao' mladoženji. ... Emilijine se misli ponovo vratiše fotografiji: Ne može se reći da u njegovome pogledu nema ljubavi ... No, to je ljubav lovca prema lovini ... U tom je pogledu toliko likovanja ... ... kao u mačka koji se poigrava ulovljenom pticom ... Emilija sklopi oči i okrenu lice prema suncu koje je obasjavalo klupicu na kojoj je sjedila. Topli je sunčevi zraci pomilovaše po usnama, obrazima i vratu ... i prizvaše sjećanja: Ispod spuštenih kapaka Emilija odjednom ugleda Brunin pogled - gledao ju je s divljenjem. Dugo je sve ostalo samo na gledanju, iako je Bruno bio nestrpljiv. Emilija se dugo kolebala, no ne stoga što je koketirala, već stoga što nije bila sigurna u svoje osjećaje. Kad se prvi puta svukla pred njim, kad je konačno bila sigurna da želi njegov zagrljaj, osjetila je kako je Brunin pogled istodobno i miluje i žari, osjećala je vrelinu toga pogleda i ispod spuštenih trepavica. A onda, u trenutku kad je ušao u nju, kad mu se potpuno otvorila, Emilija je podigla trepavice i svojim pogledom potražila njegov. U Bruninu je pogledu bilo toliko likovanja da se lecnula ... A potom je plima nježnosti, strasti i uživanja koja ju je preplavila odagnala taj likujući Brunin pogled iz njezina sjećanja ... (nastavak slijedi) ... Dodatak: 8. mart  Kruh i ruže Pravo glasa u Europi prve su, 1906. godine, izborile Finkinje. Slijedile su Norvežanke, 1913., Dankinje 1915., Nizozemke i Ruskinje, 1917., a žene u Hrvatskoj pravo izlaska na izbore dobile su nakon II. svjetskog rata. U Švicarskoj žene glasaju tek od 1971. godine. O ženama je toliko toga rečeno. Toliko istina ... i toliko besmislica. Budi lijepa ... i šuti, na primjer. Žene su dugo šutjele. Djelomično zato što su i same povjerovale u te besmislice, više stoga što su im 'zatvarali' usta, podcjenjivanjem, zastrašivanjem, pa i udarcima. Čak i kad su im poklanjali ruže, muškarci su tvrdili žene nisu sposobne zarađivati za 'kruh svagdašnji', niti odlučivati o 'sjetvi i žetvi'. A onda se konačno začuo i ženski glas: I žena je čovjek! Tada je to bila revolucionarna ideja. Nažalost, i danas se još uvijek mnogi oglušuju na činjenicu da je svako ljudsko biće, bez obzira na spol, prvo čovjek s pravom na ljudsko dostojanstvo, a tek potom muškarac ili žena. Sretan vam 8. mart, sestrice! We can fly, mile moje. P. S. Vodite računa iz čijih ćete ruku danas primati ruže. Ruža je ruža je ruža ... Iako tvrde da bi mirisala i kad se ne bi ružom zvala, ipak je bitno da ruža zna svoje ime ... Da ne zaboravi mirisati, i da zna trnje upotrijebiti, kad zatreba ... |
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
07.03.2009., subota
Stara fotografija, 1. dio priče ...
 Lovers, photoart by Zes thanks for upload, lazy Ona je gledala u objektiv, smiješeći se, On je gledao u Nju. Njezin je pogled bio stidljiv, napola skriven pod dugim trepavicama, u Njegovu se pogledu, uz nježnost, ogledala i želja za posjedovanjem . Sišavši s tavana, Emilija odloži fotografiju i ode u kupaonicu. Ruke su joj bile prašne, kosa puna paučine. U napuklom ogledalu, uz slabo svjetlo male svjetiljke, Emiliji se vlastito lice učini blijedim. Nije ni čudo , pomisli smiješeći se. Nismo noćas ni trenuli, ljubili smo se do svitanja ... Emilija i Bruno bili su još uvijek u medenom mjesecu. Umjesto da otputuju na neku egzotičnu destinaciju, odlučili su taj novac uložiti u kuću. Početkom zime, par mjeseci prije vjenčanja, pronašli su i kupili staru kuću s malim vrtom. Prvobitna im je namjera bila kuću srušiti i graditi novu. No, Emilija se u tu kuću i vrt zaljubila na prvi pogled. Mogla je zamisliti sebe i Brunu na klupi pod starom sjenicom, kako sjede zagrljeni i gledaju djecu koja se u vrtu igraju. Rekonstrukcija će nas koštati više nego da rušimo i gradimo novu, rekao je racionalni Bruno. No, morao je priznati da šarm stare kuće ni njega nije ostavio ravnodušnim. Nije ga trebalo puno nagovarati, on bi svojoj ljupkoj nevjesti ispunio svaku želju, a kao uspješni mladi menadger zarađivao je dovoljno da si priušti takav trošak. I on je već zamišljao Emiliju u svom zagrljaju na klupici pod vrtnom sjenicom. Još da je samo uspije nagovoriti da ostavi posao i posveti se samo njemu i djeci koju su namjeravali začeti što prije. Kuću su kupili u januaru, pa je poslije toga, zaokupljeni pripremom vjenčanja, više nisu obilazili. Vjenčali su se prvog dana ožujka i sad su, tijekom medenog mjeseca, svakog poslijepodneva iz svog stana u centru grada dolazili u staru kuću na periferiji. Prije no što nastupi 'stampedo' majstora, Emilija je željela pažljivo pregledati svaki kutak kuće i vrta, izabrati i sačuvati neke od stvari koje su raniji vlasnici ostavili na tavanu. Što će ti ta stara krama? rekao je Bruno, no kad ga je odvela u vrt i pokazala mu malog mramornog anđelka, skrivenog iza ružina grma i obraslog mahovinom, složio se s njom: Sudeći po ovome i na tavanu bi se moglo kriti vrijednih stvari. Razgovarat ću s poduzetnikom i odložiti početak radova na mjesec dana. Ljeto je tek pred nama, bit će dovoljno vremena, no za svaki slučaj, ugovorom ću ga obvezati da radove dovrši do početka decembra ... Jer, želim ovdje s tobom proslaviti naš prvi Božić. Toga se petka Emilija do stare kuće dovezla sama, Bruno je morao otputovati u svoj rodni grad, na pokop prijatelju iz djetinjstva. Nisi ga poznavala, rekao je Emiliji. Umjesto depresivnog vikenda s ožalošćenim neznancima, radije ostani ovdje i prekapaj po tavanu stare kuće, kao što si i namjeravala. Uspio ju je nagovoriti da ne otputuje s njim pa se Emilija toga subotnjeg prijepodneva odvezla do stare kuće, prošetala se praznim sobama a potom popela na tavan. Uskliknula je od ushićenja i zapljeskala rukama poput djeteta koje je otkrilo škrinju s blagom. Tavan je bio prepun dragocjenosti: staro antikno ogledalo u pozlaćenu okviru, par ljupkih bidermajerskih fotelja koje bi se mogle restaurirati, nekoliko prašnih ulja s motivima ruža ... A tad je u dnu tavana ugledala pisaći stol od trešnjeva drveta, s vitkim izvijenim nožicama i nizom malih ladica. Žarulja u tavanskoj svjetiljci bila je pregorjela, a Emilija nije ponijela baterijsku lampu. Ipak, uspjela je otvoriti neke od ladica pisaćeg stola. Sve bijahu prazne, samo je na dnu jedne ležala fotografija: njegov je pogled nastojao uloviti Njezin, dok su je Njegove su je ruke grlile. Usne je priljubio uz njezin obraz, a ona se privila uz Njega. Ustvari, Njegove je ruke stežu u zagrljaj, kao da je ne žele nikada ispustiti ... pomislila je Emilija gledajući fotografiju. Odjednom je obuze snažan osjećaj čežnje i ona posegnu za mobitelom. Sretno sam stigao, ne brini ... javio joj se Bruno. Ako se riječ sreća može upotrijebiti u ovakvoj prilici ... Njegovi su roditelji posve skršeni, Edo im je bio jedinac. Nisam se uspio obraniti od njihovih insistiranja, nisu dozvolili da odsjednem u hotelu. Smjestiše me u Edinu sobu, moram priznati da je to pomalo jezovit osjećaj ...Ukop je danas poslijepodne, a ja sam im morao obećati da ću ostati do kraja vikenda ... Oprosti, no nisam ih mogao odbiti, Edo i ja bili smo prijatelji od djetinjstva, a njegove starce znam odkad se pamtim ... Bruno rijetko popušta nagovaranjima, začudi se Emilija zaklopivši mobitel. No, vjerojatno je pristao zbog okolnosti u kojima je njegov prijatelj umro ... Naime, Bruno joj je u telefonskom razgovoru rekao kako se vjerojatno radilo o samoubojstvu. Šuška se da se Edo ubio zbog nesretne ljubavi ... Volio sam ga kao brata, no Edo je oduvijek bio slabić, dodao je. Emiliju je zasmetala ta nota okrutnosti u Bruninim riječima, no odlučila je ne komentirati. Samo bismo se porječkali, pomislila je. Pošto je toga jutra ispraćala Brunu, Emilija nije nije stigla doručkovati, samo je skuhala kavu i usula je u termosicu. Vani je bilo još uvijek svježe, no proljetno je sunce obasjavalo vrt i mamilo je van. Odlučila je popiti kavu i popušiti cigaretu na klupi pod starom sjenicom u dnu vrta, kraj mramornog anđelka obraslog mahovinom i bršljanom. Još samo ovu, rekla je sama sebi, vadeći cigaretu iz kutije. Brune nema, pa neće primijetiti da sam pušila... Uz to, željela je na danjem svjetlu podrobnije razgledati fotografiju koju je pronašla na tavanu. (nastavak slijedi) |
- 07:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
05.03.2009., četvrtak
eh, da je ljubiti lako ...
 photo by flickr thanks for upload, lazy Eh, da je ljubiti lako, kratka priča Da je ljubiti lako, ljubio bi svako ... Refren country pjesme čuo je prolazeći kraj nekog kafića. Dan je bio hladan i sumoran, sličniji jeseni nego proljeću. Jan je bio na svojoj uobičajenoj šetnji oko jezera uz koje se pružalo omiljeno gradsko šetalište, toga predvečerja pusto. Sitna kiša, nalik jesenjoj, obeshrabrila je šetače pa je Jan, žustro koračajući duž obale, sreo samo mladića koji je 'istrčavao' svoga dobermana. Janov foksterijer Tex zareži, mladić zategnu uzicu na kojoj je vodio svoga psa, a Jan uhvati Texa za ogrlicu. Oštrim mu glasom reče: K nozi, i psi se mimoiđoše bez kavge. Kad im se doberman izgubio iz vida Jan pusti Texovu ogrlicu, a pas veselo potrči naprijed, stazom uz jezero. Da je ljubiti lako ... Refren pjesme nastavio se Janu motati u mislima. Jan je oduvijek smatrao da je ljubiti lako. Doduše, bilo je to uvijek više olako, nego lako, morao je priznati sam sebi. Sve dotadašnje Janove 'ljubavi' bile su 'lake', a kad bi se završile bilo mu je lako krenuti dalje, bez osvrtanja. Tex zalaja na jato pataka koje su, navikle da ih šetači hrane, doplivale bliže obali. Ostario je, pomisli Jan gledajući svoga ljubimca. No, još uvijek mu je srce mlado, da ga nisam zadržao, pojurio bi na onog dobermana. Tex je bio 15-godišnjak i njegov se pseći vijek bližio kraju. Jan je primjećivao kako pas postaje sve kraćeg daha, apetit mu se smanjio, duže su ga šetnje umarale. Ostarili smo obojica, pomislio je Jan. Posljednje dvije godine primjećivao je da je i sam postao sporiji. Na svojem uobičajenom 10-dnevnom skijanju te je zime birao lakše staze. Nije to više skijanje, to je samo 'vozanje' na skijama ... konstatirao je s gorčinom. I, više sam mislio na Texa, kojeg sam ostavio kod prijatelja, nego na snijeg i skije ... ... Dok je stajao nad malom humkom pod starim hrastom, Jan se sjetio te šetnje uz jezero i refrena pjesme Da je ljubiti lako ... Da se ja pobrinem za tijelo? upitao ga je veterinar toga jesenjeg poslijepodneva. Ne, ja ću ... odgovorio je Jan. Zavio je Texovo tijelo, koje se već počelo kočiti, u kariranu vikend deku i odnio ga na stražnje sjedište svoje mazde. U prtljažnik je već ranije, krenuvši veterinaru, spremio ašov. U šumi u kojoj je s Texom često gljivario pronašao je lijepo mjesto i iskopao raku. Sad je stajao nad humkom, ljut sam na sebe zbog tog refrena kojeg se nikako nije mogao riješiti: Da je ljubiti lako, ljubio bi svako ... Okrenuo se i šumskim puteljkom, dok mu je opalo lišće šuštalo pod nogama, krenuo prema parkiranim kolima. Poželio je osvrnuti se, no to bi bila slabost, a on sebi slabost nije nikada dopuštao. ... Godinu kasnije, jednog poslijepodneva, Jan je u nekom drugom gradu, s prozora hotelske sobe, gledao obalu rijeke. Dan je bio vedar, proljetni, sunce je na rječnu obalu izmamilo šetače. Među njima je bilo i onih koji su poveli svoje pse u šetnju. Postarija je dama nosila u naručju svog pekinezera, mlada je vitka djevojka vodila na povodcu vitkog hrta, postariji je gospodin dozivao svog vučjaka, dječak u džinsu utrkivao se s crnobijelim foksterijerom ... A Jan se opet sjeti refrena one pjesme čija melodija bi mu se povremeno vraćala u sjećanje, pa ga potom pratila čitavoga dana. E, baš si izabrala trenutak, reče Jan pjesmi i nastavi u sebi pjevušiti Da je ljubiti lako ... Dok je u ogledalu provjeravao je li dobro izbrijao svoju jaku bradu, upita sam sebe: Ima li smisla ponijeti ruže u posjet nekomu tko te je pozvao da ti pokaže svoj vrt? Ustvari, pozvao sam se sam ... pomisli. Što je drugo i mogla reći nego - dođi ... kad sam po treći put rekao kako bih jako želio vidjeti taj njezin vrt ... Ostavio je ključ na recepciji hotela. Cvjećarnica je bila taman na putu prema autobusnom stajalištu i Jan izabere tri poluotvorena bijela ružina pupoljka na dugim stapkama, pazeći da cjetovi i listovi budu besprijekorni. Samo ih povežite svilenom vrpcom, reče cvjećarki. Dok je s nestrpljenjem čekao gradski autobus, izvadi iz džepa ceduljicu na kojoj mu je ona zapisala svoju adresu i ponovo je pročita, iako je adresu odmah zapamtio. ... Večerali su u njezinu vrtu, uz svijeće. Razveselila se ružama koje joj je donio a njega je ohrabrio pokret kojim je pupoljke prinijela usnama, ohrabrio ga je ... pa se nagnuo i poljubio je. Malo je ustuknula, uspio je usnama samo okrznuti rub njezinih usana. Nakon večere su ostali sjediti u vrtu. Mračilo se, pili su vino, a on se opet nagnu prema njoj, namjeravajući je poljubiti. U tom trenutku njezin mu se veliki crnobijeli mačak očeša o noge. Budi pristojan, Lucky ... reče ona mačku, a on se nasmija i upita: Na kojeg to od nas dvojice Srećkovića misliš? Ponoć je već davno bila prošla, gradski autobusi više nisu vozili. Žao mi je, morat ćeš pozvati taksi, ako uopće još koji vozi u ovo doba, u ovoj našoj selendri ... rekla mu je. Ne brini, nije daleko do hotela, noć je topla, radije ću pješice ...odgovorio je. Ispratila ga je do ugla i tu se poljubiše. Sad mu nije, dok ju je ljubio, rekla: Polako, polako ... kao što je to učinila koju minutu prije. Usne joj se otvoriše i priljubiše uz njegove, sad je i ona ljubila njega, a ne samo on nju. Polako, polako ... morao je on sada reći sam sebi. ... Neće biti lako ... mislio je hodajući prema hotelu kroz toplu proljetnu noć. Gotovo dva desetljeća sam stariji od nje ... No, u toj toploj proljetnoj noći on se nije osjećao starim, a misli koje su mu se vrzmale glavom bile su sasvim mladenačke. Osvrnuo sam se stoput' puta, odlazeći ... konstatirao je u čudu. Osvrtao sam se i kad sam zašao za ugao, sve se nadajući da će me pozvati da se vratim ... Vrativši se u svoju hotelsku sobu, nazvao ju je da joj se zahvali na večeri. Oprosti, bio sam nasrtljiv, poput nekog starog mačka u februaru ... rekao je. I neću ti zamjeriti ako me više ne pozoveš na večeru ... Nasmijala se zvonko i rekla mu: Sljedeći puta bit će dovoljna i jedna ruža ...a on pomisli kako će joj sljedeći puta donijeti jedanaest, jedanaest crvenih ... ... Četiri godine kasnije, dok je sam sjedio u kupeu vlaka, putujući prema njezinom gradu, posegnuo je u džep. Izvadi novčanik, izvuče iz pretinca ceduljicu i ponovo pročita adresu koju je zapamtio od prve. Da je ljubiti lako, ljubio bi svako ... ponovo mu u mislima odjeknu ona melodija. No, nije svako srećković poput mene ... pomisli Jan.  Dodatak: Ožujak u vrtu ...
|
- 22:11 - Komentari (29) - Isprintaj - #
03.03.2009., utorak
Preludij za poslijepodne jednoga Fauna, kratka priča
 Barberini Faun, djelo nepoznatog antičkog skulptora Prélude a l'apres-midi d'un faune ... Njegov je slučajni suputnik izišao na prvoj stanici, a on je ostao sam u kupeu polupraznog vlaka. Točkovi zakloparaše i vlak ponovo krenu. Laptop, koji je ponio kako bi skratio vrijeme putovanja i uzput obavio dio nagomilanog posla, ostao je ležati na sjedištu prekoputa. Stjepan se nagnu prema prozoru, promatrajući pejzaž koji je promicao. Godina je tek zakoračila u ožujak, grane drveća bile su još uvijek gole, a ipak, tek propupale cicamace na grančicama vrba svjedočile su da su se proljetni sokovi već pokrenuli. Dok je vlak odmicao ravnicom, na plavo se nebo navukoše oblaci i proljetna kiša orosi staklo na prozoru. Grijanje u kupeu nekontrolirano se pojača, prozori kupea se zamagliše. Stjepan ustade, skide sako i ostade u crnoj rolki, protegne se i gonjen nekim nemirom zaviri u hodnik. Nigdje nikoga, kao da sam danas jedini putnik u čitavom vlaku, pomisli. No, to mu je godilo, nitko mu nije ometao lijepe misli. Vrati se na sjedište do prozora. Namjeravao je dlanom obrisati maglicu kondenziranu na staklu, kako bi kroz prozor mogao promatrati proljetne prizore. Umjesto toga, kažiprst mu na zamagljenom prozoru nacrta konturu srca. Baš kao neki zaljubljeni teenager, pomisli i tiho se nasmija sam sebi. Dok se sunce nad ravnicom poigravalo s oblacima, Stjepana ispuni osjećanje iščekivanja i poleta, učini mu se da bi mogao, poput 'supermena', pogurati vlak ne bi li u trenutku stigao na odredište. No, preostala su mu još gotovo dva sata vožnje i on se stade premišljati: Možda da odem do vagon restorana i popijem kavu? Nakon kraćeg kolebanja odustade, želio je sačuvati to lijepo proljetno osjećanje koje ga je obuzimalo. Sve su brige ostale iza njega tamo u gužvi metropole, sve čemu se veselio bilo je pred njim, svakog trenutka sve bliže i bliže. Naslonio se na naslon sjedišta i dalje uživajući u preplitanju lijepih sjećanja i iščekivanja. U tome trenutku oglasi mu se mobitel. Gdje si? glasila je poruka. Smiješeći se, on napisa ime stanice u koju je vlak upravo ulazio i dodade: Ne mogu dočekati da stignem k Tebi! ... Kad je vlak ušao u stanicu i stao, Stjepan otvori prozor kako bi se pregrijani kupe rashladio i prozračio. Na peronu, baš pod prozorom njegova kupea, dvoje se ljudi opraštalo. On bijaše visok i prosjed, a ona oniža i tamnokosa, ona je ispraćala njega. Poljubiše se, ovlaš se dotičući usnama, a potom se ženini prsti načas grčevito uhvatiše ovratnika muškarčeva kaputa. Iako bi svaki površni promatrač taj poljubac procijenio kao poljubac dvoje rođaka, prijatelja ili poznanika, Stjepan je u trenutku shvatio - to se opraštaju ljubavnici. I dok je vlak kretao, Stjepana odjednom obuze osjećanje 'već viđenog'. Ne nije to samo dejavu, nije to samo već viđeno nego i 'već doživljeno', reče sam sebi. Da, upravo je tako Slavica njega ispraćala. Poljubila bi ga na peronu i smješila mu se dok bi joj prsti grčevito stezali ovratnik njegove jakne. A meni je, glupanu, trebalo pola godine dok nisam shvatio koliko joj teško padaju ti rastanci ... i još pola godine da je nagovorim da se ne rastajemo na peronu nego na njezinu pragu ... Vlak je kretao a Stjepan je s prozora promatrao lice mlade žene koja je ostala na peronu. Nije zaplakala, no izraz njezina lica govorio je sve i Stjepan shvati - svjedočio je konačnom rastanku. ... Stanica i žena koja je još uvijek stajala na peronu izgubiše se Stjepanu iz vida. On ponovo sjedne na sjedište uz prozor a lice žene s perona još mu je uvijek lebdjelo pred očima. Nije ni po čemu ličila Slavici, pa ipak taj pogled i pokret kojim je u zadnjem trenutku posegnula za ovratnikom ljubavnikova kaputa bili su Slavičini. Slobodno? Pitam je l' slobodno? Na vratima kupea stajao je prosjedi muškarac, onaj koga je Stjepan malo prije gledao kako se oprašta. Odmjerivši ga, Stjepan procjeni da mu je taj muškarac vjerojatno vršnjak, obojica su bili prosjedi, obojica slične visine i vitke građe, čak su im i sakoi, ispod kojih su obojica nosili crne rolke, bili sličnog kroja i dezena. Stjepan na trenutak zamisli sebe 'u njegovoj koži': Ne, ne bih to mogao podnijeti, iskočio bih iz vlaka, zgrabio je zagrljaj ... Ne mogu više svoj život zamisliti bez nje ... Pri pomisli na rastanak sa Slavicom jednjak mu se zgrči i odjednom mu se učini da se čitav svijet smračio, da je proljeća zauvijek nestalo. Slobodno je, izvolite ... Oprostite, nešto sam se zamislio, pa vas nisam odmah čuo .... reče Stjepan, prenuvši se. Neko su vrijeme sjedili u tišini a zatim Stjepan začu kako njegov 'dvojnik' uzdahnu, iz dubine pluća, pa reče promuklim glasom: Nikad nisam shvaćao onu kletvu - imao pa nemao ... a sad je savršeno dobro razumijem ... A da nas dvojica odemo na jedno piće? reče Stjepan. Buffet je u susjednom vagonu, a meni se čini da bi nam obojici piće godilo ... Hvala vam na pozivu, odgovori mu suputnik. Nažalost, odbit ću. Prestao sam piti prije 15-ak godina, a da sad popijem čašicu, ne bih se mogao zaustaviti dok se ne napijem namrtvo ... ... Točno u podne vlak je stigao na odredište. Stjepan je žurno, gotovo trčeći, sišao s perona i pozvao taksi. Za 15-ak minuta bio je pred Slavičinim vratima. Otvorila mu je gotovo u istom trenutku kad je pozvonio. Zgrabio ju je i zagrlio grčevito kao da mu je netko namjerava oteti iz zagrljaja. Polako, polako ... rekla je ljubeći ga. Ne namjeravam nikamo pobjeći ... barem ne bez Tebe ...  photo by flickr ako se ikada budemo rastajali, Jedini, nemojmo oproštajna pisma pisati. poljubimo se posljednji put, poljubimo se tako da se Zemlja zaustavi, Zvijezde s nebeskog svoda nestanu, Mjesec zgasne i Sunce se utrne ... poljubimo se posljednji put, Ljubljeni ... ... i prestanimo disati ... |
- 15:11 - Komentari (34) - Isprintaj - #
02.03.2009., ponedjeljak
Eine kleine Nachtmusik, kratka priča ...
 old lantern, photo by flickr Stara je plinska ulična svjetiljka pamtila mnoge parove. Od kada su je postavili na ugao zgrade koja je gledala na park s vrtnim paviljonom u kojem je nedjeljom svirao mali orkestar, ugao koji je osvjetljavala postao je omiljeno sastajalište ljubavnih parova. Dok bi kapela u vrtnom paviljonu svirala Eine kleine Nachtmusik, ulična bi svjetiljka sa svog postolja od kovanog željeza promatrala gradske ulične prizore i nestrpljivo iščekivala ljubavnike. No, vremenom je uvidjela da se sastanci ljubavnika događaju prema predvidljivom scenariju: Ponekad bi On čekao nju, popravljajući kravatu, gledajući na džepnu uru i gužvajući u oznojenom dlanu buketić ljubičica, ciklama ili ruža. Ponekad bi dočekao onu koju je čekao, a ponekad bi, nakon duljeg uzaludnog čekanja otišao, ljutito bacivši cvijeće na pločnik izlizan od koraka. Ponekad bi čekala Ona, rukom popravljajući uvojke ispod oboda šeširića, nervozno navlačeći i svlačeći čipkaste rukavice i provjeravajući, u malom ogledalcu, nije li joj se zamrljao ruž na usnama. Ponekad bi dočekala onoga koga je čekala, a ponekad bi, nakon duljeg uzaludnog čekanja otišla, pritiskujući namirisanu maramicu na uzdrhtale usne. Ponekad bi oboje stigli istodobno, poljubili se pod starom uličnom svjetiljkom koja bi diskretno prigušila svoju svjetlost a zatim produžili prema polutamnim alejama parka. Stara svjetiljka viđala bi ih neko vrijeme, zaljubljene i zagrljene, a zatim bi jedne večeri pod njezinim svjetlom rekli zbogom jedno drugome ili bi jednostavno prestali dolaziti ... i stara bi ih svjetiljka izgubila iz vida. Godine su prolazile, nizala su se desetljeća, kostimi se mijenjali. Polucilindre gospode zamijenili su žirado šeširi, s damskih su šešira nestale vrpce i perca, a potom su šeširi posve izišli 'iz mode'. Staroj se uličnoj svjetiljci vremenom počelo činiti kako se ništa ne mijenja, osim mode. Sve su te ljubavne priče dosadno slične jedna drugoj, kao jaje jajetu ... pomislila je. ... a svi su zaljubljeni tako nalik glupim noćnim leptiricama koje lepršaju oko moga plamena. I jedni i drugi sprže krilca, prije ili kasnije ... S godinama, stara je ulična svjetiljka sve teže podnosila proljetne kiše, jesenje magle i zimske snjegove. Kostobolja ju je mučila, dosađivali su joj golubovi koji su slijetali da uz nju prenoće grijući se, mrzovoljno bi spržila krilca noćnih leptirica koje su je oblijetale i ljutito odvratila pogled od ljubavnika koji bi se ljubili pod njezinim svjetlom. Gunđajući bi dočekala svitanje, ugasila se s prvim tračkom sunca pa zatim mirno drijemala do večeri. ... Na izmaku jednog ljeta, mnogo ljeta kasnije, u grad je stiglo novo čudo tehnike - elektrika! Prvo je u snažnom svjetlu bljesnuo centar grada, a zatim se linija jarkog svjetla počela približavati zgradi na čijem je uglu stara plinska svjetiljka vjekovala svoj vijek. Te nedjelje, kad su je skinuli s njezina postolja od kovana željeza na uglu zgrade koja je gledala na park, u vrtnom je paviljonu mali orkestar opet svirao Eine kleine Nachtmusik . Montaža električnih svjetiljki mora biti gotova do utorka, rekao je inžinjer električarima koji su gunđali zbog rada nedjeljom. U utorak će gradonačelnik s prvim mrakom svečano pustiti u pogon električnu rasvjetu u cijelom kvaru. Staru su svjetiljku bacili na kola, na hrpu starih svjetiljki, i odvezli je do depoa gradskog muzeja. Tu je vladala tišina i tama, kao na groblju plinskih svjetiljki. Prošle su godine a tada se netko sjetio da bi jednu od tih svjetiljki koje su godinama vjerno osvjetljavale grad trebalo izložiti, u stalnoj postavi muzeja. Izabraše upravo svjetiljku s ugla. Stara svjetiljka nije znala da je za njezin izbor zaslužan jedan davni poljubac koji se zbio pod svjetlom one svjetiljke koja je nju zamijenila na uglu zgrade s pogledom na park i vrtni paviljon. Poljubac i stihovi 'tu sam lanterna plinska, već starinska' koje je jedna studentica književnosti jednom davno recitirala jednom apsolventu povijesti umjetnosti, sada ravnatelju gradskog muzeja, staru su plinsku svjetiljku ponovo izvukli na svjetlo dana. Restaurirana i podmlađena, dobila je počasno mjesto u vitrini. Tu je bila zadovoljna, na suhom i sigurnom, sad su druge svjetiljke osvjetljavale nju. Ponosno se kočoperila na počasnom mjestu, vjerujući kako ga je zaslužila svojom trezvenošću i mudrošću. No, kako je vrijeme prolazilo, stara bi se svjetiljka u proljeće uznemirila. Svake bi se godine, početkom ožujka, počela prisjećati svoga mjesta na uglu, prisjećati se parka i malog orkestra. Toga je prvog ožujka bila nedjelja, u muzeju nije bilo posjetitelja. Stara je svjetiljka cijeli dan drijemala u vitrini a uvečer, kad je počela padati tama, konačno je sama sebi morala priznati kako joj nedostaju gradski prizori i mali nedjeljni koncerti, kako ne može prežaliti proljetne kiše, jesenje magle i davno okopnjele zimske snjegove. Prolijeću li li još uvijek predvečer, tamo na uglu, noćne leptirice? Ljube li se još uvijek, tamo na uglu, ljubavnici neki, dok u parku svira mali orkestar? upitala se. Na trenutak joj se učinilo da čuje zvuke glazbe, stari je plamen na trenutak u njoj zaplamsao, zaplamsao posljednji put i ugasio se, s zadnjim taktovima Eine kleine Nachtmusik . ... U istom tom trenutku zatreptala je i ugasila se rasvjeta u cijelom gradu, odajući posljednju počast staroj plinskoj uličnoj svjetiljci. No, ljubavnici koji su se ljubili pod uličnom svjetiljkom na uglu nisu ni primjetili da se svjetlo ugasilo. Njihov je plamen još uvijek visoko plamsao, oni nisu marili hoće li im ljubav spržiti krila, činilo im se da svjetlost koja svijetli u njihovim srcima obasjava čitav grad i čitav svijet ...  vintage postcard |
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
01.03.2009., nedjelja
"Für Therese", posve kratka priča ...
|
Jeste li znali da je čuvena 'Für Elise' zapravo napisana za ... ... Therese? Bethoveenov nečitak rukopis prevario je prepisivača pa je on Therese pročitao kao Elise. ... Für Therese Zimska je kiša padala uporno, monotono. Kišne kapi cijedile su se s brezovih grančica, pokisli su vrapci šutjeli skriveni u granama japanske dunje. Bilo je to ono vrijeme u godini kada je zima na izmaku i ono doba dana kada je suton na pomolu, vrijeme kao stvoreno za sjetu. Veljači je preostao još samo jedan dan, a i taj posljednji bližio se kraju. Tereza je, ne paleći svjetla, sjedila u naslonjaču pokraj prozora i slušala glazbu: "Für Elise", Ludwiga van Beethovena. Prsti Terezinih ruku, istanjenih od starosti, čvrsto su stezali korice malenog tanušnog albuma s fotografijama, ukoričenog u finu kožu oslikanu ružinim cvjetovima. Otvorila je album, prelistala fotografije, pomilovala suhe ružine latice zataknute među stranice albuma, pa sklopila korice. Iako su korice albuma bile sklopljene, a suton se pretvarao u tamu, pred Terezinim su očima fotografije iz albuma nastavile blistati toplim sjajem prohujalih trenutaka: Zaskrilo je vino u čašama, pogledi se susreli, tople se ruke dotakle, usne spojile. Mjesec se pomolio iza oblaka, srebrna je mjesečina obasjala obalu rijeke, Tereza je osjetila pijesak pod bosim stopalima. Nasmiješila se, prihvatila pruženu joj ruku i zakoračila u čun. Naslonila je glavu na Njegovo rame, sklopila oči, a ispod spuštenih trepavica tiho su, dok je čun klizio riječnim tokom, promicali prizori zelenih obala, rascvjetalih krošnji i cvjetnih livada, svitanje je ružičasto obojilo paperjaste oblake koji su se ogledali u modrom riječnom ogledalu ... ... Veljača je, trenutak prije ponoći, trenutak prije no što će sa zadnjim taktovima Beethovenove "Für Elise" kliznuti u prošlost, nježno dotakla Terezin blijedi obraz. Ponoć je otkucala, Ožujak se kroz poluotvoreni prozor ušuljao u sobu. Zaustavio je iglu starog gramofona, podigao s poda omot gramofonske ploče s ispisanom posvetom: Za Terezu ... Zatim je prišao naslonjaču i nagnuo se nad nepomičnu žensku priliku. Na blijedom obrazu ocrtavala se sjena spuštenih trepavica, blijede su se usne smiješile. Do njezinih nogu, na izlizanom tepihu, ležao je album iz kojeg su se rasule fotografije a na dlanu Terezine ruke, krhke i istanjene od starosti, blistao je tek ubran cvijet ruže, orošen kapljicama. Snivaj mirno i sanjaj lijepo, Therese ... prošaputao je Ožujak i poljubio Terezine sklopljene očne kapke.  photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
